Aktualnosti

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju svetkovine sv. Klare, djevice
u župi sv. Klare u Zagrebu
povodom blagoslova obnovljenih orgulja

 
Velečasni gospodine župniče, dragi Darko (Pužin),
prečasni gospodine dekane Ivane (Topolnjak)
i ostala subraćo svećenici; cijenjeni župni vijećnici,
dragi služitelji liturgijskoga sviranja i pjevanja,
i drugi nositelji župnoga života,
župljani i hodočasnici, braćo i sestre u vjeri, nadi i ljubavi!

Ponajprije, svima čestitam župnu svetkovinu naslovnice i zaštitnice, svete Klare! Toj se svetici ovdje molite svakoga dana, primajući po njezinu životu milosti, a iz njezina života poticaje da joj se suobličujete u nasljedovanju Krista Gospodina, a danas, na dan njezina rođenja za nebo, ta je povezanost posebna. Zahvaljujemo na zagovoru svete Klare, donoseći joj razne nakane i molbe: od obiteljskih, župnih, nadbiskupijskih, do društvenih i svenarodnih.

Razmišljajući o svojim dolascima u vašu župu zaključio sam da su to istinski lijepi trenutci nekoga obnavljanja, životnosti i novih početaka, bilo po krštenju djece, bilo po blagoslovu obnovljenih prostora. To zbilja puno govori o svima vama, o vašoj ljubavi prema bitnome u životu, o ljubavi prema Crkvi u sadašnjemu vremenu i o prepoznavanju vrijednosti koju ostavljamo za budućnost. U tome nije moguće previdjeti iznimnu zauzetost vašega župnika i njegovih suradnika i suradnica.

Rijetke su prigode u životu jedne župne zajednice kada ju okuplja radostan događaj blagoslova orgulja koji ne govori samo o orguljama, nego još više o vjernicima koji su se založili da orguljama čuvaju njihov smisao, da one žive kao sastavnica slavlja otajstva spasenja; da po njima zajednica Crkve govori svojim glasom, melodijom i radošću slavlja. Zato zahvaljujemo i čestitamo svima onima koji su pridonijeli ostvarivanju obnove.

Braćo i sestre, znamo koliko je glazba, pjevanje i sviranje, združeno s našom molitvom i proslavom Boga. A zvuk orgulja uzdiže naš duh i potiče nas na molitvu, ne samo riječima, nego je znak one nove pjesme na koju Sveto pismo često poziva vjernike. Pjesma nas združuje; govori nam da smo potrebni jedni drugima i vraća radost; otvara prostor sućuti i blizine u trpljenjima. Bog nas poziva da pjevamo novu pjesmu; pjesmu koja provire iz našega krštenja, iz naše vjere.

Novu pjesmu pjevamo onda kad čestito živimo te spremno i radosno vršimo Božju volju i ljubeći jedni druge ispunjavamo novu zapovijed.

Danas smo ovdje, osluškujući što nam ima reći Božja riječ, a ona uvijek upućuje na Boga, na potrebu za Bogom. Pristupamo u poniznosti za darove, među kojima je svakako dar života, ali i ovoga slavlja, uspjeh da je ovo djelo privedeno kraju.

Zbog toga zazivamo Božji blagoslov, a škropljenje blagoslovljenom vodom vraća nas na krštenje i obnavlja nas u našemu kršćanskom pozivu; upućuje nas na dar oproštenja grijeha, da bismo u radosti mogli slaviti otajstvo zajedništva s Bogom.
 

Homilija

 
1. Susret i razgovor iz Evanđelja smješten je nakon što je bogati mladić pitao Isusa što dobrog treba činiti da ima vječni život. Nakon dobivena odgovora, otišao je žalostan, jer nije imao snage ostaviti imetak.

Petar je promatrao Isusa i oprezno ga pitao jesu li dobro postupili oni koji su ostavili sve. Prema onomu što možemo zaključiti iz poznatoga, Petar je, pošavši za Isusom, uistinu ostavio sve: i posao i obitelj, dakle: i stabilnost i plodnost života, pri čemu je oboje u Svetome pismu viđeno kao blagoslov: blagoslov stabilnosti i uređenosti života, i blagoslov obiteljskoga zajedništva s potomstvom.

Iako neobično, čini da je Isus od Petra i ostalih učenika tražio da ostave te Božje blagoslove. Tako djeluje utemeljenim Petrovo pitanje. No, dobro je primijetiti polazište i stanoviti oblik 'trgovanja', 'ulaganja' radi dobitka: Mi koji sve ostavismo… što ćemo dobiti?

2. Što znači „ostaviti sve“ i slijediti Isusa? Očito ne da svi trebaju postati beskućnici, nego ne biti ni na koga i ni na što navezani; ne imati ni stvari ni osobe koje bi nam bile važnije od Boga. 'Ostaviti' znači svaki se put iznova pouzdati u Gospodina, jačati svoju slabu vjeru koja susreće sumnje. Nije jednostavno ostaviti svoje sigurnosti, ideje i planove i prihvatiti novi tijek, neočekivan, ne znajući kamo vodi i što je završetak.

Ali, za ljude koji su prihvatili Kristov poziv, to je normalno, jer se temelji na sigurnosti da Bog ostaje vjeran, da Bog ne vara, i – što je najvažnije – on privlači. Zato ostavljanje nečega nije tužno odricanje, nego radosna privlačnost u ljubavi.

To ne vrijedi samo za svećeništvo i za redovništvo. To vrijedi za roditelje, za svakoga kršćanina i kršćanku u temeljnome izboru. No, taj temeljni izbor ima i manje, svakidašnje izbore. Oni mogu biti zamorni. Pritom svakako pomaže, ako se sjetiš koliko ti je puta Isus pokazao da ostaviti nešto, odustati od svojih zamisli, i slijediti njega daje veću radost i donosi više plodova.

Takav pristup ne isključuje poteškoće, pa ni progonstva. Ali je jasan cilj – vječni život. To je uporište, sigurnost, svjetlo u kojemu su sva trpljenja i zaprjeke prjelasci, koraci koje treba napraviti. I to uporište i svjetlo ne pripadaju nekomu nejasnom budućem vremenu, nego su naša stvarnost sada; život vječni i njegova radost koja započinje ovdje.

3. Ne biti navezan. To je bilo teško u vrijeme poziva apostola; teško u vremenu u kojemu je živjela sv. Klara, kada je život bio skromniji; a to je teško i danas, vjerojatno teže, zbog toga jer se čini da sve ima važnost, da se ničega ne treba odreći, uz stav da se treba biti spremnima na sve da bi se dobilo sve. Sve izgleda važnijim od Boga, od bližnjih, od Crkve, od vječnosti.

Navezanost – sama riječ govori – ne dopušta slobodu. A gdje nema slobode, nema ljubavi; gdje nema ljubavi, nestaje radost.

Zato je lijepo vidjeti zajednicu kao što je vaša; gdje ima puno pokazatelja koliko vam je važan Gospodin, vaša vjera i Crkva. Lijepo je svakoga dana započeti molitvom; suočavati se s poteškoćama snagom pouzdanja u Boga; znati da nismo sami – jer vjernik nikada nije sam – osluškivati što nam govori Božji Duha.

I Petar će morati ostaviti i oholost i prebrza oduševljanja i obećanja, da bi ponizan, ispunjen ljubavlju s Gospodinom činio čudesna djela

4. Braćo i sestre, u crkvama i zajednicama koje su posvećene ili su usko vezane uz određene svece i svetice osjećamo njihovu posebnu blizinu i prijateljstvo; pokušavamo pronaći sličnosti njihovih odluka sa svojim potrebama, posebice kada mislimo da su vremena teška.

Ovih sam dana ponovno naišao na mudru misao svetoga Augustina koji ovako zaključuje: „Ljudi kažu: vremena su zla, teška su vremena. Nastojmo živjeti dobro i vremena će biti dobra. Mi smo vremena: kakvi smo mi – takva su vremena.“ („Mala tempora, laboriosa tempora, hoc dicunt homines. Bene vivamus, et bona sunt tempora. Nos sumus tempora: quales sumus, talia sunt tempora.“) (Sermo 80, 8)

Spomenimo se toga češće: Kakvi smo mi, takva su vremena… Jer, mi smo i naša Crkva i naš grad, i naše društvo i naš narod.

Uspoređujući okolnosti, primjećujemo da je Klara živjela na raskrižju razdoblja, što ima puno sličnosti s pojavama u kojima se mi nalazimo. Nije to vrijeme bilo bolje od sadašnjega, jer je bilo ispunjeno nemirima, sukobima, ratovima; u krizi političkih nesređenosti, nejasnih ustroja, gospodarskih upitnosti, crkvenih napetosti. I Klara je bila postavljena pred zahtjevan izbor koji je pred svakim od nas: uroniti u vječnost ili ostati usidren u prolaznosti.

5. Kao plod tadašnjih procesa došlo je do velike obnove, novoga razumijevanja čovjekova odnosa prema bližnjima i stvorenomu svijetu, novoga zamaha.

Niti ono što mi zovemo poteškoćama nije uzrok krizama, nego se njima samo otkriva stvarni uzrok u izbjegavanju najvažnijih pitanja i pokušaju da se ona zatome, sve pretvarajući u zabavu, u dojam, u površno zadovoljavanje raznih potreba i u materijalnu korisnost.

Sveta Klara nam ima itekako što reći u vremenu traženja sigurnosti s pomoću posjedovanja dobara, stvaranja dojmova o veličini, organiziranja sustava koji teži otkloniti ili barem sakriti strah od boli i umiranja, od ljudskih granica, pri čemu je Bog gurnut u stranu ili se i njega pokušava pretvoriti u neki oblik izvršitelja naših želja. Zbog toga ulazimo u izgubljenost i dezorijentiranost, još nesigurniji. Teško je previdjeti osiromašivanje duha u našemu društvu i narodu. Kako ne primijetiti zapuštenost u kojoj prijeti širenje praznine.

A Bog, poput iznevjerena prijatelja ili supružnika, ne odustaje; vodi nas u pustinju, da bi progovorio srcu, kako nam je prenio prorok Hošea. To je u biblijskome jeziku trenutak 'novoga stvaranja': kada Bog govori srcu, srcu privučenom dubinom koju nam je Bog darovao i koja traži odgovor ispunjen smislom, konačnim, neprolaznim.

6. I kao što je to činila sveta Klara, crpeći snagu od Gospodina, pozvani smo činiti i mi. Od svoje je mladosti bila u traženju Božjega lica, osobito uz riječi i primjer sv. Franje, prijatelja i brata, koji joj je pomogao razlučivati Božju volju.

Kršćanski život nije nikada samotnički, nego je iskustvo bratstva, zajedništva Crkve, tako da se Isusovo lice najbolje prepoznaje u zajedništvu vjernika, u čemu je velika dragocjenost upravo župa. Skloni smo isticati, promatrati iznimke, posebna iskustva susreta s Bogom; neke neobičnosti, a zaboravljamo redovitost. U njoj je snaga: u redovitosti koja nastaje iz temeljne odluke.

Za medije je zanimljivije nešto neredovito, dinamično, trajno u izvanjskim mijenama. Ali, radi toga nisu potrebne neke izvanjske turbulencije. Klara je živjela više od četrdeset godina na istome mjestu, posvećena jednostavnomu i redovitomu životu.

Svaki me put oduševi bogatstvo malenoga prostora njezina asiškoga samostana pokraj crkve sv. Damjana. A kakva je samo širina duha živjela u njemu; koliko je bogatstva redovitosti u toj ženi koja je dopustila da progovore njene istinske i duboke čežnje, shvaćajući da je njihov izvor u Bogu koji boravi u našoj nutrini i govori srcu. Redovitost života župe koja se čini monotonom u sebi nosi bogatstvo koje se ne može pronaći u pokušajima estradiziranja vjere.

Sve su se velike obnove Crkve događale ulaskom u nutrinu, ne u trajnim promjenama izvanjskoga. One nisu plod društvenih revolucija, nego obraćenja, revolucije srca. Društvene promjene dolaze iz nutarnje promjene.

Zato u svetoj Klari pronalazimo plodonosne napetosti koje možemo opisati kao: 'sjaj skromnosti', 'veličinu malenosti' 'snagu nemoći' 'skrovitost koju se ne može previdjeti' 'ispunjenje neočekivanoga'… To je Evanđelje.

Puno od toga u sebi nosi glazba, osobito liturgijska.

7. Znamo da glazba, kao rijetko koja druga umjetnost, može izraziti sve ljudske osjećaje i doživljaje. U glazbu mogu stati slike prošlosti; glazba može izraziti istinu sadašnjosti; ona je sposobna u nama pobuditi i nositi nadu budućega.

A milost od duša vjernika čini orkestar i simfoniju. Nastaje anima symphonialis, kada milost dotakne dušu, poput daha, poput vjetra – koji pod prstima umjetnika pokreće zvuk orgulja – titraju i združuju se naše misli u Kristu. Tada nastaje predivan koncert, bez nesklada pogrješnih tonova grijeha, naših ljudskih promašaja i izdaja.

Njima pripada nova pjesma koja ne sadrži laž, jer u srcu nose Gospodina. Postoji, dakle, životna pjesma koja ne pripada nama; koju se ne može naučiti vlastitim snagama, nego je potreban Božji Duh, ponajprije poniznosti.

Crkvena i liturgijska glazba, pa i najljepša, ako nije praćena svetošću života glazbenika i vjernika; ako nije istinska molitva srca, nalik je odjeku praznine; izvanjski sjaj koji se brzo gasi.

Mi poznajemo svoju krhkost i ljudsku prijetvornost. I zbog toga nam takvi ideali djeluju daleko, ali samo onda ako se pouzdajemo isključivo u sebe. Liturgijska glazba je uvijek molitva. Ne iznošenje dokaza, suprotstavljanje, nadglasavanje i uvjeravanje. Ona je obraćanje Bogu; govor Bogu, a ne u prvome redu govor o Bogu.

Bog je progovorio o sebi u Isusu Kristu. I to je utješno. Od njega učimo predivnu pjesmu koja je ispunjena vječnošću. Došao je da bi nas on naučio kako biti radosni u svim životnim neprilikama i neskladu.

8. Nas je danas ovdje okupio i radostan događaj blagoslova orgulja. O molitvi je riječ. A orgulje u crkvi uvijek trebaju svirati molitvu. Radi toga se i moli Božji blagoslov – da bi njihov zvuk bio na proslavu Boga i na izgradnju vjere, zajednice vjernika; da bi nas i one pratile u ispravnoj molitvi.

Pjevanje i sviranje u liturgiji nije samo uljepšavanje naše molitve; nije dodatak koji bi se mogao smatrati suvišnim. To je sastavni dio; ili bolje – pjevanje i sviranje jesu liturgija (usp. SC 112). Svjesni smo kako se lako ljudi povezuju glazbom, komuniciraju, okupljaju, vesele, dijele životna iskustva. Po glazbi postajemo dionicima slavlja; primamo udio najvećega dara koji nam je Bog podario.

Orgulje su smatrane od ranih stoljeća kraljicom instrumenata. I premda je u kršćanstvu najvažniji instrument ljudski glas i pjevanje, orgulje su više od tisuću godina u Crkvi drag instrument. One pružaju široke mogućnosti stvaranja zvukova; sadrže – rekli bismo – sve zvukove stvorenoga svijeta; u njima se nalazi odjek punine ljudskih osjećaja, od radosti do tuge, o vapaja do pobjedničkih usklika.

No, glazba ujedno nadilazi granice zemaljskoga i upućuje nas na pravi, božanski izvor. Iznimna raznolikost tonova, registara, boja i jačina zvukova, od sasvim tihoga (pianissimo) do snažnih fortissima koji ispunjaju prostore crkava, pokazuje premoć toga instrumenta, čak i onda kada je manjih dimenzija. Orgulje uspijevaju biti nositelji svakoga događanja u ljudskome životu te nas i time podsjećaju na veličinu i Božje veličanstvo.

U orguljama, razna svirala i registri stvaraju cjelinu zvuka koja obuhvaća sve instrumente. Ako je nešto poremećeno; ako sva svirala nisu usklađena i ako samo jedno stvara neprimjereni zvuk, to će primijetiti izvježbano uho, ali ako ima više neugođenih svirala i neusklađenih tonova, to počinje smetati do nepodnošljivosti. Taj složeni instrument podvrgnut je i raznim vanjskim utjecajima i promjenama, kao što je temperatura.

9. Tako viđene, orgulje su slika naše zajednice, kako crkvene, tako i društvene. U različitosti životnih iskustava i darova, mi smo zajednica koja tvori cjelinu, koja svojim životima pokušava svirati i pjevati Radosnu vijest, kršćanstvo koje je darovano svijetu. Nije važno je li riječ o većoj ili manjoj cijevi svirala. Svaki je ton važan. Svaki je život dragocjen. Znamo da je svaki čovjek stvoren da bi živio na Božju slavu, da bi bio odraz i odjek njegove dobrote. I baš zbog toga treba imati dovoljno poniznosti i svojim glasom i zvukom pjevati istu pjesmu. Solistički zvukovi mogu biti dobri, samo ako računaju na cijeli orkestar ili zbor. To ne smije biti oholost koja vidi samo sebe.

Uz dobre pjevače, propjevati mogu i slabiji; zvukovi orgulja mogu pokriti neke nedorađenosti, da bismo bili slobodniji s puno osjećaja pjevati Bogu; što pokazuje da ljudi nose jedni druge i pomažu im živjeti. Na taj način se svi oblikujemo prema Kristovu primjeru, a baš takvi možemo mijenjati svijet oko sebe.

Orgulje privlače; unose zvukove u naš život, da ne bismo postali malodušni, i da nas ne prekriju neugođeni zvukovi koji unose nemir. Previše je takvih zvukova u našim životima koji rastresaju, koji stvaraju buku, koji unose nemir…

Veliki skladatelji, svaki na svoj način, najčešće su težili da njihova djela budu proslava Boga. Johann Sebastian Bach na mnogim je svojim partiturama ostavio uz naslov tri slova: S. D. G. – Soli Deo Gloria – Samo Bogu Slava. Anton Bruckner na početak je stavljao riječi: Posvećeno dobromu Bogu. (usp. Nagovor pape Benedikta XVI. u Alte Kapelle u Regensburgu, 13. rujna 2006.)

Tim primjerima privučeni, rado dolazite ovamo i pjevajte uz orgulje. Svoju djecu potičite da uče svirati i pjevati i da se nađu u crkvenome ozračju i da od župe stvaraju svoj dom. Uz dobru glazbu uči se i druge vrijednosti. Ne dopustite da budu izloženi agresivnoj glazbi, bez plemenitosti na koju nas poziva Bog. I uvijek se sjetite da životnu melodiju ne možemo odsvirati sami i da je na početku i na završetku uvijek isti skladatelj i dirigent – Bog Stvoritelj, milosrdni Otac i njegov Duh koji nam daje disati, i u orguljske cijevi našega života udahnjuje vječnost, kada nas pritisnu zemaljske brige i kada se umorimo.

I život svete Klare i orgulje uče nas da se istinska promjena događa u nutrini, a da da su posljedice i izvanjski jasno vidljive i čujne!

Amen.