Aktualnosti

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Petka Drugoga korizmenog tjedna
povodom početka Pučkih misija o 100. obljetnici
dolaska franjevaca konventualaca na zagrebački Sveti Duh

Braćo i sestre,

u ovo slavlje ulazimo: zahvalni, radosni, ponizni i otvoreni.

Zahvalni smo u spomenu na stotinu godina prisutnosti i djelovanja franjevaca konventualaca ovdje na zagrebačkome Svetom Duhu. Koliko darovanih života, susreta, milosti, povezanosti zemaljskoga i nebeskoga. Zahvalni smo za prošlost koja je dovela do sadašnjosti.

U njoj smo radosni, jer je vjera živa, jer osjećamo djelovanje Božjega Duha i vidimo plodove: po odazivu franjevaca, vjernika laika, cijele vjerničke zajednice; vidimo darove u skladu koji je prepoznatljiv u življenju i u donošenju Radosne vijesti bližnjima u raznim oblicima.

Zbog toga, pozdravljajući sve vas, dragi vjernici, među nama posebno pozdravljam: cijenjenoga provincijala fra Miljenka (Hontića), župnika fra Roka (Bedalova), gvardijana fra Tomislava (Glavnika) i cijelu zajednicu franjevaca konventualaca.

Dolazimo ponizni, jer poznajemo svoju neznatnost i malenost; susrećemo ljudsku krhkost koja svoj oslonac ima u Gospodinu, da bismo i u najvećim iskušenjima jačali nadu: pred prijetnjama i napadima Zloga, u nevoljama i potrebama.

To troje: zahvalnost, radost i poniznost, večeras se spaja u otvorenost daru župnih misija, vremena: osluškivanja i molitve; učenja i produbljivanja istina vjere; razlučivanja i odlučivanja, obnavljanja i novih početaka, nadahnuća i obraćenja.

Prinoseći u ovoj žrtvi hvale sve vas i vaše nakane, molimo da Gospodin izvrši ovo djelo po misionarima, ocima salezijancima: don Damiru Stojiću i don Mihovilu Kurkutu. Po njihovoj predanosti molimo novi žar i gorljivost življenja otajstva Crkve: u obitelji, u župi, na radnim mjestima, u društvu.

I dok tako dolazimo pred Gospodina, povjeravamo mu osobito sve koji trpe, imajući u srcu zlostavljane i prognane ratnim strahotama u Ukrajini. Molimo za dar mira, molimo da Gospodin obrati srca napadača, dok razmatramo kako mi možemo ublažiti boli i biti vidljivost Krista koji tješi i liječi, prihvaća i pridiže.

Najprije zamolimo da Bog nama omekša srce za iskreno kajanje i čežnju za obraćenjem. Ispovjedimo svoje grijehe i pouzdanje u milosrđe Gospodina koji je darovao svoga Sina da bismo živjeli.
 
 

Homilija

   
1. Slušali smo o najgorim djelima ljudi: o nakani da se ubije rođenoga brata i o izvršenim ubojstvima. Među žrtvama je i gospodarev sin, sin domaćina koji je vinogradarima povjerio svoj vinograd i omogućio im posao i zaradu.

Tu Božju riječ slušamo u vremenu, u kojemu nam je patnja, umiranje, progonstvo ukrajinskoga naroda zorno pred očima; kada se žrtvuju životi vojnika, najčešće mladih, i branitelja i napadača; slušamo to u vremenu u kojemu se na dušu pokretača nasilja i zapovjednika navukla bešćutna tama zbog koje ne vide suze ni strepnju ni jad djece i staraca; ne osjećaju težinu pogleda i zebnju srca roditelja... Vjerujem da smo zbog toga osjetljiviji, pozorniji prema svakidašnjim darovima i vrijednostima koje smatramo samo po sebi razumljivima.

Ujedno, kada se dogodi nešto za što smo mislili da se ne može dogoditi, počinjemo razmatrati neobične obrate, u kakve je uokvirena večeranja živa Božja riječ.

2. Kako je započelo čitanje Josipu Egipatskom iz Knjige Postanka? Prva rečenica veli: „Izrael je volio Josipa više nego sve ostale svoje sinove…“ A koga je, u Isusovoj prispodobi, kao zadnjega poslao domaćin u vinograd? Svoga sina, misleći da će ubojice poštovati onoga koji mu je najvažniji i koga najviše voli.

Dakle, razlog zlostavljanja, prodaje i ubojstava je odnos prema nekomu tko je najviše voljen.

Vidljiv, izvanjski znak ljubavi i izabranja koji nosi Josip je ketonet tunika dugih rukava, odjeća poput albe s raznobojnim detaljima, kakvu nose dostojanstvenici i oni koji su primili kraljevsku investituru (usp. 2Sam 13, 18ss), svečano ruho koje se ne koristi pri radu na polju. Dakle, Josip ima poseban status i povlaštenu ulogu.

On ima i zahtjevniji poziv od svoje braće, jer će sažeti trostruko pomirenje, kao odgovor na trostruku štetu koju je nanio grijeh: on će usmjeriti svoju braću prema ocu i povezati ih međusobno; objavit će Božju ljubav svima i svemu s pomoću blagoslova zemlje koju ne treba gledati kao 'potrošnu robu' za osvajanje nego kao sredstvo zajedništva. Njegovo je poslanje ponovno povezati obitelj.

3. Izabranje će neki uvijek vidjeti kao pokušaj nadmoći nad drugima, kao nepravdu nanesenu drugima. Ali ono ima svoj izvor u ljubavi. Tako izabranost nije moguće živjeti istinski izvan logike ljubavi. A ljubav nikomu ništa ne oduzima.

Srdžba koja dolazi iz zavisti povezana je sa željom za posjedovanjem, s onim što zovemo količinom, kvantitetom. I ljubav se može pokušati svesti na količinu. Izdaje nas i naš govor. Zar se ne pita: Koliko me voliš? Tako može biti čitana biblijska rečenica da je Izrael Josipa „volio više“ od svih ostalih.

Sjetimo se i kako Isus pita Petra, nakon Uskrsnuća: Petre, ljubiš li me više nego ovi? Znamo da se to ne tiče količine i zato je i Petrov konačni odgovor jednostavan: Ti sve znaš; ti znaš da te volim. U pristupu koji ljubav vidi kao količinu uvijek postoji strah o nedostatku.

Za one koji zavide ostaje skrivena osobna ljubav koja živi od slobode srca. Tko živi takvu zavist i bolesnu ljubomoru ne stvara život i ne oslobađa.

Ljubav se zamjenjuje određenim izražajima ljubavi, a darivatelj se zamjenjuje darom. Tko se istrgnuo iz zagrljaja ljubavi; tko nije slobodno prihvatio ljubav, ne može vidjeti koliko je ljubljen, nego uvijek gleda koliko su ljubljeni drugi. To susrećemo u prvome ubojstvu koje je počinio Kain; to susrećemo tijekom cijele ljudske povijesti.

Zavist je stav osamljenoga čovjeka, odvojenoga od izvora života, otvarajući prostore umiranja i opravdavanja oduzimanja života drugima. Važan kriterij za provjeru zrelosti duhovnoga života je sposobnost da se znam radovati uspjehu drugoga.

4. Braćo i sestre Isus rado govori o vinogradu: o sađenju, o obrađivanju, o brižnosti, o berbi. Čini to s puno ljubavi, životno, uronjen u dubinu povezanosti prirode i čovjeka.

Prispodoba je jednostavna te su Isusovi slušatelji lako razumjeli njeno dublje značenje: Vinograd je izabrani narod – kojega smo i mi po Kristu dionici – izabrani narod, tako često Božja nada i razočaranje sve do okrutnih riječi: „Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!“

Kao glavni pokretač naznačena je želja za posjedovanjem, imetkom, otimanjem. Ta opojenost zemaljskom moći i materijalnim bogatstvom izvorište je raznih krvavih zemaljskih berba, korijen svih zala, kako ga naziva apostol Pavao (usp. 1Tim 6, 10).

No, u svemu je utješno vidjeti da se Bog ne predaje, ne odustaje. I nakon izdaje i pobune, ponovno počinje djelovati u srcima ljudi, s novim prorocima, s novim služiteljima, sa sinovima i kćerima, čak i s onima koji su smatrani odbačenima.

5. Prispodoba završava pitanjem: Što će gospodar vinograda učiniti sa zlim vinogradarima? Rješenje koje predlažu Isusovi sunarodnjaci, svećenički glavari i narodne starješine, djeluje sasvim logično – kazna; kazna kao primjer i dolazak novih radnika, koji će omogućiti donošenje roda.

No, Isus ne ponavlja i ne potvrđuje njihov prijedlog, nego ih podsjeća na njima dobro poznat Psalam 118. i na riječi o kamenu koji su graditelji odbacili, a koji je postao zaglavnim kamenom, ključnim kamenom. Vrijednost takvoga kamenja vidjeli smo i u nedavnome potresu. Tamo gdje postoji i gdje je izdržao zaglavni kamen, izdržali su lukovi i svodovi.

Isus je prispodobu ispripovjedio ljudima koji posjeduju sve preduvjete za prepoznavanje Božje ljubavi, njega kao Božjega Sina, kao baštinika vinograda, to jest svijeta stvorenoga iz Božje ljubavi. Gospodin iznosi prispodobu – i njima tada i nama danas – da se ne udaljimo od Boga koga naviješta kao blagost i milosrđe. Jer, graditelji odbaciše kamen, ali taj odbačeni kamen pomaže graditeljima.

6. Isus unosi evanđeosku novost i objavljuje da Bog svoju vječnost i svoju blizinu ne rasipa na osvetu. Trajna povijest ljubavi i izdaje između čovjeka i Boga ne zaključuje se neuspjehom nego novim životom u slici novoga vinograda. Odbijanje i odbacivanje Boga vodi u oduzimanje Božjega kraljevstva, u odricanje čovjeka od vlastite sreće. Kraljevstvo će biti dano narodu koji donosi njegove plodove.

U tim riječima netko može čuti samo prijetnju, obvezu, ali one su pune nade, jer Božja povijest ne može biti zaustavljena ni izdajama, sumnjama, ni odbijanjem darova.

Božji se plan odvija usprkos našim grijesima. Štoviše, poziva nas da se vratimo i vidimo ljepotu vinograda u kojemu priprema radost zajedništva i života.

Bog ne očekuje plaćanje duga niti izvršenu kaznu, nego vinograd koji nije zalijevan krvlju, zlostavljanjem i tugom; povijest s Bogom ne hrani sukobe vođene posjedovanjem, nego rađa plodove pravednosti, grozdove dobrote i istine.

7. Pokušajmo iz Isusove prispodobe izdvojiti tri važna vidika.

Kad se u Evanđelju javljaju vinograd i vino, obično se radi o bliskoj, zaručničkoj povezanosti Boga i ljudi, sa svime što taj međuodnos sa sobom nosi: s čežnjom, darivanjem, opraštanjem, odgovornošću, radošću… U toj bliskoj povezanosti ipak se valja spomenuti da njegovi putovi nisu rađeni prema našim planovima i da njegove misli nisu naše misli.

Drugi je vidik Božja brižnost, trajna i gorljiva skrb. Isus nam objavljuje da je Bogu stalo do njegova vinograda; on je stvorio svijet i čovjeka iz ljubavi. Ista ga ljubav vodi u žrtvovanje svoga Sina. Nije li nam Apostol napisao da je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nitko ne propadne? Ali, treba mu naša sloboda, naša ljubav. A ljubav postoji samo kao slobodna, razlučujući dobro od zla, odlučujući se za dobro i ako naizgled gubi.

Treći vidik: Domaćin u svojoj brizi želi podijeliti s drugima radost rasta i plodova vinograda. Vinograd samo za njega, bez drugih, nema smisla. Znamo dobro da radost i sebičnost ne idu zajedno; isključuju se. Radost se rađa iz prepoznavanja dara. Raditi u vinogradu, iskusiti radost i ljubav, biti pozvan u život nije pravo, nego dar, znak povjerenja. I nismo gospodari, nego suradnici.

Amen.