Aktualnosti

Uvod i homilija
u slavlju Subote prvoga korizmenog tjedna
povodom 400. obljetnice kanonizacije
sv. Ignacija Loyolskoga, osnivača Družbe Isusove,

Cijenjeni oče Dalibore (Renić), provincijale Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, dragi isusovci, subraćo svećenici, sestre redovnice, prijatelji i suradnici Družbe Isusove, braćo i sestre u milosrđu nebeskoga Oca!

Po mojim riječima i prisutnosti primite pozdrave od našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, pozdrave, zahvalnost i osobite osjećaje duhovne blizine u ovome slavlju.

Mene osobno pak raduje što mi se pružila mogućnost da budem dionik ovoga zajedništva u jubilarnoj 'Ignacijevoj godini', i da s vama, ovdje u jubilejskoj crkvi Bezgrješnoga Srca Marijina, prinesem hvalu Bogu za milosne darove koji su rođeni i žive iz svetosti sv. Ignacija u našoj Nadbiskupiji, u hrvatskoj domovini i u sveopćoj Crkvi.

Nepregledan je broj tih plodova, neprocjenjiva njihova vrijednost i važnost do te mjere da bi, izuzimanjem isusovačke prisutnosti u našoj Crkvi i narodu, u svome crkvenom i narodnom biću ostavili pustoš na svim poljima osobnoga i zajedničkoga življenja. To je ponajprije služba naviještanja, propovijedanja, raznih oblika misija, povezana sa sakramentalnim životom, iznimnom osjetljivošću prema srcu života Crkve: povezanosti otajstva euharistije i pomirenosti s Bogom u svetoj ispovijedi.
Osim te združenosti kršćanskoga življenja s Bogom, vidimo i duhovnu pratnju, duhovne vježbe, razne obnove koje žive u apostolatu mladeži, karitativnome djelovanju, laičkim udrugama, brizi za duhovnost obitelji, u zauzetosti za siromašne, starije i nemoćne osobe, prognane i izbjegle.

Nepregledan je pak doprinos na području odgoja i obrazovanja, znanosti kulture i umjetnosti, izdavalaštva i medija. 

Ovim smo slavljem posebno združeni i s papom Franjom koji će večeras, istim povodom, slaviti euharistiju u rimskoj crkvi Presvetoga Imena Isusova.

Ovu svetu misu slavimo nakon vašega Provincijskog simpozija, susreta trajne formacije, kojim ste razmatrali sadašnjost u svjetlu svojih duhovnih korijena. Tako pripremljena srca uđimo u otajstvo izvora i snage nasljedovanja Isusa, prepoznajući svoju ranjenost grijehom.

Ova je subota kvatrena i u njoj, pojačavajući pokornički vidik, još snažnije molimo za oproštenje grijeha i za obraćenje; molimo za Kristovu blizinu i po nama, svima koji trpe ratna stradanja u Ukrajini, svima koji su žrtve nemilosrđa, isključivanja i tvrdoće srca.

Milosrdnomu Ocu zavapimo kajanjem; zamolimo oslobođenost, dok ispovijedamo da je on naš Spasitelj.

Homilija

Liturgijska čitanja:
Pnz 26, 16-19; Ps 119, 1-2.4-5.7-8; 
Mt 5, 43-48

1. „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone… Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ 

Gledam nas, braćo i sestre, u ovome zajedništvu; gledam naše patre isusovce i prepoznajem tolike koji bi nam o ovim Isusovim riječima mogli iznijeti predivna tumačenja i svjedočanstva; obogatiti nas svojim pristupom, iskustvima, proživljenom duhovnošću i ići, siguran sam, puno dublje negoli to mogu ja sa svojom homilijom.

Zato želim s vama podijeliti tek nekoliko ulomaka ove Riječi koje pripadaju onima koje bih rado čuo kako zvuče u Isusovu 'zemaljskom' izrijeku, zvukom i slikom, izravnošću pogleda i snagom koja ne ostavlja ravnodušnim.

Uvijek iznova prepoznajem dva bitna naglaska.

Prvi je preobražajna neočekivanost, stanovita prijelomnica; s jedne strane 'nepodnošljivost' zahtjeva, a s druge nužnost suočavanja s pitanjem: Što to znači za mene? Je li to retoričko pretjerivanje koje dobiva neku blažu primjenu; je li to izražaj iskrenoga htijenja koje od radosti prelazi u razočaranje zbog naših nemogućnosti? Ili jednostavno: ljepota evanđeoske ludosti? Bilo kako bilo, radi se o nevjerojatnome pomaku; najprije o promjeni motrišta, a zatim o ulasku u Kristovo otajstvo; o usporedbi s kojim je sve drugo nevažno i bezvrijedno.

Drugi je naglasak u Božjemu su-djelovanju koje se ostvaruje slobodnim dopuštanjem čovjeka, prihvaćanjem Božjih nadahnuća i odbacivanjem sebičnih planova i ciljeva. Poučeni smo da se u takvim susretima očituje Gospodin, ne kao rezultat postavljanja naših uvjeta, nego kao prepoznat u njegovu djelovanju.

Uz riječ o ljubavi prema neprijateljima stoji poziv na molitvu. A što je molitva, ako ne otvaranje svoga života tako da govori i djeluje Bog? Iz svojih sebičnosti čovjek ne može ljubiti, a ponajmanje ljubiti neprijatelje.

2. Na Isusov zahtjev da ljubimo svoje neprijatelje nadovezuje se završetak, još zahtjevniji: da budemo savršeni kao što je savršen nebeski Otac. Djeluje kao uspoređivanje neusporedivoga. I svako tumačenje koje bi ublažavalo taj zahtjev ulazi u opasnost slabljenja Isusovog izrijeka. Zacijelo da nam pritom pomaže Isusova riječ u Evanđelju po Luki: Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan. (Lk 6, 36) Savršenstvo u milosrđu i po milosrđu. Mi znamo da smo po Kristovu otajstvu dionici božanskoga života, a on se na zemlji u svojoj punini očituje u milosrđu.

Meni u tim zahtjevima pomaže zaviriti u ono što nam je darovano kao zapisano. Grčki izvornik 'savršenstvo' povezuje sa svrhom (téleioi), a na tome je tragu i latinska riječ perfectus. Bog je očitovao svoju 'vrhovitost' i 'osvršenost' u ljubavi. I sve što je stvoreno Bog je stvorio s određenim smislom, a posebice je čovjek per- factus, per-fectus, factus per/pro, kada je posličen Bogu i Boga odražava ljubavlju.

Darovanost božanskoga u ljudskome, nevidljivoga u vidljivome, neprolaznoga u prolaznome. U tome svjetlu živimo pomak, jedinstven, neponovljiv koji donosi Radosna vijest. Drugo motrište, koje preobražava, pospješuje obrat i pomaže obraćenju čovjeka.

3. Čitajući prigodno Pismo koje je za ovu jubilejsku godinu cijeloj Družbi uputio vaš general, pater Arturo Sosa, uočio sam da – između ostaloga – navodi onu rečenicu iz Ignacijeve Autobiografije u kojoj kaže da je, nakon shvaćanja kakav je novi život koji započinje promjenom iznutra, u njegovoj duši, počeo „sve gledati na nov način“ (que le parecían todas las cosas nuevas).

(„Y estando allí sentado se le empezaron abrir los ojos del entendimiento; y no que viese alguna visión, sino entendiendo y conociendo muchas cosas, tanto de cosas espirituales, como de cosas de la fe y de letras; y esto con una ilustración tan grande, que le parecían todas las cosas nuevas.“ Br. 30)

I to je unio u svoju duhovnost: Vidjeti sve novo u Kristu.

To je njegov dar svima nama. I ja sam, dijelom očito zahvaćen tim pristupom, u svoje biskupsko geslo ugradio upravo novost, novost života (usp. Rim 6, 4) koja povezuje našu prolaznost i vječnost u Kristu; pavlovski, ali i ignacijevski izričaj.

Sv. Ignacije pripovijeda da je to iskustvo doživio, nakon što se, boraveći u Manresi, iz pobožnosti uputio prema crkvi sv. Pavla i zatim zastao pokraj potoka i promatrao. Znamo da je voda i protjecanje rijeke uvijek poseban doživljaj u razigranosti svjetla i okoliša. Božje remek-djelo koje, premda ne miruje, daruje mir, premda se u cjelini čini jednakim u sebi nosi razigranost, promjenjivost, nezadrživost. 

Ta promjena koja se njemu dogodila nije došla isključivo iz nutarnjega viđenja, njegovom snagom, nego kao „una ilustración grande“, veliko prosvjetljenje. Ni ljubav prema neprijateljima ni savršenost poput Očeve nije (isključivo) ljudsko djelo, nego dar, prihvaćanje usklađivanja ljudskoga i božanskoga.

4. Poznato vam je da sam i sam izrastao iz isusovačke formacije, kako u sjemeništu na Šalati, tako i u Rimu, u Papinskome zavodu 'Germanicum et Hungaricum' i na sveučilištu 'Gregoriana'. Puno je toga što me povezuje s isusovačkom duhovnošću, mjestima i događajima koji su srašteni s vašim pozivom. 

U svemu su najvažnije osobe koje sam susretao, s kojima sam živio, rastao, bio odgajan i poučavan, razvijao prijateljstva te od tada do današnjih dana surađivao s patrima ovdje u Zagrebu. 

To je dio mene koji dolazi iz zadivljenosti djelima koja su nastala iz evanđeoskoga pomaka motrišta.

U Rimu sam kao student, a to činim i kasnije, rado navraćao u tri crkve, usko povezane s Družbom Isusovom: u crkvu sv. Andrije na Kvirinalu, u crkvu 'Il Gesu', koja je crkva moga đakonskoga ređenja, i u crkvu sv. Ignacija.

I kao što je sv. Ignacije iz pobožnosti otišao putem do crkve i potoka, tako se i meni sviđa moliti: na grobu sv. Ignacija, oltaru sv. Franje Ksaverskoga, pred prikazom Srca Isusova ili pred likom 'Gospe od puta'. S blagim osmijehom uvijek podignem pogled i prema svodovima, osobito onima s oslicima koji taj svod, posebnom umjetničkom vještinom perspektive, izvlače iz materijalnosti.

5. Kada su potresi urušili svodove bazilike Srca Isusova i crkve sv. Katerine (obje crkve povezane s isusovcima), sjetio sam se tih rimskih oslika, iznimno važnih za povijest umjetnosti, ali ponajprije za duhovnost iz koje i za koju su rođeni.

Razmišljajući o današnjemu slavlju sjetio sam se tih neobičnih prikaza, u kojima leži odražaj današnjega Evanđelja. Prikazi su to nebeske slave, koji promatrača uvlače u taj beskrajni polet, vrtlog, tako da se čini da svoda niti nema. Ili pak naslikana kupola koja s ulaza u crkvu djeluje stvarno, voluminozno, uvjerljivo sa svojim svjetlom i sjenama.

Slikari su primijenili tehniku koja je dobila ime po francuskome izrijeku za 'zavaravanje oka' – tompe l'oeil. Netko bi mogao reći da je to puki pokušaj obmane, zanimljive prijevare, nadomještanje onoga što se ne može izraziti stvarnim volumenom. Uz svu problematiku insceniranja, u tim je djelima sadržaj puno dublji. Ti prikazi obvezuju gledatelja da se pomiče, da mijenja motrište, da prepoznaje mogućnost naizgled nemogućega. Na uobičajenoj podlozi živi neobičnost.

I još je nešto iznimno važno. Ta djela govore da nebo započinje na zemlji. Poveznica je Crkva, ponajprije vjernici u molitvi i slavlju, kao vjerodostojni Kristovi nasljedovatelji. Ta naizgled 'optička iluzija' nije prijevara nego ponuda i poziv da pronađemo svoje motrište. 

Tako se ne radi samo o umjetničkome nego o antropološkome pitanju. Na genijalan se način premošćuju arhitektonske zaprjeke, da bi se očitovala istina da nebo započinje na zemlji, da smo dionici božanskoga života, da ga uprisutnjujemo prema onome kako živimo, prema odnosima koje uspostavljamo, prema ljubavi koju svjedočimo. Svetost je uvijek preobrazba običnoga.

6. Ignacijeva duhovnost koja se temelji na istini o Bogu koji voli ljude i djeluje u svijetu radi našega dobra, potiče na traženje, na promjenu motrišta u otvorenosti žaru, ognju Duha i svjetlu koje preobražava. 

Ne zaboravimo odlike te duhovnosti: a) ponajprije stvorenost čovjeka i njegova svrhovitost da radi i živi na veću Božju slavu, birajući više i birajući bolje; Ignacije veli da je „svrha našega života živjeti zauvijek s Bogom“; b) kristocentričnost: dublje upoznavanje, veća ljubav i blizina Isusu, što posebno izražava molitva Dušo Kristova; c) osobno razlučivanje u svakidašnjim doživljajima i događajima, što je otvorenost Duhu Svetomu; d) poznavanje sebe koje vodi u poniznost, u ispitivanje savjesti, koje ne prestaje pokušavati shvatiti gdje se nalazimo, kamo nas Bog usmjerava i što želi, moleći oproštenje za počinjene grijehe i pogrješke; e) djelotvorna ljubav: Božja slava i Kristova ljubav vode prema zauzetoj ljubavi u služenju bližnjima.

Nije teško primijetiti da se u svakome obilježju te duhovnosti nalazi evanđeoski pomak perspektive, povezanost nebeskoga i zemaljskoga, dok je u središtu kao sidrište Božje svjetlo, vječna privlačnost.

Draga braćo isusovci, hvala vam, za darove kojima – u suradnji s Gospodinom – pomažete mijenjati životna motrišta, tako da ljudi teže 'ad maiora' i da žele 'magis'. 

Molimo da budemo savršeni kao što je milosrdan naš nebeski Otac.
Amen.