Aktualnosti

Uvod i homilija
u sprovodnome euharistijskom slavlju
za preminuloga vlč. Josipa Antonca

Naučili smo i usvojili izreku koja se pripisuje pjesniku Ovidiju, a koja veli da završetak okrunjuje djelo (Finis coronat opus!), da kraj dovršava, a ponekad i otkriva smisao određenih nakana i postupaka. Tu se izreku može čuti u vrlo različitim životnim okolnostima.

Na smrt se najčešće gleda kao na kraj pa ne čudi što su ljudi te riječi povezali i s njome. Sigurno da i mi, koji vjerujemo da je smrt prjelazak iz života u Život, u njoj vidimo i jednu cjelinu, zaokruženost zemaljskoga dijela života.

Jedan se životni krug na zemlji ispunio…

Dok smo u crkvi oko tijela preminuloga svećenika Josipa Antonca, primijetimo da je i položaj njegova tijela onakav kakav je bio u liturgijskim slavljima u kojima je vršio službu predsjedatelja. I time govorimo da i u smrti čuvamo sliku istoga zajedništva, jer vjerujemo da je slika našega slavlja odraz budućega ispunjenja u vječnosti i povezanost s nebeskom liturgijom.

Jedan se životni krug na zemlji ispunio…

Gledamo ga u dodiru začeća i rođenja te prjelaska u novi život. Između tih točaka jedne zaokruženosti nije ponavljanje. Između njih se ponajprije nalazi Gospodin, darivatelj života, ovdje u Karlovcu, njegov poziv u svećeništvo i mnoštvo trenutaka koji nam nisu poznati.

U toj se zaokruženosti nalazi puno drugih života i susreta, ljudske suradnje i ljubavi, počevši od roditelja Josipa i Jagice koji su mu odlučili dati ime Josip. Po njemu je u ovoj župi ušao u zajedništvo Kristova tijela i božanskoga života. Ovamo se smrtno tijelo vraća pod okriljem Majke Marije i sv. Josipa koji su dionici Božjega utjelovljenja, čuvanja tijela Spasitelja svijeta, ugrađeni u vječnu ljubav koja smrću ne prestaje.

Između tih dviju vremenskih odrednica puno je trenutaka milosti, zajedništva, razmišljanja i odluka, djela i osjećaja. Zato se u ovome oproštaju očituje i osjećanje i suosjećanje sa svima u kojima je smrt velečasnoga Josipa ostavila duboke tragove praznine i nedostajanja.

To je sućut Crkve, u kojoj se nalazimo mi, ovdje prisutni, ali i svi koji su s nama združeni u molitvi, povezujući Karlovac i Regensburg, Hrvatsku i Njemačku, ali i one koje je život odnio šire od Europe. Bio je živa karika, bliz Hrvatskoj u Njemačkoj, u radosnim i bolnim trenutcima, prognanima i nevoljnima. Sućut koja je ostala živjeti u mnogima kojima je pomogao i dao da živi hrvatsko biće te gleda nadu i kroz suzne oči.

Na tome širokom i dubokom polju sućuti s nama je i naš nadbiskup Josip koji se nalazi u Rimu i koji rastuženima dolazi s utjehom i molitvom, povezan osobito s okupljenim prezbiterijem.

Braćo i sestre, lijepo je vidjeti svećenike oko lijesa subrata svećenika, mada se osobno možda i nisu poznavali. Posebice je pak dragocjena ova prisutnost svećenika koji su djelovali u pastoralu s hrvatskim vjernicima u inozemstvu.

Poznanstvo svih nas nalazi se u Kristovoj pozvanosti, u tolikih različitih izvanjskih okolnosti te u jednome što je svima nama zajedničko – nastojati slijediti Krista nesebično služeći Crkvi u čudesnome daru Sakramenta u kojemu se prepoznajemo svi mi koji u Krista vjerujemo. To je svjedočanstvo blizine u istome Gospodinu koji je živ u nama i među nama.

U Regensburgu, nedaleko od predivne gotičke katedrale sv. Petra s dva tornja, izgrađene u 13. stoljeću (1273.), koja je velečasnoga Josipa sigurno mislima povezivala sa zagrebačkom katedralom (izgrađenom u istome vremenu), nalazi se Bazilika Rođenja Blažene Djevice Marije (Kollegiatstift unserer Lieben Frau zur alten Kapelle), u kojoj se također okupljaju i slave euharistiju hrvatski katolički vjernici. Zanimljivost koju povezujem s Karlovcem je u tome da se tik uz tu marijansku crkvu nalazi crkva sv. Josipa u sklopu samostana bosonogih karmelićana (Karmelitenkirche Sankt Josef). Slično kao i ovdje: Svetište svetoga Josipa, uz župnu crkvu Majke Božje Snježne.

Nije neobičan, štoviše, čest je takav spoj naslovnika crkava i kapela u katoličkome ozračju. Tako je i preminuloga Josipa pratila blizina Marije i njezina Zaručnika na svećeničkome životnom putu.

Braćo i sestre, sabrani u istoj vjeri da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi i od darovane vječnosti, molimo da Bog okruni, da dovrši svoje djelo ponajprije milosrđem prema svećeniku Josipu i da čuje zagovor Prečiste Djevice i sv. Josipa, kojemu se utječemo, dok se kajemo za svoje grijehe, moleći milost da ovo slavlje živimo kao radost Kristove pobjede nad smrću.
 

Homilija

   
1. Domovina je naša na nebesima… Ne znam jeste li kada sami osjetili ili od drugih čuli da su tu rečenicu i njezino moguće shvaćanje doživjeli kao oprečnost našoj brizi i ljubavi prema zemaljskoj domovini. Istina je da postoji određena napetost koju nama kršćanima možda i predbacuju. Zašto biste se vi uopće brinuli za prolazno, kada ionako čekate ono što slijedi nakon smrti? Optužba i prigovor može doći i s druge strane: Zašto vam je stalo, zašto nešto uređujete, kada ionako govorite da to nema vrijednost?

U kršćanstvu je sve u ravnovjesju i sve je povezano, kao i u ljubavi. Tako je i s onim stvarnostima koje se čine kao međusobno suprotne: vremenito i vječno, ljudsko i božansko, prolazno i neprolazno, vidljivo i nevidljivo, tjelesno i duhovno…

To je kristalno jasno u svjetlu Isusa Krista, ako ga prihvaćamo i ispovijedamo kao Bogočovjeka. Tada se mijenja naš stav prema svemu, ali baš u tome sve dobiva puni smisao. Zbog toga i apostol Pavao može reći da sve što je živio do susreta s Kristom smatra gubitkom. Izvanjski su to bila iznimna postignuća i uspjesi, ali on zna da to nema istinske vrijednosti.

Možda i mi to duboko osjećamo, ali suočeni sa smrću svojih bližnjih ili poznanika, opet se vraćamo na istinu o tome što je zbiljski važno i kako naizgled nevažno dobiva novo značenje.

2. Nebeska domovina daje puni smisao zemaljskoj; ona definira odnose, ljepotu i privrženost; nebeska domovina, koja nije ograničeno mjesto ni vrijeme, nego bezgraničnost bez vremena. (Gospodin nas je naučio da to ljudsko uho nije čulo, ni oko vidjelo, ni srce osjetilo…)

U nama živi kao sigurna nada i kao čežnja povezanost s tom domovinom, osobito u euharistiji. Sve su naše molitve upućene Ocu koji je na nebesima. Božja riječ dopire iz vječnosti, a naše dioništvo u djelu koje čini Bogočovjek udio je u vječnosti.

Ovdje se na nama ostvaruje istina Kristova obećanja: Tko bude jeo od ovoga Kruha, živjet će uvijeke. Svećenici su pozvani biti služitelji nebeske domovine i Kruha vječnosti.

3. U molitvi smo i slavlju u kojemu Gospodin pred nas stavlja život jednoga svećenika podrijetlom iz grada u kojemu je Nacionalno svetište sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske.

Nama kao vjernicima i kao narodu, nažalost, nije strano iseljavanje, odlazak iz domovine, što je u posljednje vrijeme dobilo još bolnije oblike negoli u prošlosti; kažem još bolnije, jer smo se nadali da će u krvavo stečenoj neovisnosti države, nakon toliko žrtava i potištenosti, biti očitovana snaga koje će hrvatske ljude vraćati u domovinu, a ne ih prisiljavati ili ih poticati da iz nje odu.

Preminuće svećenika Josipa čini mi se darovanim trenutkom da zastanemo i da Bogu ponajprije zahvalimo za njegovo služenje, kao i za služenje mnogih koji su kao svećenici, redovnici, redovnice, ali i kao: odgojitelji, liječnici, gospodarstvenici, znanstvenici, našim ljudima pomagali u tuđini; koji su bili i njegovali ozračje domovine i koji su čuvali vrijednosti kao odraz istine da je naša domovina na nebesima. Jer, u konačnici, smijemo ustvrditi da ljudi koji osjećaju tu konačnu domovinu mogu najbolje očitovati ljubav prema zemaljskoj domovini.

I kada se čuje govoriti o tome da se u teškim trenutcima održala i svijest i ljubav prema svome zavičaju, prema svome narodu, onda se to odnosi na stvarne ljude koji su desetljeća svoga života, odričući se i sami svojih planova, ugradili u ljepotu domovine drugih ljudi.

4. U svećeničkome je pozivu važna poslušnost u kojoj je podloga poslušnost Bogu, ali i spremnost na odricanje od nekih vlastitih nastojanja da bi rasla Crkva koja šalje svoje službenike tamo gdje osjeća da su najviše potrebni. I tu, gdje se otvori polje poslušnosti Božjemu Duhu koji živi u Crkvi, tu Gospodin očituje svoja čudesna djela. Jedno od takvih polja je i briga za vjernike Hrvate izvan domovine; briga kojom je povezana nebeska i zemaljska domovina, stare i nove izvanjske okolnosti, prepune izazova.

Danas je govor o odlasku iz Hrvatske najviše protkan govorom o novcu i o ponuđenomu blagostanju, kao da se ne radi o nečemu dubljem. Lako se kaže da je netko otišao 'trbuhom za kruhom', ali takav put ne može biti bez povezanosti s duhom. Kao da takvi odnosi ne ostavljaju posljedice na odnose prema bližnjima i na odnos prema smislu.

Najbolnija su ona iskustva, kada netko nekoga tjera iz domovine, bilo da je riječ o grubostima političkoga sustava, bilo da se to čini onemogućavanjem života obitelji, bilo da se umota u propagandu kojom se domovina promatra kao mjesto nemoguće za život, pri čemu postoje privlačnija rješenja.

Dobro vam je poznato kakvi su sve razlozi u pozadini napuštanja Hrvatske. Nema sumnje da je puno onih koji su to željeli, ali je još više onih koji to nisu željeli, koji su bili pod prijetnjama gubitka slobode, dokidanja vrjednota. Tako ih je zauzimanje za dobro i pravdu, štićenje dragocjenosti, briga za druge, odvela daleko od rodnoga kraja.

5. No, znamo da u Božjoj riječi, da u Svetome pismu možemo naći smjerokaz za sve okolnosti. Nisu li Marija i Josip otišli iz svoga doma, pred prijetnjom i nasiljem?

No, ono što je puno važnije s našega vjerničkog gledišta jest njihov povratak. On nije samo zemljopisni, on je uvijek i duhovni povratak i njegovanje ljubavi prema onome što nas obilježuje, što treba obogaćivati, ali ne zanemariti.

Za mnoge je odlazak u inozemstvo prikazan kao san, kao uspjeh za kojim se nekritički teži i usađuje mladima kao ideal. Oni koji su osjetili život izvan domovine nose različita iskustva, obogaćujuća, ali i gorka.

O prednostima i manama, o dobitcima i gubitcima, rasprava neće prestati. Kao i sve u životu, postoje svjetla i tame, što ne ovisi samo o vanjskim okolnostima nego i o nutarnjim osloncima. Nužno je da će odlasci i rastanci pomoći dozrijevanju, iskoračaju iz skučenosti vidika, ali će ujedno otvoriti područja trpljenja. Za one koji odlaze to je iskustvo strepnje i nade, ali se pojavljuju i razne nijanse pitanje i krivnje.

6. Odlazak je hod prema novim susretima, ali i odvajanje koje ne mogu zamijeniti nova tehnička sredstva. No, odluke su uvijek takve; u njima se od-lučuje, odnosno raz-lučuje. Nepotrebno je dokazivati da je život premrežen izborima. Glede odlaska u svijet, uvijek će biti onih koji će osjećati krivnju, jer su otišli, kao i onih koji će žaliti zbog toga jer nisu pokušali otići.

Odlasci otvaraju pitanja osamljenosti, gubitka vlastitih ozračja, neuključenosti, neugrađenosti, a novi običaji, radni ritmovi, stavljaju na kušnju osobna uvjerenja, otkrivajući i nove čežnje, ciljeve i mogućnosti. Negdje će se pojaviti odmak od starih prijatelja koji neće ni shvatiti ni prihvatiti odlazak, a neki će učvrstiti svoju odluku da ostanu u domovini i da sami učine što mogu u poboljšanju uvjeta.

Bilo kako bilo, u iseljeništvu se susreću ozračja u kojima su važna: sjećanja, iskustva, slike, doživljaji; pojačava se osjetljivost za lijepe trenutke; otkrivaju se novi darovi; suočava se s prilikama izvan provjerenih sigurnosti; uči se biti kod kuće na mjestima koja se čine stranima…

Koliko samo takvih iskustava mogu posvjedočiti ovdje s nama prisutni svećenici koji su bili (i jesu) blizu iseljenicima! I oni su dionici istih poteškoća i darova. Njihov odlazak ima drukčije razloge i svrhu. Crkva zna koliko je čovjeku potrebna duhovna domovina, poveznica s izvorištem i sa smislom.

Ovo je prigoda da takvim svećenicima i drugim pratiteljima zahvalimo za suradnju s Gospodinom u pomaganju ljudima da ostanu povezani duhovnim poveznicama, kada zemaljske nemaju dovoljnu snagu.

Ovo je prigoda da se i sami više zauzmemo u stvaranju preduvjeta za ostajanje u domovini, u predstavljanju prednosti i nedostataka odlaska, u jačanju svijesti o tome da nijedan odlazak iz domovine nikada potpuno ne briše glas o povratku. On odjekuje naraštajima.

Ovo je prigoda da obnovimo pouzdanje u Gospodina, posebno za iskušenja u kojima nam se naše snage čine neznatnima za poboljšavanje uvjeta življenja u domovini. Braćo i sestre, Bog nam je podario puno jasnih pokazatelja da, na čudesan način, mijenja tijek života pojedinaca i naroda, čineći mogućim naizgled nemoguće.

U takvome su djelu i svećenici poput vlč. Josipa. Oni odlaze kao navjestitelji nebeskoga kraljevstva, kao suradnici Božje blizine, kao čuvari smisla i djelitelji Kruha, brižni ljubitelji nebeske i zemaljske domovine.

I velečasni Josip je otišao u tuđinu, da bi drugima donio domovinu!

Amen.