Objavljeno: 08.02.2022.
UVOD I HOMILIJA
pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Mije Gorskog
Župa sv. Nikole Tavelića, Zagreb-Kustošija
Utorak, 8. veljače 2022.
Drugi dan trodnevnice uoči blagdana bl. Alojzija Stepinca
Draga braćo i sestre, braćo svećenici, Župniče, sve vas ovdje sabrane i one koji prate misu putem Radio Marije, srdačno pozdravljam u ime našega nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, onim pozdravom kojim je uskrsli Gospodin pozdravio svoje učenike: "Mir vama!"
Danas je drugi dan trodnevne priprave za blagdan bI. Alojzija Stepinca koju na žalost, zbog velikog oštećenja naše prvostolnice, ne možemo slaviti uz grob Blaženika. Ali povezani smo na drugi način s blaženim Alojzijem. Nalazimo se u crkvi i župi koju je blaženi Alojzije utemeljio i koja je potpuno dovršena za njegova života. Tu su i relikvije našega Blaženika, one uz duhovnu prisutnost označavaju i onu opipljivu vezu s njime. No, ono što nas najsnažnije povezuje to je naša vjera u Isusa Krista, Spasitelja. Tako smo povezani s Isusom i blaženim Alojzijem. Sve nas povezuje s njime, sve nam govori o njemu i sve nas potiče na djelovanje.
Ovu našu liturgiju slavimo u okolnostima koje nisu lijepe. Pandemija nikako ne prolazi, skupoća je zakucala na vrata, a naši međuljudski odnosi, naše tjelesno i duševno zdravlje sve je više narušeno. Ali, nismo prepušteni slučaju. Imamo divan uzor kršćanskog života u teškoćama i zagovornika pred Bogom, blaženog Alojzija. Njemu se utecimo u zagovor i za očuvanje vjere i za obnovu prvostolnice.
Priznajmo svoje slabosti, ispovijedamo ih pred Bogom i braćom i sestrama, da oslobođeni Božjim milosrđem možemo dostojno sudjelovati u tajnama naše vjere.
HOMILIJA
Prvi temelj na kojem počiva naša vjera jest Božanska objava zapisana u Bibliji, istina o Bogu i čovjeku. To nisu ljudske ideje, nego Božja riječ pisana ljudskom rukom i stoga za nas sveta. U prenošenju Božanske objave ljudima svih generacija i vremena, nastaje drugi temelj naše vjere, predaja Crkve koja tumači Božju riječ, evanđeoske poruke i način života. Ali tu se redovito pojavljuje i izazov koji prati sve vjernike. U želji da bolje rastumačimo Božje poruke, način ispovijedanja vjere, u najboljoj namjeri, nastaju novi običaji, oblici i propisi koji ponekad zasjene ono izvorno, evanđeosko.
Upravo o tome govori nam današnje evanđelje. Jedan koristan i neophodan higijenski propis Isusovi suvremenici smatrali su pitanjem vjere ili nevjere, a ostali su slijepi na činjenicu da se to pitanje ne rješava pranjem ruku, nego čistoćom savjesti i ispravnim nakanama. Naime, kada u ljudskom djelovanju nema Duha Božjega, počne se vrednovati samo ono izvanjsko, postaje važan dojam, a ne istina; kakav je tko izvana, a ne kakav je netko doista čovjek. Tada je lako biti zaveden uglađenim riječima koje znaju skrivati nečasne namjere, i izlikama temeljenima na zakonskim propisima.
Nismo ni mi daleko od takvog postupanja. Ako pitate ljude zašto krste djecu, zašto o Božiću kite jelku, zašto o Uskrsu blagoslivljaju hranu..., najveći dio njih odgovara: "To su naši kršćanski običaji. To smo naslijedili od roditelja." Malo njih će reći: "Zato što vjerujem u uskrsnuće Isusa Krista." U iskušenju smo svoju vjeru svesti na niz vidljivih obreda, u kojima ne sudjelujemo uvijek sa strahopoštovanjem pred svetim Bogom nego iz osjećaja obveze, često puta bez razumijevanja, uglavnom, jer je to običaj.
Ako nas milost Božja ne oblikuje, postoji opasnost da ostanemo na formalnom vršenju pobožnosti, po tradiciji, po navici. Tada se događa nešto što odbija mnoge od Crkve. Nemali broj onih koji su kršteni, pa i posjetitelji crkve, kod kude, na ulici, na radnom mjestu pretvaraju se u neljude, okrutne prema bližnjima, svađalice i psovače. Isus, navodeći proroka Izaiju, zbog toga snažno zahvaća u naš život:
"Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene." Nije li stanje u našoj domovini, na bilo kojem području, plod takvog površnog razumijevanja crkvenih zakona i Božje riječi. Veliki problemi s kojima se susrećemo, skandali koji nas sve potresaju u crkvi i društvu, plod su raskola između naših riječi i naših djela, između vjere i života. Ako vjera nije život, ona je mrtva.
Zato je veoma je važno da nas milost Božja oblikuje. Vjera treba tako oblikovati naše stavove da na temelju vjere možemo donositi odluke za svoj život. Dopustimo dakle da nas sakramenti koje primamo i Riječ Božja koju slušamo iznutra izgrađuju, oblikuju onog duhovnog čovjeka, snažnu osobu, ženu ili muškarca koji će baš zbog svoje oslonjenosti na Boga biti spremni suočiti se sa svim mogućim izazovima i pri tome ostati časni ljudi.
Za blaženog Alojzija vjera je bila život, ona je tako oblikovala njegov duh te nije bilo nesklada između onoga što ispovijeda i onoga što čini. Njemu se nije imalo što predbaciti i zato nije bio ucijenjen šutnjom. To ga je učinilo hrabrim učiteljem evanđelja, postojanim svjedokom do mučeništva, pastirom koji je za Boga, Crkvu i svoje vjernike bio spreman položiti život. Iz te vjere je proročki djelovao u svojem vremenu. Veoma dobro poznavao je stanje u Zagrebu, siromaštvo radnika, agresivnu komunističku propagandu i zloslutne najave nacizma. Znao je da se protiv siromaštva nije moguće boriti samo molitvom, zato je sve učinio da se utemelji Caritas kao djelotvorno zajedništvo i model uključivanja vjernika za pomoć siromasima. Isto je tako znao da se pogubnim ideologijama ne možemo suprotstaviti bez Božje pomoći jer bez blizine svećenika i liturgije vjernici bi bili prepušteni vukovima koji su obećavali blagostanje, a donijeli su samo krv i smrt.
Dobro predviđajući što će budućnost nositi Blaženik je osnivao župe na tadašnjim rubovima grada Zagreba. Dugo godina u vrijeme komunističke vladavine to su bile jedine nove župe i crkve koje su primile stotine tisuća novih vjernika pridošlih u Zagreb. Bila je to doista odluka nadahnuta Duhom Svetim jer bi bez tih crkvi građani odrastali u ateističkom duhu. Ono na što nas u ovo vrijeme potiče papa Franjo - blizinu sa siromasima, odlazak na rubove društva, a istovremeno duboku ukorijenjenost u svetu liturgiju kao izvor snage - već je u samim počecima svoje službe činio blaženi Alojzije. Zapisi svjedoče da je obilazio gradilišta novih crkvi, ohrabrivao i svećenike i vjernike i sam pomagao prema mogućnostima. Ni onda nije bilo lako, ali on nije posustajao.
Da može govoriti ljudskim jezikom o čemu bi nam danas progovorio? Uvjeren sam da bi i danas govorio o svetosti braka i obitelji, o odgoju djece, o poštenom kršćanskom životu. Da bi hrabro prokazivao nepravedne društvene procese bez obzira koliko to bilo nekima neugodno, da bi osudio sve ideologije od kojih se ne zna koja je gora: ona koja se temelji na naciji, ona koja se temelji na klasi ili najnovija koja se temelji na rodu. Sve one žele se nametnuti snagom zakona koji su u sebi ipak nepravedni i na štetu čovjeka, jer razaraju kolijevku života, obitelj, jer odvajaju djecu od roditelja, jer stvaraju društvo pojedinaca čija prava se izdižu iznad prava zajednice. A sve možemo jednostavno prepoznati. Ako je propis u skladu s dekalogom, Božjim zakonom, nije na štetu čovjeku; ako je na štetu, onda je nepravedan. Takvi zakoni koji nisu utemeljeni na naravnim etičkim načelima mogu biti manipulativni jer ispravnim postaje ono što trenutačno koristi jednom narodu, klasi ili stranci. Zakon, na primjer, dopušta različite oblike zajedničkog života koji se nazivaju brakom, ili pobačaj, ali s vjerskog gledišta to je moralno neprihvatljivo.
Zanimljivo, sve su te zakone koji su u sebi protiv dostojanstva ljudske osobe, protiv nauka Crkve, donijeli kršćani. Klevete o našem Blaženiku uvijek su dolazile i danas dolaze od onih koji su kršteni, ali su postali sluge laži. Mislili smo da se takvo što može događati samo u komunizmu. Na žalost tehnologija omogućava da se i danas svaka osoba i ideja, ma koliko bila pravedna, diskvalificira i osudi ako je to u interesu nove ideologije. Doista, svako vrijeme ima svoje teškoće, protivljenje Božanskoj istini. Neprijatelj Boga i ljudi, u Pismu nazvan ocem laži, i danas djeluje.
Ali što kaže Isus: "Napustili ste zapovijed Božju a držite se uredbe ljudske. Uzalud ih naučavate." Za čovjeka koji je prožet Bogom svi ti vanjski utjecaji mogu biti otežavajuća okolnost, ali ga ne mogu mijenjati ni slomiti, jer mu je kao Stepincu duh ojačan vjerom, jer ga nosi Božja ljubav radi koje je Isus Krist završio na križu i ljudska ljubav koja je spremna na dragovoljnu žrtvu, ne nadajući se zahvali ili uspjehu. Stoga kao vjernici ne zaustavljamo se na kritici pojava i društvenih događaja, ponašanja i riječi javnih osoba jer to društvo ne čini boljim. Daleko je važnije sebe izgrađivati u vjeri i učvršćivati u nadi te svoje pouzdanje stavljati u Boga kako bi se uspješno mogli nositi s novim izazovima.
Kristovi svjedoci koje prepoznajemo kao blaženike i svece svoje pouzdanje uvijek su stavljali u Boga. Tako je učinio i blaženi Alojzije koji je pouzdanje u Boga upisao u svoje biskupsko geslo. Uzdao se u Gospodina u ratnom vihoru kada se zauzimao za živote progonjenih. Uzdao se u Boga javno progovarajući riječi osude zla i pod cijenu svojega života. Uzdao se u Gospodina usred lažljivih usana i prijevarna jezika svojih tužitelja. Uzdao se u Gospodina u zatvorskim danima, zatočeništvu u Krašiću i na samrtnoj postelji. Nikada nije gubio nadu u pobjedu istine i povijesno opravdanje svojih postupaka. U svim teškim trenucima imao je uzdanje u Bogu. Sam je u propovijedi rekao: "Kako može čovjek koji vjeruje u Boga biti pesimist?"
Ni mi ne gubimo nadu i pouzdanje u Boga. Vidimo da se u ovo vrijeme događa svojevrsno raslojavanje kako u društvu tako i u vjeri. Neki na žalost gube vezu s Crkvom jer se u vjeri ne nalaze, drugi pak se, ne samo ustima, nego svim srcem predaju Bogu, postaju zauzeti vjernici laici. Raste broj mladih koji se opredjeljuju iskreno za Krista i žele živjeti kršćanski. Imamo sve više obitelji s brojnijom djecom. U našim župama sve je veći broj angažiranih vjernika laika. Možda to na prvi pogled nije tako uočljivo, ali veoma ohrabruje jer se formira čvrsta zdrava jezgra vjernika koji slijede svojeg nekadašnjeg pastira i uzor, blaženog Alojzija. Oni su nada naše Crkve i našeg naroda.
Siguran sam da bi nam blaženi Alojzije danas progovorio o ljepoti vjere koja ga je izgrađivala, o ljepoti čiste savjesti s kojom je stajao pred svim objedama. Siguran sam da bi nas ohrabrio preuzeti odgovornost za svoje vrijeme, da bi nas poučio o časnim nakanama koje su njegove postupke činile moralnima, pozvao bi nas na crkveno zajedništvo i narodnu slogu. lako prolaze desetljeća on snažno govori, a njegov lik zbog čistoće srca i duše odsijeva svetošću. Doista, na njega se mogu primijeniti riječi blaženstva: "
Blago čistima srcem, oni će Boga gledati." Zato poslušajmo svetog apostola Jakova: "
Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji." Neka naše riječi budu u skladu s djelima, život s vjerom, naše lice u skladu sa srcem. Tada će Crkva i narod zasjati privlačnim licem jer nećemo na svoja lica stavljati maske privlačnosti, nego će ono odsijevati ljepotom duše. Zagovor bl. Alojzija neka nas u tome prati.
Amen.
