Aktualnosti

Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Treće vazmene nedjelje (A)

u crkvi Tijela Kristova u Zagrebu-Sopot
tijekom epidemije bolesti Covid-19

26. travnja 2020. u 10 sati

Draga subraćo svećenici, braćo i sestre ovdje u crkvi i svi vi koji ste s nama u molitvi i slavlju, povezani zvukom i slikom prijenosa!

Ne treba dugo tražiti da bismo vidjeli da Božji planovi nisu podudarni s 'našim' planovima, posebice ne s onima u kojima se nismo trudili ugraditi Gospodina. Zbog te neusklađenosti izloženi smo razočaranjima, misleći da nam Bog nešto uskraćuje i da nas ostavlja u našoj nemoći. Uistinu, živimo uskraćenosti koje opterećuju i postavljaju pitanja, ali kao vjernici ne gubimo pouzdanje.

Itekako nas dira ovo vrijeme dodira 'bez dodira'. Uz ono što nam nedostaje, shvaćamo i to da je dodir puno više od tjelesnosti; da snagu dodira ima riječ i pogled; pjesma i slika; suze i osmijeh; sjećanje i nada.

U Kristu smo uvijek dodirnuti, štoviše prihvaćeni, zagrljeni. Osobito u ovome slavlju kojega nismo nositelji mi, nego Krist. Ni u svojim molbama ni u strahovima nismo prepušteni svojim slabostima. Raduje nas što smo u svemu što živimo – u Kristu. Krist, Bogočovjek, raduje se i trpi s nama. Nema veće utjehe ni veće sigurnosti.

U toj sigurnosti slavimo nedjelju, Dan Gospodnji, dan otvorene vječnosti, mjeru svih dana, u kojemu zastajemo da bismo molili Gospodina da nam uputi svoju riječ i da ju znamo slušati; da nam otvori oči vjere za prepoznavanje i za dar radosti, povratka u zajedništvo ljubavi.

Vazmeno je vrijeme vrijeme prepoznavanja Božje prisutnosti, ali i naše grješnosti. Iskreno se pokajmo moleći oproštenje grijeha i obraćenje kojim nas Bog vraća u svoju radost.

Homilija

 Liturgijska čitanja:

 Dj 2, 14.22-23; Ps 16, 1-2a.5-11;
1Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35

1. Progovorila nam je živa Božja Riječ zaogrnuta u predivno književno ruho ohrabrujućega razgovora, u remek-djelo opisa evanđelista Luke, koje je lako razmatrati kao prispodobu života. Dvojica učenika živjela su naizmjeničnost osjećaja: od nadanja do ushita; od ushita do razočaranja i naznaka očaja; od razočaranja do novoga oduševljenja. U tome rasponu možemo vidjeti svaki život, i naše živote.

Iz toga bogatstva privukla me Radosna vijest raslojena na tri pojma koja želim podijeliti s vama. Premda će se, na tragu ovoga Evanđelja, možda nametnuti razmišljanje da je razočaranje isključivo loše iskustvo, smatram vrijednim vidjeti da svaki čovjek nosi očekivanja, posjeduje želje, gaji snove i zamišlja budućnost.

Svaki je rast nošen time da se pred njim nalazi neki novi korak, neki cilj. Život, doduše, može ostaviti tragove grubosti i snažnoga trpljenja, zbog kojih se čini da je nešto ugašeno, da više nema snagu obnove. Jer, prije ili kasnije se dogodi da stvarnost ne odgovara očekivanjima, da je privučenost nečim nestala, a 'očaranost' prešla u raz-očaranost (illusion u delusion). Svaki čovjek nedvojbeno poznaje razočaranje: sobom, drugima, povijesnim tijekom, Crkvom, pa čak i Bogom.

Dakle, to što se događa dvojici učenika na tome putu od Jeruzalema do Emausa, dugom oko jedanaest kilometara, u tome popodnevnome hodu u trajanju vjerojatno malo više od dva sata, poznato je svakomu od nas, osobito ljudima koji su zahvaćeni dubokim razočaranjem.

2. No, razočaranje nije samo loše. Istina, ono otvara prostore kušnje, osobito tuge koja sužava pogled, steže, guši, prigovara, optužuje. Ali, razočaranje je iznimna prilika da se odgovori na Isusov poziv na obraćenje, da se život promotri u svjetlu koje živi u nama po Božjoj prisutnosti.

Iskustvo razočaranja omogućuje da vidimo istinu o sebi, to jest da smo predivna cjelina čežnje za beskonačnim, za ostvarenjima bez granica, obilježeni Božjom vječnošću, stvoreni na njegovu sliku. Istodobno – živimo stvarnost ograničenosti. Stvoreni smo za nebo, to osjećamo u iskrenosti ljubavi, istine, dobra, ljepote; a opet: svakim dahom osjećamo da smo otežani prolaznim, oblikovani od zemaljskoga praha.

Upravo nam razočaranost u koju udarimo, govori da smo konačna stvorenja, ali jednako tako razočaranost 'viče' u nama da nosimo nadu u besmrtnost, da smo za nju stvoreni, da smo njezini dionici, kako ispovijedamo u Vjerovanju o „kraljevstvu kojem neće biti kraja“.

3. To je prividno proturječje koje ne smijemo gasiti u sebi. To je žar koji Isus budi u dvojici učenika tumačeći im Pisma. Kao da je bilo potrebno razočaranje, da bi vidjeli koja je njihova najdublja čežnja koju treba ostvariti, nauštrb površnih i prolaznih želja.

Oni prepoznaju Isusa i razumiju Uskrsnuće onda kada su u lomljenju kruha slomljeni okovi njihovih računica i obrazloženja; kada se prepuštaju Riječi i gesti koja ih nadilazi i koju primaju u poniznosti. Na njima se obistinjuje davno napisano u psalmu i posvjedočeno životima svjedoka Božje blizine: „Oni koji siju u suzama žanju u pjesmi!“ (Ps 126, 5)

U tkanju života razočaranja ostavljaju tragove, ožiljke, praznine, ali ako ih prihvatimo u Gospodinu i malo bolje pogledamo, shvatimo da su te praznine na tkanju stvorile vez, baš kao što čipka tankim nitima osvaja prazninu i daje joj oblik i smisao.

Štoviše, čipka traži tamnu pozadinu. Tako su razočaranja podloga tame i praznine koja vapi za nitima oduševljenja!

4. I ta je riječ vrijedna pozornosti. Evanđelje završava oduševljenjem, prepoznatom radošću koja nadvladava razočaranje i umoran korak odlaska preobražava u trk povratka.

Umjesto te lijepe hrvatske riječi – 'oduševljenje' – koja odražava duh i dušu –, u svakodnevici se možda i češće može čuti usvojena strana istoznačnica: entuzijazam. Kao takva mi je poticaj za novo razumijevanje.

'Entuzijazam' je riječ sastavljena od triju grčkih riječi: 'en+theos+einai', što spojeno doslovno znači: biti u Bogu. Entuzijazam je bivanje u Bogu i to je sadržaj istinskoga oduševljenja. Tko je u Bogu, tko se ne zatvori u sebe; tko prihvati živjeti po Božjemu Duhu, taj je oduševljen; taj nema sporo srce koje odvaguje, nego mudro srce koje osluškuje Boga, dovoljno brzo u ljubavi. Ta brzina srca mjeri se otkucajima i ritmom duše u Bogu.

Na to se nadovezuje završna rečenica iz današnjega drugoga čitanja, u kojoj nam apostol Petar piše koristeći te grčke riječi: „(Kristu) dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu“ (dóksan autô dónta, hóste ten pístin hymôn kai elpída eînai eis theón; 1Pt 1, 21). Proslavljeni Krist koji je pobijedio smrt temelj je toga oduševljenja, radosti koju su učenici primili kao dar susreta s Uskrslim. Istinsko oduševljenje i dar za druge uvijek otkriva da je netko u Bogu. A ako pak netko oduševljenje guši, postavlja mu zaprjeke, otežava širenje radosti, nedvojbeno se odmaknuo od Boga.

5. Treća riječ. Između razočaranja i oduševljenja u Evanđelju se Isusovo bremenito pitanje: Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? Nije li trebalo…? Zvuči pomalo fatalistički, determinirano, određeno kao sudbina. Isus ih upozorava na nešto drugo. Upućuje ih na Božji plan, na Providnost, na Božju ljubav koja je pripremala otajstvo spasenja po Muci i Uskrsnuću.

Svaki dio današnjega navještaja Riječi govori o Božjemu naumu i promislu. Apostol Petar navodi i psalam koji smo pjevali, a u kojemu se nazire navještaj uskrsnuća u posvemašnjem pouzdanju: Ti, Gospodine, „u ruci držiš moju sudbinu“, što je razlog radosti srca, spokoja tijela i sigurnosti da će pokazati stazu života i puninu radosti svoga lica. Naš je život hod i traganje, ali ne i tjeskoba, jer je Gospodin otvorio put novoga života.

Nije li trebalo? Isus pita učenike: Zastanite, kako niste vidjeli, a bilo vam je poznato? Zašto ste razočarani, kad je Očeva ljubav pokazala da je to potrebno. A potrebno je, braćo i sestre, i u našim životima otkriti smisao kušnja, događaja koji nam se ne sviđaju i koji izgledaju da idu usuprot dobra. Usuđujemo li se odgovoriti na isto pitanje pred sadašnjim nevoljama? Nije li trebalo? Dok ne razumijemo do kraja, znamo da smo s Kristom na stazi života. Znamo da se odgovor nalazi u euharistiji: u Riječi i lomljenju kruha, u vjeri u Kristovu prisutnost koja vraća radost.

6. Isus i danas ponavlja tu gestu ljubavi, davanja sebe nama. Ponavlja mudrost i dar od kojega živi Crkva i potreban je našemu narodu. Vrijeme je da stanemo i s Gospodinom sjednemo za stol u sadašnjemu Emausu.

Ako smo umorni i razočarani, treba nam poniznosti za slušanje Riječi i za učenje geste lomljenja kruha, u kojoj razumijemo što se i zašto dogodilo; u kojoj se žurno vraćamo na mjesto Kristove muke za nas, kao izvora radosti i oduševljenja. Molimo za to da budemo u Bogu koji za svakoga od nas ima svoj plan. U njemu razočaranja postoje radi većega oduševljenja!