Aktualnosti

 Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju
Četvrte korizmene nedjelje (A) – 'Laetare'
u crkvi Tijela Kristova u Zagrebu-Sopot
tijekom epidemije bolesti Covid-19 i na dan potresa u Zagrebu
22. ožujka 2020. u 18 sati

U drugim okolnostima, ispred praznih klupa u crkvi, imao bih poteškoće obratiti se uobičajenim oslovljavanjem: Draga braćo i sestre! No, danas u iznimnoj sigurnosti, u dubokome uvjerenju i u ljepoti dana Gospodnjega zajedno sa subraćom svećenicima: sa župnikom velečasnim Ivicom (Reparincem) i s velečasnim Bornom (Puškarićem) te govorim: Draga braćo i sestre – Mir vama!

Ponajprije donosim molitveno zajedništvo i blizinu našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, zahvaljujući svima koji su očitovali svoju blizinu Nadbiskupu i cijeloj Nadbiskupiji u trenutcima pogođenosti današnjim potresom.

Čini se da sam zagledan samo u ovaj crkveni prostor, u kamere i medijske djelatnike Hrvatske radiotelevizije, ali osjećam više od toga, osjećam odgovor: I s duhom tvojim, odgovor koji nadilazi ovaj prostor i dopire do nas iz vaših domova, s raznih mjesta na koja se elektronički šalje signal, slika i zvuk.

Mislim i na one koji su s nama u molitvi, a vezani su nekom službom, kojom pomažu cijelomu hrvatskom društvu da lakše podnosi teškoće proizišle iz širenja bolesti. Mislim na Zagrepčane i Zagrepčane koji su jutros doživjeli potres. Zato najviše osjećam prisutnost onih za koje ovih dana najviše molimo: za oboljele, za članove njihovih obitelji, za liječnike i medicinsko osoblje te za sve koji se na razne načine skrbe za bolesne i pogođene potresom.

Dok se suočavamo s kušnjom, uzrokovanom – kako se to uobičajilo reći 'nevidljivim neprijateljem' – danas smo ovdje, gdje učimo vidjeti onu 'Nevidljivost' od koje sve živi i po kojoj pobjeđujemo svako zlo i umiranje.

Tako preda mnom nipošto nije praznina. Ovdje vidim djedove i bake, starce i starice, njihovu snagu prisutnosti i tjelesnu krhkost na koju posebno trebamo paziti i čuvati ju; ovdje vidim roditelje i njihove zabrinutosti, ali i snagu, ljubav, poslanje; ovdje vidim djecu, pomalo nesigurnu i zbunjenu, znatiželjnu i vedru; vidim i one najmanje koji ne shvaćaju opasnost, ali shvaćaju blizinu onih koji ih vole i žive pouzdanje; po njima i mi možemo bolje 'shvatili' otajstvo života.

Došli smo u ovu crkvu Kristova Tijela, da bismo slavili euharistijsku prisutnost Krista, njegova tijela među nama, njegova trpljenja i pobjede nad grijehom i zlom, njegova Tijela koje smo mi – Crkva. Ovdje se sažimaju ne samo osobna vjernička iskustva, nego i vjera koja je nosila život Crkve i hrvatskoga naroda. Danas je, dakle, ovdje praznina još manja, štoviše – praznina nestaje, kada osjetimo povezanost i s našim starima, s onima koji nam govore o pogibelji kroz koje su oni prošli, pokazujući nam oslonac u Bogu, u zagovoru Blažene Djevice Marije i svetih. Molitva je bila čujna u svim kušnjama i zahvala na svim darovima.

Običava se reći da putem medija netko ulazi u nečije domove. Danas vi, braćo i sestre, ulazite u ovu crkvu po daru vjere, po prisutnosti Duha Svetoga koji nas okuplja i dopušta nam da tvorimo čudesnu zajednicu u slavlju euharistije.

Osjećam se tako maleno pred ovom prepunom crkvom u kojoj mogu duhom dodirnuti vaše poglede, vaše osjećaje, naše nakane, otvorenost srca i spremnost na osluškivanje onoga što nam Gospodin govori. To nije neka 'virtualna stvarnost', nego drukčija, vjernička prisutnost, u kojoj živi isti Duh koji oživljuje Božju Riječ za nas i koji nam otvara oči za bitno u životu te nas trajno poziva na obraćenje.

Ova se četvrta korizmena nedjelja zove 'Laetare' – Veseli se! Kako to zvuči izazovno u ovim danima. Ali, to je istina Radosne vijesti. Ona je radosna u svim okolnostima, a u vremenima kušnje ona je osobito radosna.

S pouzdanjem u Gospodina pogledajmo svoje živote, iskreno se pokajmo za grijehe svoje sljepoće i molimo nebeskoga Oca da nam milosrdno oprosti i da nam vrati mir srca u zajedništvu svoje ljubavi.
 

 

Homilija

Liturgijska čitanja:
1Sam 16, 1b.6-7.10-13a; Ps 23, 1-6;
Ef 5, 8-14; Iv 9, 1-41

 

Koliko smo samo puta doživjeli da iste riječi, iste pjesme, iste slike i pokreti, u drugačijim okolnostima djeluju drukčije: drukčije zvuče, imaju drukčiju težinu, nose drukčiji okus i ostavljaju drukčije tragove.

Tako je i s Božjom riječju koju nekada slušamo pozornije, a nekada prečujemo; neke dijelove zanemarimo, a neki se zalijepe za srce, usidre, daruju razumijevanje… Životni okvir i okolnosti utječu na to da pojedinu stvarnost osjetimo naglašeno, a drugu prigušeno ili izostavljeno. Tako je i sada. Božja nam je riječ progovorila i, vjerujem, da je u mnogima ušla u razgovor sa sadašnjim teškoćama, povezanima s epidemijom.

Svako je čitanje i psalam odzvanjao na podlozi raspoloženja srca i siguran sam da su neke rečenice pobudile nova i potvrdila stara pitanja te ujedno davale odgovore, do završne ispovijedi čovjeka komu je darovan vid: Vjerujem, Gospodine! U toj se ispovijedi sažimlju nijanse Radosne vijesti koja struji ove nedjelje kroz Stari i Novi zavjet, a naročito u Evanđelju. Približimo mu se, dopustimo mu da raste u nama u snažniju vjeru…

2. Isus je ugledao slijepca od rođenja. Za rođenje djeteta običava se reći da je 'ugledalo svjetlo dana'. No, jednom je rođen i ovaj čovjek, slijep. Odrastajući, svjetlo nije nikada vidio; ni svjetlo ni išta drugo. Svjetlo omogućuje vidjeti: ljude i stvari, boje i oblike. Tako doživljavamo stvarnost i zadržavamo u sebi, u sjećanju, u osjećanju.

Ako mi, koji imamo očni vid, i zatvorimo oči, da bismo se pokušali poistovjetiti s tim slijepim čovjekom, ne bi nam to uspjelo. Ako bismo se željeli uživjeti i zamisliti da više ne vidimo, opet ne bismo ušli u doživljavanje toga čovjeka.

Jer, za riječ kojom opisujemo stvarnost mi posjedujemo sliku ili slikovni sustav, jer smo nešto vidjeli. Nije tako s ovim čovjekom, slijepim od rođenja. Njegov je zamišljaj drukčiji; on nije vidio ništa s pomoću čega bi to mogao zamišljati. I, kada mu se objašnjava nešto lijepo, to nije moguće s pomoću slika i boja. I s pojmom boje teško je moći nešto započeti. Taj je čovjek živio stvarnost noći; od malena ono što je drugima bilo redovito, za njega je bilo teško i nepremostivo: hodati, igrati se…

I uvijek biti po strani, kao dijete i kao odrastao; na rubovima, bez tolikih mogućnosti izbora, trajno potrebit pomoći drugih. Naučen zahvaljivati, s osjećajem beskorisnosti i bezvrijednosti. Čovjek skromnih očekivanja i još manjih zahtjeva. Već kod rođenja određeno mu je da bude 'jadnik', kasnije odgajan s osjećajem krivice…

Naučio je slušati, izoštrio osluškivanje, tako da ne čuje samo sadržaj riječi, nego ton, melodiju, pečat glasa; bezbrojne nijanse raspoloženja i srca onih koji govore. Koliko je puta čuo neukusne šale, grubosti, izrugivanja na svoj račun! Koliko je puta osjetio sažalijevanje prolaznika koji su izgovarali riječi: jadnik, siroče!

3. Sada čuje metež, čuje glasove i komešanje, razgovor, pitanja i odgovor nekoga čovjeka koji prolazi kraj njega i zaustavlja se. I što slijepac prvo razabire? Čuje da je pljunuo na zemlju pred njega. Vjerojatno mu je prva misao bila da se radi o još jednoj uvrjedi, ali na to je naviknut.

Međutim za koji tren osjeti dodir, dodir – to je jezik slijepih. Neobičan dodir očiju blatom. Sada je znao čemu je služila pljuvačka. Ne buni se i ne brani. Usvojio je taj način preživljavanja. Nakon toga pomalo čudnog postupanja bez riječi, dolazi riječ. On ju je naučio čuti u njezinu tonu, melodiji i govoru srca. Skladan i blago odrješit zvuk, pun poštovanja i ljubavi: Idi, operi se…

Te su riječi izišle iz srca ispunjena mirom i poniznošću. Prepoznaje to čovjek istančan u slušanju; ne vara se. Potvrđuje to u njemu čudna mješavina straha i radosti. Diže se; rukama dodiruje lice i blato na očima, dok u sebi osjeća iskru nade koja ga obuzima. Ono što mu je djelovalo nemogućim sada se protivi malodušnosti. Pokušava hodati putem kojim prolazi dodirom. Inače za njega dug put od nestrpljenja je još duži. Najradije bi trčao, a ne može; ne može dočekati svježinu vode Siloama.

I konačno ispire blato i vidi nepoznato: treperav odraz lica na površini vode, pomalo blatnjave i valovite. I ne znajući što vidi, spaja krik, olakšanje, smijeh i plač. Po prvi put povezuje slike i zvukove koje je slušao oko sebe. Osjeća se istodobno i zbunjeno i snažno pred nečim što će još dugo morati učiti.

4. Želi spojiti i onu melodiju riječi s licem čovjeka koji ga je poslao na kupalište, s licem Isusa, ali ne uspijeva; ne zna kako izgleda i kamo je otišao. Vraća se kući, možda zatvorivši oči da bi dodirom prepoznao put.

Ne ostaje zadugo. Odveden je k onima koji su vrebali Isusa; k onima koji su smatrali da vide sve i da vide dobro oduvijek; koji primjećuju i trun u očima drugih; k onima kojima se ljudi dive, poštuju i boje ih se. Sada je u njihovu središtu čovjek koji je bio uvijek na rubu. Pitaju ga nešto što on ne razumije i ne poznaje.

Neobičan je taj krug slijepih oko čovjeka kojemu je darovan vid. Drama koja je uvijek prisutna u ljudskome rodu. U skladu s tadašnjim poimanjem, i učenici pitaju Isusa o grijehu toga čovjeka, o grijehu roditelja, o sljepoći kao kazni. Zbunjeni su, jer je slijep od rođenja i očito se ne može raditi o njegovu grijehu.

Iz Isusova odgovora može se zaključiti da su 'slijepi' oni koji bolest vide kao Božju kaznu. Slijepi smo i mi, kada pred zdravstvenim ili drugim poteškoćama govorimo: Kakvo je zlo učinio, da je to zaslužio? Zašto baš on? Zašto baš mi, ja? Pitanja koja se pojačano bude i u ovim danima.

Isus daje neočekivan odgovor, i za nas tako važan u ovome trenutku: „To je zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.“

5. Krist nas je poučio da Bog nije mučitelj i da on čovjeku ne nanosi zlo. Sve što čini i čime upravlja na čovjekovo je dobro. To je ponekad teško vjerovati i mnogi su ljudi pred otajstvom zla odbacili Boga.

Bog ne očituje da se poigrava prirodom; njegova djela nisu hirovita, niti su neukusne šale, nego su uvijek remek-djela. Ta su djela nama ponekad nerazumljiva; u prvi mah ne pobuđuju divljenje, nego zebnju; ne dohvaćamo njihovu vrijednost, jer je za neka od njih – baš kao i sa slikama - potreban prostorni i vremenski odmak.

Bog Isusa Krista, naš Bog, ne želi trpljenje pa ni one svoje djece koja su prihvatila zlo. Ako Bog nešto dopušta, to može biti samo radi većega dobra. I to je teško vjerovati, ako ne promatramo život u cjelini. Tamo gdje to dobro nije vidljivo, ne znači da se ono ne ostvaruje. To što slijep čovjek ne vidi boje, stvari, ljude očima, ne znači da ne postoje.

Vjerujemo da se sve što nije prouzročeno čovjekovim izborom zla događa da bi se po nama očitovala Božja slava. Ono što mi gledamo kao nemilost, najčešće je otajstvena, velika mogućnost doživljavanja Božje milosti. Naš način ponašanja i djelovanja treba mijenjati i uskladiti i s ovim Evanđeljem.

6. Kada sugovornici pitaju Isusa jesu li i oni slijepi, on ih upozorava na grijeh, a ne na tjelesnu sljepoću. A grijeh je u tome da kažu: Mi vidimo. Kaže se – očito pogrješno – da su ljubav i vjera slijepa. Vjera daje vidjeti ono što tjelesne oči i oči našega uma ne vide. Vjera daje vidjeti ono što vidi Bog. To je njegov dar koji je potvrđen u Prvome čitanju: Čovjek gleda na oči, na pojavnost, a Bog gleda što je u srcu. Tako je izabran David. Samo vjera dopušta vidjeti kako vidi Bog u svojoj bezgraničnoj ljubavi, u skladu s psalamskim zapisom: „U tvojoj svjetlosti mi svjetlost vidimo.“ (Ps 35, 10)

Kako su samo pogođene riječi Psalma: „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam…“ daje mi odmora, krijepi dušu… A tek sveti Pavao: „Sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu.“ Život nam je dan da bismo voljeli bližnje. To je prostor Božje milosti i najveća dragocjenost. U njoj nas jača njegova Riječ i prisutnost.

Događaji koji nas se izbliza tiču pripadaju otajstvu ljubavi i našega pročišćenja. Jako brzo shvatimo da nas se tiču i postaju velikom poukom. Pozvani smo sići u dubinu i pronaći odgovore koji dolaze od Onoga koji zna više od nas.
7. Ovo je vrijeme očitovanja otajstva ljubavi po onima koji svojim znanjem, svojom predanošću i ljubavlju pomažu, upozoravaju, bdiju nad nama. Takvi su osobito liječnici koji nas mole da im pomognemo, da bi nam mogli pomoći. Umjesto da tražimo odgovore koje zemaljski život ne može dati, na nama je očitovati Božju slavu po brizi za ljude kojima možemo pomoći.

Braćo i sestre, puno toga planiramo i dobro je, ali treba paziti kojim duhom planiramo i vidimo li planove u Kristovu svjetlu; puno toga želimo nadzirati, ali pazimo na svoje granice, da mislimo da vidimo, a živimo u tami.

I na kraju mislim na nekadašnjega slijepca koji ponovno susreće Isusa koji ga pita vjeruje li u njega. Vjerujem, Gospodine! To je i naš odgovor klanjanja presvetoj euharistiji. Vjerujem da je moj život čudo i kada je ovijen tamom. Vjerujem da mi je Bog blizu i da me šalje da operem oči u njegovoj ljubavi koja je potekla s križa.

Zato živimo pouzdanje, jer Gospodin čini ono što mi vidimo kao nemoguće. Čuvajmo se da ne izgubimo vid vjere, ne zaboravljajući jednu od najljepših rečenica u Svetome pismu, punu Radosne vijesti; rečenicu upućenu Mariji: Ta, Bogu ništa nije nemoguće.

Amen.