HR

Nadbiskupija

PROF. KERUBIN ŠEGVIĆ (1867.-1945.), rektor crkve Ranjenog Isusa u Zagrebu

  
Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 120-121.
Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 62-63.
 
 
PROF. KERUBIN ŠEGVIĆ (1867.-1945.), rektor crkve Ranjenog Isusa u Zagrebu
 
Rodio se 23. veljače 1867. u Splitu. Ondje je kršten  kao Matej Marin i završio pučku školu, a zatim kao franjevački sjemeništarac polazi Talijansku gimnaziju u Zadru, gdje je završio i teologiju. Uzima redovničko ime Kerubin. Nakon studija povijesti i bogoslovlja, zaređen je za svećenika 1. rujna 1889. u Zadru. Godine 1890. odlazi u Zagreb na studij klasične filologije i slavistike, a 1898. napušta franjevce i polazi u Beč na studij arheologije. Bio je veoma učen svećenik Splitske biskupije. Djelovao je kao gimnazijski profesor u Splitu i Kotoru. Surađivao i pisao i mnogim listovima. Vrstan intelektualac, povjesničar, pravaški ideolog i priznati književni kritičar.

Godine 1906. bio je kod nadbiskupa dr. Josipa Stadlera u Sarajevu, kao gimnazijski profesor i urednik listova, ali zbog sukoba s vlastima, prisiljen je ubrzo vratiti se u Zagreb, gdje se, uz službu u kapeli Sv. Roka, uključuje u književni život. Mnogo je pisao u više časopisa, a godine 1913. sudjeluje u osnutku „Kola hrvatskih književnika“, predloživši naziv društvu. Već od 1912. je u privremenoj mirovini zbog slabog zdravlja, a uoči Prvoga svjetskog rata odlazi za župnika na Šoltu. Poslije rata vraća se u Zagreb i uređuje novine „Hrvatska država“, a zatim i „Hrvatski list“ u Osijeku.  Godine 1919. kao član Starčevićeve stranke prava izabran je u Privremeno narodno  predstavništvo Kraljevine SHS, a 1920. je član Ustavotvorne skupštine, ali nije glasovao za ustav.

Nakon isteka mandata osniva 1924. godine  „Hrvatsku riječ“ u Splitu, gdje uskoro zbog članka „Ustani bane, Hrvatska te zove, izbavi nas iz nevolje ove“, kako navodi „Leksikon hrvatskih pisaca“, bude zatvoren. Od 1933. godine izdaje kulturnu reviju „Hrvatsku smotru“, službujući ujedno u kapeli Ranjenog Isusa u Zagrebu. Bio je političar u Kraljevini SHS (1918.-1929.) i kasnije Jugoslaviji, više puta progonjen i zatvaran. Za Kraljevine SHS i Jugoslavije surađivao je sa župnikom Sv. Marka u Zagrebu mons. Dr. Svetozarom Rittigom do 1931. godine, a onda se povukao i bavio istraživanjem i pisanjem svojih brojnih radova. Bio je dopisnik za “L’Osservatore Romano”, vatikanski dnevnik. Kao svećenik bio je plemenit i revan, imao je socijalni osjećaj te je pomagao mnogim siromašnim đacima i studentima. Tako je pomagao i Nikoli Petroviću, koji je 1948. godine postao svećenikom Zagrebačke nadbiskupije i bio župnik u Barilovičkom Leskovcu, iako je prošao torturu ispitivanja i zatvora upravo zato što mu je prof. Šegvić činio dobro kao siromašnom đaku i studentu.

Poznata je Šegvićeva knjižica “U povjerljivoj misiji”, u kojoj je iznio prilike u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Napisao je i svoju knjigu o tezi da su Hrvati gotskoga podrijetla. Inače prva je brošura donijela na vidjelo niz malverzacija Talijana u Dalmaciji i Hrvatskom primorju i bila je povoljno prihvaćena od NOP-a. U toj knjižici pisao je kako je bio kod Sv. Oca pape Pia XII. i otvoreno prikazao talijanske zločine u Hrvatskoj, u sprezi s četnicima koje su naoružavali. Zato je brošuru ustaška vlast zaplijenila i ona se prodavala jedino u “švercu”.

Uza sve to, nakon rata obrana mu nije ništa koristila. Žestoko su ga napali zbog teorije da su Hrvati gotskog podrijetla a ne slavenskog, što je bilo neprihvatljivo za poklonike unitarističke i jugoslavenske ideologije, nažalost i među Hrvatima, kao i zbog suradnje s nekim intelektualcima koje su jugoslaveni i partizani smatrali ustašama. Bio je osuđen na smrt strijeljanjem i osuda je izvršena u Zagrebu u skupini, zajedno s “hrvatskim pravoslavnim metropolitom” Germogenom i drugima. U toj grupi bio je i svećenik Zagrebačke nadbiskupije prof. Stjepan Kramar. Nadbiskup Stepinac predao je o tom slučaju svoju predstavku 28. lipnja 1945. ondašnjem predsjedniku vlade dr. Vladimiru Bakariću, ali ništa nije koristilo.

Istraga je vođena u lipnju 1945. godine, pa je već 29. lipnja 1945. održano i prvo suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba. Zapisnik sa suđenja nije sačuvan, ako se uopće i vodio, ali je sačuvana presuda u Hrvatskom državnom arhivu, Vojni sud Komande grada Zagreba, Sud. broj 290/45 od 29. lipnja 1945. Presuda je donesena “u ime naroda Jugoslavije”, a Vojni je sud bio sastavljen “od kapetana Ranogajca Vlade pretsjednika, majora Rapaić Ljubodraga i redova Borovac Jovana i zapisničara Rađana dr. Otto.” Bio je “prisutan Popović dr. Zdravo sudski istražitelj kao zastupnik optužbe u krivičnom predmetu” protiv 58 optuženih. Na čelu skupine optuženih bio je bivši franjevac, suspendiran i izbačen iz franjevačkog Reda, Miroslav Filipović-Majstorović, potom predstavnici Hrvatske pravoslavne crkve na čelu s mitropolitom Germogenom i Spiridionom Mifkom i tako redom.

Uz svećenike iz Zagreba prof. Šegvića i prof. Kramara, tu su bili i dr. Ivo Guberina svećenik Šibenske biskupije, dr. Radoslav Glavaš, hercegovački franjevac i ministar u ustaškoj Vladi, svećenici i tvorci Hrvatske pravoslavne crkve, civili, pa sve do časnih sestara. Prof. Šegviću se kao krivnja ističe veza s poglavnikom dr. Antom Pavelićem i ustašama, odlazak u diplomatsku misiju 1941. godine u Italiju i izdavanje “knjiga za vrijeme okupacije o gotskom podrijetlu Hrvata na više jezika (talijanskom i njemačkom).” Od skupine 58 optuženih raznih nacionalnosti i vjeroispovijesti, osim katolika i pravoslavnih tu je bio i evangelički biskup Filip Popp i zagrebački muftija Ismet Muftić.

Šestorica su osuđena na smrt vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine, među njima je i dr. Ivo Guberina; 23 su osuđena na smrt strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine, među njima su prof. Šegvić i prof. Kramar; dok su ostali osuđeni na vremenske kazne od 2 mjeseca do 13 godina prisilnog rada. Kazne su postale “izvršne nakon odobrenja po Vojnom sudu II. Jugoslavenske armije.” O žalbi nema ni spomena, a kazne su izgleda izvršene samo nekoliko dana poslije donošenja presude.
Poratna srbo-komunistička propaganda iznosi i razloge osude i strijeljanja prof. Kerubina Šegvića: “Jedan od najpoznatijih fašista-svećenika bio je Kerubin Šegvić. On je godinama izdavao profašistički list “Hrvatska smotra”.

Pečat pisanju tog lista davali su Šegvićevi suradnici Vilko Rieger (kasnije šef “Ureda za promičbu” u biv. NDH), dr. Mile Budak, dr. Stjepan Buć, dr. Rudolf Horvat i ostali, svi redom kasnije istaknuti ustaški funkcioneri i sluge njemačkog okupatora. Sam Kerubin Šegvić “proslavio” se svojom “teorijom” o gotskom porijeklu Hrvata, koju je razvio u knjizi izdanoj na talijanskom jeziku “Le origini gotiche dei Croati. ” U toj se knjizi Kerubin Šegvić trudi dokazati kako Hrvati nisu slavenskog nego gotskog podrijetla.“ Način i rječnik dostatno govore, što progonitelji žele postići, samo jedno, smrt sposobnog intelektualca koji želi samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku.

U preslušavanju kod istražnih vlasti 16. lipnja 1945. Šegvić između ostaloga, kaže doslovce ovo: “...Ja sam se bavio proučavanjem historije i arheologije, pa sam na osnovu znanstvenog istraživanja došao do zaključka da Hrvati potječu od Gota... Dr. Stjepan Buč uzeo je ovu ideju od mene i obradio ju s nekim izmjenama. 18. travnja 1941. na poziv Pavelića otišao sam k njemu na Markov trg i tu sam se s njim pozdravio i poljubio, a on mi je rekao, da, kada se prilike srede, da ćemo se češće vidjeti, također mi je rekao - da mu je moje djelo o gotskom porijeklu Hrvata dalo jakog poticaja za daljnji rad.”[1]
Ovo je bilo sve i s njihove strane. Ako odbijemo uobičajene fraze propagandne mašinerije, onodobne ideologije mržnje, ostaje činjenica da je prof. Šegvić bio svećenik i vrstan intelektualac, da je bio pravaški ideolog a to je bilo dovoljno da ga u srpnju 1945. godine strijeljaju u Zagrebu.


Njegovu opisu stradanja u Martirologiju, a bio je u skupini od 58 optuženih i osuđenih od strane Vojnog suda, Komande grada Zagreba, Sud. broj 290/45. od 29. lipnja 1945., u Zagrebu, može se dodati kao i kod svećenika prof. Stjepana Kramara, da je o tome 2005. godine pisao i dr. Juraj Kolarić, pišući o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 1942. do 1945. godine.[2] Režimski izvor navodi, da je po zanimanju bio rimokatolički svećenik i profesor filozofije. Presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba br. 290/45. osuđen je na kaznu smrti strijeljanjem, 1945. godine. Osuđen je radi toga, što je još za vrijeme biše Jugoslavije aktivno pripremao sa ostalim frankovcima i ustašama okupaciju naše zemlje, te je za takvu svoju djelatnost, nakon okupacije naše zemlje, odlikovan od Pavelića veleredom za zasluge I. stupnja. Dolazak Pavelića u Zagreb pozdravio je velikim oduševljenjem, te mu se odmah stavio na raspolaganje. Kao svog ličnog prijatelja i vjernog suradnika Pavelić šalje Šegvića tokom 1941. godine u Italiju, kako bi se sastao i pregovarao s predstavnicima talijanskog okupatora. Šegvić je razvio veliku propagandnu djelatnost u korist ustaškog terorističkog pokreta, a klevetao i napadao NOP i maršala Tita. Razvio je teoriju o gotskom porijeklu Hrvata, koju su ustaše prihvatili i koja im je bila podrška u njihovim terorističkim djelima/'[3] To je bilo vrijeme kada su tužbe bile i dokazi i obrazloženje osude. O Šegviću je u novije vrijeme pisao franjevac Petar Bezina,[4] ali i Zdravko Mužinić  u Hrvatskoj književnoj reviji Marulić, na što se nastavlja 1998. godine isusovac Josip Antolović,[5] a kasnije Vladimir Lončarević.[6]

Ovdje je prikladno navesti: „Aporije književnosti i povijesti: polemike, studije i članci“, naslov knjige u kojoj su skupljene polemike i članci Kerubina Šegvića, objavljene 2013. godine, kao 25 knjiga u biblioteci „Hrvatska katolička baština“ nakladnika Glasa Koncila. Uz uobičajenu popratnu aparaturu (predgovor, životopis, bibliografija i popis uporabljene literature), urednik Božidar Petrač je za presjek Šegvićeva književnog i političkog djelovanja odabrao dvadeset jedan rad, započevši izbor kritikom bečke Mladosti iz 1897., a zaključivši izvatkom iz Dnevnika 6. svibnja 1945, koji znakovito završava riječima: „Ja muževno nosim svoju nesreću.“ I doista, neće proći ni dva mjeseca, Šegvić će „sine die et consule“ biti ubijen bez traga, zadugo ostavši zatvoren u šutnju ili prepušten uobičajenim ideološkim etiketama bivšega režima.[7]
 


[1]KPSZN, str. 163.
OŠKCJ, 1939., str. 70.
ŠZN, 1942., str. 23 i 1944., str. 26.
DOKUMENTI, str. 19, 36-37, 198.
BENIGAR, A. Nav. dj., str. 514-520. Vidi se borba nadbiskupa Stepinca za živote svećenika, civila i intelektualaca. Tu je i Nadbiskupova predstavka predsjedniku Bakariću. Govori se i o prof. Šegviću, koji je već u 79. godini života. Strijeljan je u srpnju 1945. zajedno s “hrvatskim pravoslavnim metropolitom Germogenom. “U toj grupi je strijeljan i prof. Kramar, a od pravoslavnih još episkop Spiridion Mifka, šest pravoslavnih svećenika i jedan đakon. Zadnje potvrđuje i: BELJO, A. Nav. dj., str. 312.
[2]  KOLARIĆ, J. Ekumenska trilogija. Izd. „Prometej“, Zagreb 2005., str. 977- 1010.
[3] Razum, S. Osuđeni vjerski službenici, (2007.), str. 381.
[4] Bezina, P. Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije, 1941.-1992. Vlastita naklada. Split 2000., str. 59.
[5] Antolović, J. Primjeri i uzori. Svijetli likovi uma i srca. Izd. Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove. Zagreb 1998., str. 64-67.
[6] LONČAREVIĆ, Vladimir. Kerubin Šegvić – za moralnu književnost. U: Glas Koncila, broj 39, od 26. rujna 2010., str. 21.
[7] http://www.matica.hr/vijenac/522/ozbiljno-citanje-katolickog-intelektualca-22960/

Ispišite stranicu: