HR

Nadbiskupija

FRANJO RIHAR (1909.- 1942.), župnik u Gornjoj Stubici

Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 108-110.  Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 50-59.
 
FRANJO RIHAR (1909.- 1942.), župnik u Gornjoj Stubici
 
Rodio se 8. travnja 1909. u Gaberju, župa Dobrova u Ljubljanskoj biskupiji, Slovenac po rođenju, od roditelja Josipa i Apolonije rođene Vrhovec. Nakon školovanja u Doborvi i klasične gimnazije u Ljubljani, gdje je položio ispit zrelosti 21. lipnja 1930., stupio je 10. listopada 1930. u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu, te je kao redoviti student studirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u  Zagrebu. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije ga je 29. lipnja 1934. zaredio nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Bili su to njegovi prvi ređenici. Devetnaest ih je ređeno u katedrali u Zagrebu, a četvoricu je zaredio nadbiskup dr. Antun Bauer u župi Sveti Ilija, koji su bili rodom iz te župe. Tako je Zagrebačka nadbiskupija imala te godine 23 mladomisnika.

Vlč. Rihar bio je kapelan od 22. srpnja 1934. u Kašini, od 15. lipnja 1935, a 1936. godine u Pregradi. Dana 10. travnja 1937. imenovan je upraviteljem župe u Đelekovcu, gdje ga nalazimo i 1939. godine. Župnik u Gornjoj Stubici Florijan Papića pošao je krajem 1940. godine za župnika u Donju Stubicu, a već početkom 1942. godine iz Donje Stubice za župnika u Mariju Bistricu. Župu u Gornjoj Stubici od početka 1941. godine vodio je upravitelj župe Franjo Rihar, koji je ondje iduće godine doživio veliku nevolju, na prvu obljetnicu uspostave NDH. Po svjedočenju kanonika dr. Vilima Nuka i jednog suvremenika, upravitelj župe Franjo Rihar je trebao obaviti, prema odredbi ondašnjih civilnih vlasti, svečani Te Deum 10. travnja 1942. u 10 sati. Navodno su ustaški funkcionari došli pola sata ranije, podvalili mu da ga nije htio služiti i uhitili ga. Bio je odveden u logor Jasenovac i ondje likvidiran. Ističu da je bio uzoran svećenik. Drugi izvor napominje da upravitelj župe Franjo Rihar kao Slovenac ipak nije bio oduševljen služenjem Te Deuma, da je bio protiv ondašnjeg režima i da je simpatizirao s NOP-om. Radi zamršenih i nastalih teških okolnosti razriješen je dužnosti upravitelja župe u Gornjoj Stubici  29. svibnja 1942. Svakako, svršetak je bio tragičan, jer i Službeni vjesnik nadbiskupije Zagrebačke potvrđuje da je umro tijekom 1942. godine u Jasenovcu. Radi se o mladom svećeniku od 33 godine, smrt je očito bila nasilna.[1]

Budući da je u Jasenovcu stradalo više svećenika Slovenaca, a i svećenik Zagrebačke nadbiskupije Franjo Rihar, uz njega ćemo pokušati osvijetliti taj žalosni postupak protiv svećenika i što je sve poduzeo nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, prema “Dokumentima nedavne prošlosti”:
“Posebno poglavlje onih strašnih godina zauzimlje sudbina svećenika koji su odvedeni u jasenovački logor, a nikada se iz njega nisu povratili. Oni svi službovali su u Zagrebačkoj nadbiskupiji, kamo su došli iz Slovenije kao bjegunci pred nacističkim terorom. Zagrebački nadbiskup je svojom intervencijom kod nadležnih vlasti uspio, da ne budu poslani u Srbiju kao internirci, nego da ostanu u hrvatskim krajevima na slobodi u duhovnoj pastvi. Šestorica od njih odvedeni su u jasenovački logor. Usprkos ponovnih zauzimanja zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac nikada nije dobio odgovora o njihovoj sudbini, ni o razlogu internacije.

Napose se pak u toj grupi svećenika logoraša (7) zagrebački Nadbiskup zauzimao za župnika Franju Rihara iz Gornje Stubice, koji je ređen 1934. godine kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije. On je suđen na tri godine logora, jer nije na dan 10. travnja 1942. služio svečanu sv. Misu i “Te Deum”. Kad se Rihar dugo vremena nije nikome javljao, zatražio je Nadbiskup obavijest o njegovoj sudbini. Tako je 2. studenog 1942. uputio ministru dr. Andriji Artukoviću ovaj dopis: “U travnju ove godine pritvoren je i interniran u Jasenovac župnik Franjo Rihar iz Gornje Stubice. Mi smo uvjereni, da je nevin suđen. Međutim, kako god bilo, ova duhovna oblast imade pravo da zatraži obavijest, da li je spomenuti župnik još na životu ili nije, da znade u slučaju, ako je živ, odrediti glede župe i njegove imovine, a u slučaju da nije živ, da svećenici izvrše svoju dužnost, što imadu učiniti za svakog umrlog svećenika. Stoga Vas molim, da u svojstvu resornog ministra zatražite informacije o spomenutom župniku od nadležnih faktora i dostavite iste ovoj duhovnoj oblasti.”

Ministar dr. Andrija Artuković pod datumom 17. studenog 1942. javlja, da je Rihar osuđen na tri godine logora, a za njegovo današnje stanje upućuje na Ministarstvo unutrašnjih poslova. No Ministarstvo unutrašnjih poslova nije davalo nikakvog odgovora na Nadbiskupova pitanja. Nakon toga je, 24. veljače 1943. Nadbiskup uputio dr. Paveliću ovo pismo:
“Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve do sada bilo je uzalud. Sada je međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko Ministarstva vanjskih poslova za župnika Gornje Stubice Franju Rihara, da se izvjesti, da li je živ, jer ga sestra potražuje. Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim s Kristom na križu - Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! A čitava javnost, napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu, otštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!”

I ovo pismo nije donijelo pozitivnog rezultata. Ono je ipak odgovor nepoznatom “Dr. J.” koji 1943. godine nije po vlastitom priznanju, (“jer se to 1943. godine nisam usudio”) izvršio posljednju volju pokojnog Rihara, da preda njegov brevijar zagrebačkom nadbiskupu i da mu zahvali što se za njega “toliko zauzeo”. Dokumenti jasno pokazuju, što je sve zagre­bački Nadbiskup učinio za Franju Rihara, kao i to da je tada bila potrebna velika hrabrost “Dr. J.”, kako bi se saznala prava istina o Riharu. Danas “Dr. J. ” odvažno pita: “Zašto onda naši biskupi nisu progovorili i digli svoj glas?” (Nar. list od 10. listopada 1945. Bijesno reagiranje na “Pastirsko pismo”). Tijekom daljnjih izlaganja imat ćemo priliku utvrditi da je zagrebački Nadbiskup ne samo pismeno, nego i pred desecima tisuća ljudi, javno žigosao upravo ono, što tada “Dr. J.” nije imao odvažnosti kazati u četiri oka.”[2]

Uz smrt upravitelja župe Franje Rihara, prigoda je spomenuti i smrt šestorice drugih svećenika Slovenaca, koji su završili svoj patnički život u logoru Jasenovac. Zahvaljujući odvažnosti i u ono vrijeme neviđenoj hrabrosti zagrebačkog nadbiskupa mons. dr. Alojzija Stepinca, ipak je u dokumentima ostao o tome vidljiv trag, te spomen na nevine svećeničke žrtve i najsnažnija osuda logora Jasenovac, koju nitko ni prije ni poslije nadbiskupa Stepinca nije tako snažno izrekao.

Stradao je, dakle, kao upravitelj župe u Gornjoj Stubici u travnju 1942. godine, te je završio svoj život u radnom logoru u Jasenovcu prije 20. rujna 1942. Gornjem opisu u Martirologiju dodajemo ovdje cjelovitiji prikaz temeljen na izvornim ispravama onoga vremena:
Upravitelj župe u Gornjoj Stubici Franjo Rihar, Slovenac, zaređen 1934. godine za svećenika Zagrebačke nadbiskupije, bio je osuđen na prisilni boravak od tri godine u sabirnom logoru u Jasenovcu, jer nije na dan 10. travnja 1942. služio svečanu Misu, a odbio je služiti i Zahvalnicu (Te Deum), iako je došlo u crkvu svečano u povorkama 3500 do 4000 ljudi. Odslužio je u 9 sati tihu Misu i bio već za 15 minuta gotov, dok su ljudi u povorkama došli u crkvu. Rekao je da su zakasnili, da se nisu držali dogovora za 9 sati, a izgovarao se i drugim pastoralnim obvezama i svojim poslovima. Bio je uhićen na temelju prijave Općinskog poglavarstva u Gornjoj Stubici od 11. travnja 1942., broj T. 38/1942., zbog sabotaže proslave 10. travnja, kao godišnjice Nezavisne Države Hrvatske.

U prijavi se opisuje njihovo viđenje problema, spočitavaju župniku da to namjerno čini kao Slovenac, traže njegov premještaj i kaznu:
Obćinsko poglavarstvo Gornja Stubica
Broj: T. 38/1942.
Predmet: Rihar Franjo župnik u Gor. Stubici ~ sabotaža proslave 10. travnja kao godišnjice Nezavisne Države Hrvatske.
1) Preč. dekanatskom uredu - Donja Stubica; 2) Preč. Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu; 3) Ministarstvu bogoštovlja i nastave, vjerski odjel u Zagrebu; 4) Kotarskoj oblasti Donja Stubica; 5) Velikoj župi Prigorje u Zagrebu.
Ovo obćinsko poglavarstvo, kao narodni predstavnik i na najenergičniji zahtjev svih obćinara i župljana Gornje Stubice podnosi protiv veleč. g. Franje Ribara župnika u Gornjoj Stubici ovu
PRIJA VU
Na dan 10. travnja t. g. došao je na proslavu godišnjice u župnu crkvu Gornja Stubica u povorkama sa zastavama sav Gornjo-Stubički narod, u broju od 3.500 do 4.000 ljudi. Povorke su zakasnile doći u crkvu točno u 9 sati, već su došle oko 10 do 15 minuta kasnije. Župnik Rihar, ma da je vidio i morao vidjeti da su povorke od crkve još udaljene, ipak je sa Misom počeo točno u 9 sati. Umjesto svečane pjevane sv. Mise, služio je običnu tihu Misu i istu dovršio u vremenu 20 min. pa se je tako dogodilo, da je on izašao ispred oltara, onda kada je u crkvu ulazio narod sa zastavama. Sav se je narod začudio kako je mogao služiti običnu tihu Misu i postao ogorčen prema župniku. - Obćinski načelnik i Ustaški tabornik sa bilježnikom obćine, vidjevši narodno ogorčenje, otišli su u sakristiju i zamolili župnika, da odsluži "Te Deum ”, kako na taj dan ionako mora biti i da se narodu udovolji. Župnik nije htio toga učiniti, pa niti na ponovnu molbu predstavnika župljana, već je jednostavno pobjegao u župni dvor. Narod je ostao u crkvi i uzalud čekao, pa je otpjevao sam Hrvatsku himnu.

Narodno ogorčenje bilo je tako veliko, da se mnogi nisu mogli svladati u svom pravednom gnjevu niti u crkvi. Medju ženom i djecom nastao je strah da se što ne dogodi, pa su u panici počeli bježati iz crkve prema izlazima. Mnoga djeca i žene pogažene su, no na sreću nitko nije ozbiljnije stradao. Narod a osobito žene i djeca počeli su bježati na sve strane ne znajući što će biti, dok su muškarci tražili župnika, da im služi novu Misu ili da će sa njime obračunati.
Nastojanjem službenih funkcionara i dužnosnika, jedva je uspjelo narod umiriti i sabrati ga pod Gubčevu lipu, gdje je dalje uredno i po programu izvršena proslava. Tu je sav narod jednodušno i najenergičnije zatražio od predstavnika obćine i Tabornika, da imadu smjesta poduzeti potrebno kod predpostavljenih vlasti, da se rečenoga župnika kazni i odmah udalji iz ove župe, u protivnom će to učiniti sam narod. Jedva je uspjelo narod primiriti da nije i tvorno napao župnika, kada im je javno obećano, da će se sa strane obćine stvar prijaviti i tražiti župnikov premještaj.
Sav je narod uvjeren, da župnik Rihar nije Hrvat, ne osjeća i ne radi hrvatski, pa ga onda i ne može trpjeti u svojoj sredinu.

Već od svog dolaska u ovu župu od mjeseca siječnja 1941. rečeni župnik nikako nije se pokazao kao pravi hrvatski svećenik. Kao Slovenac, što u istinu i jest, svagdje je bagatelizirao hrvatstvo, skroz je zanemarivao vjeronauk u školama i u obće pokazao se je kao narodni neprijatelj. Takav župnik ne samo da ne može ovdje raditi, već je postao i opasan za narodni mir i red, jer bi se radi njega moglo u narodu dogoditi neugodnih i teških posljedica. Narod već od prvih dana njegovog dolaska nije sa njime zadovoljan i traži njegov odlazak a sada nakon ove proslave nitko neće o njemu ni da čuje; sve staro i mlado, malo i veliko, traži njegov odlazak odavle.
Narod se vise umirit ne može, jer je već previše kao povrijedjen u svom hrvatskom osjećaju, to baš od svoga župnika koji bi uvijek morao biti sa narodom jedno.
Velč. g. Rihar kao pravi Slovenac ne samo da neće, nego i ne može hrvatski osjećati i raditi. Narod to dobro znade i narod se sviše ne može odvratiti od svoje odluke.
Ova prijava podnosi se svim u naslovu navedenim vlastima.

Crkvene vlasti se umoljavaju, da po potrebi na žuran način ispitaju narodno mišljenje i narodnu volju i da odluče o premještanju župnika.
Velika župa Prigorje i Ministarstvo bogoštovlja - umoljava se, da na nadležnom mjestu zagovore narodnu želju i doista stvarnu i neodgodivu potrebu, da se župnika g. Rihara što prije premjesti.
Kotarska oblast u Donjoj Stubici umoljava se, da protiv rečenog župnika izvoli po zakonu postupati zbog izazvanog incidenta nevršenjem svoje dužnosti, jer je isti župnik dobro znao, kakovu Misu mora služiti na godišnjicu proslave, taj najveći dan Hrvata, pa je nepobitno, da je baš hotimično omalovažavao taj dan i izvršio sabotažu u cilju, da samu proslavu što više umanji.
Crkvene vlasti osim rečenog umoljavaju se, da ga osim premještaja odavle kazne po svojim propisima.
Narod traži da bude brzo i o svim odlukama glede rečenog župnika obaviešten. Zadovoljiti će se samo njegovim premještajem odavle. U protivnom ova obćina ne može jamčiti za njegovu sigurnost i ne može na sebe preuzeti nikakvu odgovornost za njega.

Za Dom spremni
Bilježnik'.                                      Načelnik'.
Podpis nečitak                              Lisak v.r.
 
Župnik Franjo Rihar vjerojatno nije ni slutio, što iz jedne nesmotrene i nepopustljive odluke, makar možda u dobroj namjeri, može proizaći. Nažalost, sve je krenulo naopako za njega. Zato je i on napisao istoga dana, 11. travnja 1942. svoje viđenje problema i obranu osobno na Poglavnika. On ističe i svoju lojalnost života i rada u Zagrebačkoj nadbiskupiji i u vrijeme progona Hrvata 1938. godine, dok je bio još upravitelj župe u Đelekovcu. Doslovno piše:
 
Njegovoj Preuzvišenosti Poglavniku
NEZAVISNE DRŽA VE HRVATSKE
Prigodom proslave 10. travnja zbili su se događaji, da kao svećenik i upravitelj župe Gornja Stubica ne mogu mirno preko toga.
Na točno određeno vrieme u devet sati pristupio sam oltaru, poslije kada je odzvonilo i čuo se glas mužara, da odslužim sv. Misu. Čim sam došao u sakristiju, obkoliše me seljak Janko Komin, g. bilježnik i načelnik te zatraže, da odslužim još jednu Misu; što ne mogu bez dozvole svoga ordinarija. Kada sam rekao, da ne mogu i da su sami krivi, ako su zakasnili, jer se nisu držali odredjenoga sata, otišli su u crkvu i počeli galamiti te pobuniti narod, da je sa poklicima “idu komunisti” bježao iz crkve i velika je sreća, da nije došlo do krvavih žrtava.
Poslije je potpisani otišao na sastanak, koji se držao kod “Gubčeve lipe”. Uvodnu je riječ uzeo g. bilježnik, koji je mjesto, da je narod lijepo pozdravio i smirio, počeo govoriti protiv domaćega župnika, sa prijetnjom, da će sve poduzeti, sve korake napraviti, da se makne župnik, jer je on kriv, da su oni zakasnili na sv. Misu. Nakon takvog uvoda u proslavu, nije mogla skupština uroditi pravoga uspjeha.

Prema riječima: red i rad mora vladati narodom, držao sam se u svim svojim svećeničkim poslovima. Radi nereda i netočnosti, koju je počinio g. bilježnik nastao je kaos u župi i obćini. Mjesto da prizna svoju pogriješku, svaljuje se na domaćeg župnika, koga nije nikada trpio, jer župnik nastoji biti samo svećenik; a svećenika od reda i rada treba prema njegovom mišljenju maknuti iz Gornje Stubice. Od sedam sati čekali su dvojica za sv. Ispovijed k bolesniku i različita sela, zato sam znao, da moram odmah poslije sv. Mise bolesniku, pa i zato nisam mogao čekati sa svetom Misom.
Za dobra, koja sam učinio ljudima, učinio sam baš zato, jer sam nastojao biti pravi svećenik u svako doba. Kada su čamili u tamnici doista pravi rodoljubi, išao sam ih kao svećenik posjetiti 1938. g. iz Gjelekovca u Lepoglavu. Kada sam doznao, da je jedan od njih, radi teškog zlostavljanja (Petak) ležao u bolnici u Varaždinu, išao sam ga pohoditi.

Kada su se vratili nakon dugog tamnovanja kući, u rodno selo Gjelekovec, išao sam im na ruku, koliko sam najviše mogao, a što bi mogli posvjedočiti: Pavlići, Valjaki, Tomašići i mnogi drugi, koji su bili progonjeni radi “Janka-puste”. Bio sam svećenik prema njima onda, kad je bilo teško i kada su se ljudi kao što je naš bilježnik duboko klanjali Jeftić-u, ponizno štovali Stojadinovića i njegove nasljednike.
Nikada nisam se isticao u politici, jer nije to posao za svećenika, a nikada nisam ni najmanjoj stvari naškodio ili mislio naškoditi bilo kakvoj hrvatskoj stvari.
Ljudi, kao što je naš bilježnik, visoko su dizali jugoslavenski barjak, kasnije na sva usta seljakovali, danas bi htjeli biti najčistiji Hrvati, a tako bi mogli biti i najvjerniji komunisti; takvi ljudi htjeli bi grijehe svoje prošlosti brzo odbaciti time da bi druge zaprljali. Jasan znak današnjih komunista jest, da se ne drže reda, da zakon zaobilaze, da denunciraju, ometaju u poslu one, koji bi htjeli raditi.

Izišli su hvalevrijedni zakoni, samo bi trebalo provesti njih u život. To bi bila na selu dužnost jednoga bilježnika. Što se poduzelo protiv kletve, protiv skvrnjenja nedjelja i blagdana, protiv kradje, protiv štetočinaca i mnogih drugih koraka, koji vladaju u Gornjoj Stubici? - za sada ništa! Najviše dva puta u godini dodje g. bilježnik sa velikim zakašnjenjem k sv. Misi, zato je i crkva bez vječnog svjetla makar ima dosta petroleuma u obćini.
Ako je potpisani prestupio zakon — spreman je trpjeti, ako je griješio - neka se ga kazni, ako pak će biti progonjen radi točno obavljenih svećeničkih poslova, neće mu biti teško pri duši, jer savjest biti će mi čista.
U Gornjoj Stubici, dne 11. travnja 1942.

M.Z.                                          Upravitelj župe:
Franjo Rihar v.r.
 
Na temelju prijave općinskog poglavarstva u Gornjoj Stubici od 11. travnja 1941., upravitelj župe Franjo Rihar bio je uhićen. Izgleda da je njegov nesmotreni potez otežao i mjesni bilježnik svojim neraspoloženjem prema župniku, kao i euforično stanje onog vremena i ratno stanje. U smislu zakonske odredbe od 25. studenog 1941. broj CDXXIX-2101-Z-1941 provedena je istraga i postupak. Čula se i vijest, da je uhićen svećenik po rođenju Poljak, koji je djelovao u Donjoj Stubici, a potom kao župnik u Žakanju, Sigismund Majchrzak. Zbog svega toga:
Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac uputio je 1. lipnja 1942. pismo ministru unutarnjih poslova, dr. Andriji Artukoviću:

Gospodine Ministre! Dvojica svećenika Zagrebačke nadbiskupije: Franjo Rihar, župnik iz Gornje Stubice i Sigismund Majchrzak iz Žakanja već su skoro dva mjeseca u zatvoru, a Franjo Rihar navodno je već u logoru u Jasenovcu. Nikakvu službenu obavijest o njihovu zatvaranju kao ni o disciplinskom postupku protiv ovih svećenika kroz čitavo ovo vrijeme nisam dobio. I prije su svećenici bili pozivani na sud i protiv njih su bile podizane optužbe - pogotovo uvijek radi njihovog hrvatskog osjećanja i rada -, ali je svaki puta bila o tome obaviještena duhovna vlast. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio sam obaviješten samo o smrtnoj osudi kanonika dr. Lončara. Inače nikada, makar su već tri župnika odvedena u zatvor.

Obojica gore spomenutih svećenika vrlo su dobrog svećeničkog života i vladanja, pa ih je narod, gdjegod su službovali, poštivao i bio im privržen, izuzev one, koji su u njima gledali strance, a ne svećenike. Prvi je naime Slovenac, a drugi Poljak, ali su obojica inkardinirani u nadbiskupiju zagrebačku i djeluju u njoj već više godina. Nisu dakle nadošli izbjeglice, već su obojica htjeli davno prije raditi u hrvatskom narodu. Njihovu odsutnost narod teško osjeća, a meni je radi velike nestašice svećenika gotovo nemoguće na njihovo mjesto postaviti druge.
Ja sam lično uvjeren, da nisu zaslužili ovako tešku kaznu, i da ovakove mjere samo škode ugledu vlasti. Moglo se upozoriti crkvenu vlast i zatražiti, da ih opomene, pa ako treba i kazni crkvenom kaznom, a nije bilo potrebno voditi ih u svjetovni zatvor ili logor kao zločince. Kad se ruši auktoritet svećenika, pada i auktoritet države. Već također iz toga razloga traži crkveno pravo, da se prestupci svećenika kažnjavaju pred crkvenim forumom.

Ako je g. Rihar, kao što čujem, odveden u logor, uvjeren sam, da se neće iz njega živ vratiti, jer bi radi slabog zdravlja morao prije u sanatorij nego u logor. Od smrti jednog inače vrijednog svećenika neće država imati ni koristi, ni blagoslova Božjega.
Ovom prilikom moram reći, da me ovakav postupak prema svećenicima duboko boli. Crkva katolička imade također vlast i dužnost, da svoje službenike kazni, ako su se ogriješili o zakonitu svjetovnu vlast.
Uljudno molim, gospodine Ministre, da dadete nalog, neka mi se navedu dokazi za njihovu krivnju i pošalje obavijest, na koliko su suđeni i gdje se nalaze.
Izvolite i ovom zgodom primiti, gospodine Ministre, dokaze mojega dubokog poštovanja.
Dr. Alojzije Stepinac, v.r., nadbiskup.
 
Nadbiskup se zauzima za pravednost i zakonitost postupka, te brani svoje svećenike. Molbi je priložio i Zapisnik od 3. svibnja 1942. koji su potpisali predstavnici župe u Gornjoj Stubici, koji brane svoga župnika Rihara:
 
Zapisnik sastavljen u Nadbiskupskom tajništvu 3. VI. [ispr. V.] 1942. na temelju izjava delegacije župljana Gornje Stubice'.
 
Podpisani župljani iz Gornje Stubice izjavljujemo, da je veleč. gospodin Franjo Rihar, upravitelj župe u Gornjoj Stubici, vršio svoju svećeničku dužnost na zadovoljstvo sviju poštenih župljana, koji su najveća većina tamošnjeg pučanstva. Nadalje izjavljujemo, da nam nije ništa poznato, da je isti upravitelj župe bilo što govorio, bilo što radio protiv interesa naše Nezavisne Države Hrvatske.
U Zagrebu, dne 3. svibnja 1942.
Stjepan Novosel, v.r.
Janko Gjurgjević, v.r.
Josip Kosec, v.r.
Stjepan Novosel, mlađi, v.r.
 
Molba je uvedena u Ministarstvu unutarnjih poslova 6. lipnja 1942., pod T. broj: 4287, s jednim prilogom, a ministar dr. Andrija Artuković je već dan ranije preko svoga tajništva odmah uredovao i pod brojem 4287-I-A-1942. prenio cjelovito Nadbiskupovo pismo Ravnateljstvu za javni red i sigurnost i Zapovjedničtvu ustaške nadzorne službe (Glavno pobočničtvo), tražeći uredovanje i odgovore:
 
Izvolite prešno istražiti ove slučajeve u smislu sadržaja pisma Njegove Preuzvišenosti i izvijestiti ovo ministarstvo što je na stvari, čime ih se tereti, kakav je postupak zametnut i gdje se sada nalaze spomenuti župnici.
Rok je zabilježen radi odgovora Njegovoj Preuzvišenosti!
Za Dom - spremni! Po ovlašćenju Ministra unutarnjih poslova
Veliki župan kod Ministarstva unutarnjih poslova'.
 
Ustaška nadzorna služba odgovorila je 11. lipnja 1942., br. 32760-IIb-l- 42.:
 
Predmet: Svećenici Zagrebačke nadbiskupije Franjo Rihar, župnik iz Gornje Stubice i Sigismund Majchrzak, župnik iz Zakanja - uhićenje.
Na broj T. 4287-I-A-1942. od 5. VI. 1942.
Ministarstvu unutarnjih poslova, tajništvo ministra, Zagreb
Priobčuje se naslovnom Ministarstvu, da je župnik Rihar Franjo uhićen na prijavu obćinskog poglavarstva u Gornjoj Stubici od 11. IV. 1942., broj T. 38/42., koja se prilaže u priepisu.
Pomenuti je Rihar Franjo, nakon dovršene istrage i postupka, u smislu zakonske odredbe od 25. XI. 1941., broj CDXXIX-2101-Z-41„ kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost upućen na prisilni boravak u sabirni logor u Jasenovcu odlukom ovog Ureda od 20. V. 1942., br. 26417/4 na vrieme od 3 godine t.j. od 18. IV. 1942. do 18. IV. 1945. Napominje se, da je naslovno Ministarstvo upoznato s gornjom prijavom, jer je naslov spise u ovom predmetu ustupio ovom Uredu dopisom od 30. IV.
  1. broj 3013-I-A-1942. i dopisom od 5. V. 1942., broj 3167-I-A-1942.
Župnik pak Majchrzak Sigismund uhićen je dana 25. IV. 1942. u vezi događaja u Donjoj Stubici, te nakon dovršenog postupka i iztrage, prema dnevnom izviešću Ureda zaštitnog redarstva za grad Zagreb i veliku župu Prigorje u Zagrebu od 9. VI. 1942. pušten na slobodu.
Ministarstvo unutarnjih poslova primilo je gornje izvješće Ustaške nadzorne službe 15. lipnja 1942., broj 4641, s 1 prilogom.
 
Ustaška nadzorna služba, dakle, odgovorila je Ministarstvu unutarnjih poslova i za župnika u Žaknju, Sigismunda Majchrzaka i za Franju Rihara u Gornjoj Stubici dopisom br. 32760 od 11. lipnja 1942., ali i ponovljenim dopisom br. 51713- Iib-2-42. od 24. kolovoza 1942. Uredu Predsjedništva Vlade u Zagrebu, koje je to tražilo svojim dopisom boj 21940/42.
 
Saobćuje se, da je Rihar Franjo uhićen na prijavu obćinskog Poglavarstva u Gornjoj Stubiči od 11. IV. 1942., broj T. 38/42. te je nakon provedene istrage i postupka, u smislu zak. odr. od 25. XI. 1941., broj CDXXIX-2101-Z-1941., kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost upućen na prisilni boravak u sabirni logor u Jasenovac odlukom ovog ureda od 20. V. 1942., br. 26417/42., na vrieme od 3 godine t.j. od 18. IV. 1942. do 18. IV. 1945.
 
Broj, predmet i nadnevak dopisa isti, upućen je Ministarstvu unutarnjih poslova, Tajništvu Ministra, na znanje s napomenom da je naslovu već odgovoreno dopisom od 11. VI. 1942., br. 32760, na njihov broj T. 4287-A- 1942. od 5. VI. 1942. Dopise je potpisao upravitelj Ustaške nadzorne službe Paver i stavio žig ureda. Ministarstvo je primilo ovaj dopis 28. kolovoza 1942. pod br. 7232, ali je netko stavio oznaku: “Vidio, a. a., Zgb. 19. 8. 42.”, kratki podpis nečitak.
Po svemu sudeći, istina o Franji Riharu iz Ministarstva unutarnjih poslova nije došla do nadbiskupa Stepinca, zbog toga što je moguće već bio ubijen u logoru. No, nadbiskup Stepinac ponovno, dopisom od 2. studenoga 1941. br. 159/Prez., traži istinu o Riharu od ministra dr. Andrije Artukovića, koji sada vodi pravosuđe i bogoštovlje, pa je i resorni ministar za pitanja koja se odnose na Crkvu:
 
Nadbiskupski duhovni stol
Br. 159/Pr.
Gospodine ministre!
U travnju ove godine pritvoren je i interniran u Jasenovcu župnik Franjo Rihar iz Gornje Stubice. Mi smo uvjereni, da je nevin osuđen. Međutim kako god bilo, ova duhovna oblast imade pravo da zatraži obavijest, da li je pomenuti župnik još na životu ili nije, da znade u slučaju ako je još živ odrediti glede župe i njegove imovine, a u slučaju da nije živ, da svećenici izvrše svoju dužnost, što imadu učiniti za svakog umrlog svećenika.
S toga mi je čast umoliti Vas, gospodine ministre, da u svojstvu našeg resornog ministra zatražite informacije o pomenutom župniku od nadležnih faktora i dostavite ih ovoj duhovnoj oblasti.
Izvolite, gospodine ministre, primiti ovom zgodom moje iskreno poštovanje.
 
Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, Ured ministra, dopisom broj V.t. 930/1942., od 17. studenoga 1942. piše:
 
Predmet: Franjo Rihar župnik iz Gornje Stubice, interniran
Nadbiskupskom duhovnom stolu, Zagreb
Savezno s cijenjenom zamolnicom od 2. XI. 1942., broj 159/pr., u gore navedenom predmetu priobćuje se, da je Rihar Franjo, rkt. vjere, rodjen 8. IV. 1909. u Dubravi (Dobrovi), svećenik, zavičajan u Gornjoj Stubici, gdje je i bio župnikom, upućen je odlukom ovoga ureda I. od 20. IV. 1942., broj 2617/42.-II., a na priedlog zaštitnog redarstva za grad Zagreb i veliku župu Prigorje od 19. V. 1942., broj 7002/42., na prisilni boravak u sabirni logor u Jasenovac, na vrijeme od tri godine t.j. od 18. IV. 1942. do 18. IV. 1945. radi toga, što nije kao župnik u Gornjoj Stubici na dan proslave osnutka Nezavisne Države Hrvatske, t.j. 10. IV. 1942., služio svečanu sv. Misu, iako je narod u povorkama sa zastavama došao i to od njega tražio. Nadalje nije htio odpjevati niti psalam Tebe Boga hvalimo navodeći, da to nigdje u crkvenim knjigama nije propisano. Toliko Vam do znanja i ravnanja - napomenom da ovaki predmet po svojoj naravi spada u ministarstvo unutarnjih poslova.[3]
 
Nadbiskupova ranija slutnja se ostvarila, da se Rihar neće živ vratiti iz logora. Da, on je bio interniran. Ali, Ministarstvo ništa ne piše o njegovu stanju i držanju, jer je izgleda već bio ubijen. U nečemu je Nadbiskup ipak i uspio. Poljski svećenik Sigismund Majchrzak, koji nije bio poslan u Jasenovac, bio je doista nakon istrage pušten na slobodu i to 9. lipnja 1942. On piše iz Žakanja 30. lipnja 1942. da je došao iz zatvora u Zagrebu i da je dosta slab, pa moli da mu u župi pomaže susjedni svećenik, Slovenac iz Ribničkog Kunića, Urlih Hafer, koji se je u međuvremenu brinuo i za župu u Žakanju, dok je on bio u zatvoru i pod istragom, od 25. travnja do 9. lipnja 1942.[4]

Nadbiskup Stepinac htio mu je iskazati povjerenje, pa ga je početkom rujna 1942. imenovao župnikom u Starom Petrovom Selu, nakon dotadašnjeg staropetrovoselskog župnika Petra Vudia (1919.-1942.). Došao je u ovu župu 7. rujna 1942. navečer i bio je oduševljeno primljen. Sutradan, na Malu Gospu, imao je poldanicu. Međutim, ustaški je tabornik s nekim tutorima otišao u Zagreb tražiti drugog župnika. U pozadini je očito bila politika ondašnje vlasti. Iako je nadbiskup Stepinac ustrajao da on ostane župnikom, Majchrzak je sam odustao i nakon tri dana tj. 10. rujna 1942. ostavio župu. Početkom 1943. godine za župnika je došao iz Kaniške Ive župnik Josip Đurić (1943.-1945.), koji će se 1945. godine zamijeniti s Mijom Jelićem i poći za župnika Sv. Terezije od Djeteta Isusa, u Zagreb, a Jelić za župnika u rodnu župu Staro Petrovo Selo (1945.-1949.). Majchrzak se u rujnu 1942. vratio u svoju župu u Žakanje, gdje ga nalazimo i početkom prosinca 1943. godine.[5]

Istina će se ipak otkriti. U Jasenovac su dopremljeni, osim Franje Rihara, svećenici Slovenci, njih šestorica: Jakob Sem, duhovni pomoćnik iz Lobora (prije, kao i Rihar), i Anzelm Polak iz Križniškog reda, s boravkom u franjevačkom samostanu u Varaždinu, te “zagorska skupina”, njih četvorica: Franc (Franjo) Grobler, duhovni pomoćnik u Tuhlju, Franc (Franjo) Kač, upravitelj župe Zagorska Sela, Janez (Ivan, Janko) Kodrič, duhovni pomoćnik u Velikom Trgovišću i Janez (Ivan) Rančiga, duhovni pomoćnik u Tuhlju. Prema svjedočenju svećenika Slovenca, Antuna (Antona) Rantaše, Franjo Rihar i Jakob Sem više nisu bili živi 20. rujna 1942. godine, kad je ta “zagorska skupina” svećenika došla u Jasenovac.

Anzelm Polak ubijen je 17. listopada 1942., baš kao i uhićeni svećenici Slovenci iz “zagorske skupine”, osim Antona Rantaše, koji se nalazio u logorskoj bolnici i tako srećom ostao na životu. On je izašao na slobodu i mogao je pouzdano posvjedočiti nadbiskupu Stepincu istinu o svećeniku Zagrebačke nadbiskupije Franji Riharu i drugim svećenicima Slovencima. Nisu ubijeni po presudi, već po samovolji zločinaca u samom logoru, koji su stavili sebe iznad zakona. Zbog svega iznesenog, razumljivo je onako oštro pismo zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, od 24. veljače 1943., upućeno poglavniku dr. Anti Paveliću (Martirologij, str. 109.), kojim je nadbiskup osudio logor u Jasenovcu, zločine i zločince, te tražio izvođenje krvnika pred sud, što ovdje nećemo ponavljati. Sedmi slovenski svećenik, Franc (Franjo) Orešnik, duhovni pomoćnik u Ludini, završio je svoj život u Jasnovcu kasnije, optužen za suradnju s partizanskim pokretom. Po podacima Biskupskog ordinarijata u Mariboru završio je život u logoru Jasenovac 12. prosinca 1944. od posljedica mučenja, dok Miloš Rybar navodi, da je ubijen u Jasenovcu 9. siječnja 1945. O tome se danas može čitati u radovima i knjigama.[6]
 


1 OŠKCJ, 1939., str. 48
   ŠZN, 1942, str. 7
   SVZN, br. 1 / 1944, str. 34
[2]SVZN, br. 6/ 1945, str. 34-36;  br. 4/ 1945, str. 17-19; br. 5/ 1945, str. 25-28; br. 7/1945, str. 41-44; br. 8/ 1945, str. 49-53; br. 1/ 1946. str. 1-6;  br. 2-3/ 1946, str. 15-191; br. 4/ 1946, str. 25-28. Urednik je bio kanonik dr. Nikola Kolarek. Tada prestaje izlaziti tiskom. – Sluga Božji Alojzije Stepinac, Glasnik Postulature, 4/1994, str. 85-86. – Glas Koncila, od 3.svibnja 1998, str. 8, te od 10. svibnja 1998, str. 8.
[3]   Sve navedene isprave o upravitelju župe u Gornjoj Stubici, Franji Riharu, nalaze se u: Arhiv Postulature BI. Alojzija Stepinca. Dokumenti o zauzimanju za svećenike Slovence, str. 783-797.
[4]  NDS, Predmetni spisi, Slovenski svećenici, kutija III., korice 7, br. 242, list 152.
[5]  LUKINOVIĆ, Andrija. Staro Petrovo Selo. Niz: Sakralni kulturno-povijesni vodič, br. 5. Izd. GK. Zagreb 2007., str. 31. — Šematizam Zagrebačke nadbiskupije. Prema stanju od 1. prosinca 1943. Zagreb 1943., str. 17.
[6] KOŽUL, Stjepan. Svjedoci vjere na tlu Požeške biskupije. Požega 2009., str. 48-67. – POTOČNIK, Marija. Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u Zagrebačkoj nadbiskupiji (1941.-1945.). Magistarski rad. Zagreb 2008. – ŠKVORČEVIĆ, Antun. Gostoprimstvo Katoličke Crkve prognanim slovenskim svećenicima u Požegi (1941.-1942.). Požega 2008. – BATELJA, Juraj. Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u Drugome svjetskom ratu. Izd. Postulatura Bl. Alojzija Stepinca. Zagreb 2018., str. 71-87, 242-261.

Ispišite stranicu: