Nadbiskupija

Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 102-105.

 
STJEPAN POVOLJNJAK (1919.-1946.), kapelan u Odri
 
Rodio se 25. svibnja 1919. u Kravarskom od oca Mate i majke Ane rođene Matušin. Pučku školu polazi u Kravarskom, a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu na Šalati, gdje je 1938. godine položio ispit zrelosti s izvrsnim uspjehom. Bogosloviju polazi u Zagrebu, gdje je završio 12 semestara na Bogoslovnom fakultetu. Za svećenika ga je zaredio 29. lipnja 1944. nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Mladu misu nije mogao imati u rodnoj župi Kravarsko zbog ratnog stanja, nego u Velikoj Gorici. Bilo je to 2. srpnja 1944.

Odmah iza Mlade mise postaje upraviteljem rodne župe Kravarsko, koja je radi borbi i bombardiranja ostala i bez župnog stana i bez crkve. “Smisao njegova rada bio je: u ljudima probuditi iskreno, proživljeno kršćanstvo i biti ponosan na svoju vjeru i pripadnost Crkvi. Posebice je imao velikog uspjeha u radu s muškom i ženskom mladeži tako da se iz njegove župe za njegovo vrijeme nijedan čovjek nije svojevoljno priključio diverzantskim odredima, koji su s crvenom zvijezdom na kapama krstarili po čitavoj Hrvatskoj.

Zbog takvog rada bio je krajem 1944. godine odveden od jedne takve skupine “na preslušanje” u jedno selo na Kordunu. Pušten je nakon četiri dana, ali je već početkom veljače 1945. godine morao napustiti Kravarsko i skloniti se u Zagreb. Tu je dobio dužnost zamjenika duhovnika Katoličke akcije.” Bio je određen da pođe na studij u Rim. Prema svjedočenju dr. Josipa Buturca, vlč. Povoljnjak se zadržavao u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, jer su se na području župe Kravarsko vodile oružane borbe, a zavladala je i velika napetost između komunista i ostalih stanovnika, posebice pristalica hrvatske države i postojeće NDH-a.

“S još više svećenika bdio je noću u Bogosloviji i slušao kamione koji su preko Kaptola vozili one koji su trebali biti ubijeni i pokopani na području Zagrebačke gore. I ti su svećenici očekivali istu sudbinu. No neki su bili pošteđeni, barem od smrti.” Vlč. Povoljnjak nije pošao u Rim na studij, nego u “krvavu kupelj”, kako je tih godina govorio svojim ređenicima nadbiskup Stepinac: “Šaljem vas u krvavu kupelj!” Iza preokreta 8. svibnja 1945. već sredinom mjeseca lipnja dolazi po nj okružna OZN-a. Odveden je u logor kod Podsuseda na istragu i tu je ostao 52 dana. Kako je bio slabije tjelesne građe, bio bi podlegao od gladi i nevolje da mu nisu sami logoraši davali od svojih paketa. Protiv njega je tada “obustavljen postupak” i pušten je na slobodu kao nevin. Bio je tek godinu dana svećenik, posve čist od svega. No ipak je nekima smetao.

Iza toga počinje spremati doktorat iz teologije u Zagrebu, jer je studij u Rimu postao neizvjestan, i pomaže župnicima u pastvi. Išao je ispomagati u Sveti Đurđ Ludbreški, u Draganić, a potom je 9. travnja 1946. imenovan kapelanom u Odri. Dr. Buturac tvrdi da je vlč. Povoljnjak upozorio preuzvišenog gospodina biskupa dr. Josipa Lacha da bi za njega moglo biti opasno poći u svoj rodni dekanat na službu, dok se prilike ne smire. Dekret je ostao na snazi i on je pošao u Odru. Održao je ondje samo jednu propovijed, jer je već 14. svibnja 1946. ubijen, upravo dok je s vlaka nosio svoje stvari da se stalno smjesti u Odri kao kapelan.

Naime, otišao je u Zagreb i trebao se vratiti u Odru 13. svibnja sa stvarima. No poslao je župniku obavijest da će doći 14. svibnja, jer će otići i k svojima kući u Kravarsko. Dne 14. svibnja podvečer kapelan se nije vratio, pa je župnik pomislio da će doći drugi dan, jer se zadržao kod kuće u Kravarskom. U to dođe župniku učitelj Lesić i pita da li je kapelan kod kuće? Kad je čuo da ga nema, odmah je rekao: “Sigurno je ubijen.” U Odri se počela širiti zaprepašćujuća vijest. Kapelan je pošao iz Kravarskog u Odru, kako je obećao. Sretno je došao u Veliku Goricu i ušao u vlak za Odru. Tu su ušla i 4 uniformirana čovjeka, bili su naoružani.


Na željezničkoj je postaji u Odri sišao, ali su sišli i ovi naoružani ljudi. Kapelan je pošao prema selu Odra, a dvojica ispred njega, i dvojica iza njega. Očito, da je bio u klopci. Kad su se udaljili od stanice, pošli prema selu i došli do prve kuće, naoružani ljudi koji su išli iza njega su ga napali, bacili uz plot, vičući: “Pope, stoj!” Počeli su ga tući, te su ga odvukli od ceste iza štaglja, i ondje ga iz “šmajsera” ustrijelili i kundakom dotukli. Bio je sav izmrcvaren. Dobio je “rafal” u vrat, glavu i grudi. Sve je vidjela jedna žena. Zločinci su otišli, a kad je župnik s ljudima došao na mjesto zločina, imali su što vidjeti.
Dne 16. svibnja 1946. je bio u Odri svečani Requiem i oproštaj od vlč. Stjepana Povoljnjaka, a 17. svibnja 1946. pokopan je u grobnici u rodnom Kravarskom, u sjeni crkve Sv. Križa.

Crkva je ostala bez jednog mladog, revnog i sposobnog svećenika, koji je s 27 godina života i dvije godine svećeništva završio svoj mučenički život. Vrlo je vjerojatno, da su ubojice poslane iz Kravarskog, odnosno iz kotara Velika Gorica. Dr. Buturac ističe: “Povoljnjak je bio sposoban, pobožan i čestit svećenik. Njegovu su smrt oplakivali ne samo rođaci nego i svećenici koji su ga poznavali.“ 

A dr. Antun Ivandija bilježi u ono vrijeme: “Pepek, bio si nam duktor i prefekt za školskih i bogoslovskih dana. Ostao si duktor i u smrti. Slutim, da ćemo i mi za tobom. Doviđenja! Tvoj Ante!”^[1] Ivandija će kasnije poći drugim putem. Neće poći u smrt, ali bit će uhićen, mučen tri i pol godine u nesnosnom istražnom zatvoru, suđen na Vojnom sudu, te će ipak nakon 11 godina robije doći na slobodu. A žrtva vlč. Povoljnjaka ugrađena je u duhovni preporod župe Kravarsko, koja je i danas vjerski najbolja župa u Odranskom dekanatu. Nije bilo nikakve istrage niti suda njegovim ubojicama.

Opće je uvjerenje bilo da je mučen i ubijen jedino zato što je bio svećenik i što se sve što je imalo veze s vjerom i Crkvom strahovito mrzilo. Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić, kad bi dolazio u Kravarsko na službu, rado bi pohodio grob svećenika Povoljnjaka u pratnji nadbiskupskog tajnika dr. Stjepana Kožula. „To su naši svećenici mučenici“, rekao bi nakon molitve i blagoslova groba.