HR

Nadbiskupija

PROF. STJEPAN KRAMAR (1883.-1945.), nastavnik na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i gimnazijski vjeroučitelj

 
1) Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 76-78.
2) Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 39-41.


PROF. STJEPAN KRAMAR (1883.-1945.), nastavnik na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i gimnazijski vjeroučitelj

Rodio se 23. srpnja 1883. u Vinagori. Nakon školovanja u Zagrebu, 14. srpnja 1907. zaređen je za svećenika s još 21 kolegom iz Zagrebačke nadbiskupije. Zaredio ih je pomoćni biskup zagrebački  dr. Ivan Kr. Krapac, kasnije biskup u Đakovu (1910.-+1916.). Po ondašnjem običaju vjerojatno je najprije vršio službu kapelana u više župa Zagrebačke nadbiskupije, a potom je bio vjeroučitelj. Tako ga 1929. godine nalazimo kao katehetu na preparandiji u Zagrebu, a 1939. godine piše da je “profesor Državne učiteljske škole u Zagrebu, začasni prisjednik Nadbiskupskog duhovnog stola, urednik “Kršćanske škole” i honorarni nastavnik katehetike na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.” Te dužnosti vršio je do umirovljenja. Godine 1944. nalazimo ga na popisu umirovljenih svećenika. Stanovao je u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati.

Jedna poratna bilješka svjedoči da je prof. Kramar 1945. bio “optužen od nekih učenika da je bio pristaša ustaša, dok su se drugi sami prijavili da bi svjedočili nešto sasvim suprotno. Dapače, čak su tvrdili da je rado pomagao, i pristalice partizanske vojske. Ovo drugo svjedočanstvo nije mu koristilo. Osuđen je u Zagrebu na smrt i strijeljan. Bio je pridružen grupi zagrebačkog mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve, izbjeglog ruskog episkopa Germogena i Kerubina Šegvića, rektora kapele Ranjenog Isusa u Zagrebu“.  Naši svećenici Kramar i Šegvić, kao i svećenici-suradnici mitropolita Germogena, koji su bili službi u okviru Hrvatske pravoslavne crkve (1942.-1945.), bili su kao i sam mitropoli Germogen strijeljani u Zagrebu kao “ratni zločinci, suradnici okupatora i njegovih slugu.”  U terećenju prof. Kramara spominjalo se nekog njegovog učenika Kockovića koji je radio u OZN-i.

Dr. Josip Buturac se sjeća da je prof. Kramar pohađao predavanja dr. Matičevića iz pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. “Od 1937. do 1940. njegovi su đaci preparandisti bili podijeljeni u 2 neprijateljska tabora: komuniste i nacionaliste. Svakog dana su među njima izbijale oštre svađe, čak i tučnjave. Kramar je osnovao za nacionaliste Katoličku akciju i poslao k njima svećenika Josipa Buturca i franjevca Srećka Majstorovića s Kaptola, da ih smire i potaknu na toleranciju. Svi takvi pokušaji nisu uspijevali, jer su komunistički i nacionalistički agitatori djelovali s mnogo više uspjeha zbog općeg raspoloženja u ondašnjem Zagrebu i Hrvatskoj. Poslije rata Kramar je odveden i ubijen... Govorkalo se da je u doba rata prijavio ondašnjim vlastima neke svoje preparandiste komuniste. Sigurno je da su ga komunisti ubili iz ideoloških razloga... “Mons dr. Vilim Nuk u svojim bilješkama također svjedoči da je prof. Kramar “osuđen i strijeljan 1945. s grupom hrvatskog pravoslavnog mitropolita, starca Rusa, gospodina Germogena.“

Dolaskom demokracije 1990. god. gospođa Kosović se zanimala u Nadbiskupskom tajništvu za sudbinu njihovog katehete prof. Stjepana Kramara, zbog proslave 50. obljetnice mature. Osim toga, prof. Kramar je vjenčao nju i njezina supruga u Donjoj Lomnici, tada župi Velika Gorica, s dopuštenjem župnika Stepanića 1942. godine. Ona ističe veliku požrtvovnost i socijalni rad prof. Kramara, koji je davao hranu, pomagao svoje učenike bez ikakvih uvjeta. Nije čak gledao ni to da li dotični prakticira vjeru. Ako je trebalo pomoći, pokazao je ljubav na djelu.
Uza sve to, kao umirovljeni pomoćni  nastavnik katehetike na KBF-u Zagrebu 1945. godine - pošao je na suđenje i u smrt.

O Kramarovu završetku zemaljskog života, kao i ostalih u većoj skupini, govori dr. Juraj Kolarić pišući o položaju vjerskih zajednica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941.-1945.) i Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Kramar je doista bio osuđen u Zagrebu, u skupini okrivljenih iz Hrvatske pravoslavne crkve, na čelu s metropolitom Maksimovim Germogenom, i skupini okrivljenih iz drugih vjerskih zajednica, pa tako i iz Katoličke crkve, na čije čelo su stavili Miroslava Filipovića-Majstorovića, koji je već ranije od crkvenih vlasti kažnjen i izbačen iz franjevačkog reda, te mu je zabranjena svećenička služba. Prema zapisniku saslušanja Maksimova Germogena, od 26. svibnja 1945. u Vojnom sudu, saznajemo sastav Vojnog suda: Vlado Ranogajac, kapetan i predsjednik suda; Ljubodrag Rapaić, major; Jovan Borovac, redov; dr. Oto Radan, zapisničar i dr. Zdravko Popović, sudski istražitelj. Sudski postupak vodio je sudski istražitelj kao zastupnik optužbe u krivičnom predmetu protiv okrivljenog Miroslava Filipović-Majstorovića “i družine” kojom su bile obuhvaćene 54 osobe.

Sudilo se na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi krivični zakonik još nije postojao, a sudovi su zbog toga djelovali brzo i za komunistički režim djelotvorno. Istragu su protiv njih vodili tijekom lipnja, pa ih je Divizijski vojni sud Komande grada Zagreba, br. 290/45., osudio na smrt, trajan gubitak časti i pljenidbu imovine. Presuda je odobrena Rješenjem Vojnog suda II. J.A. (br. 1787-45.), od 29. lipnja 1945. U presudi se našlo 58 osoba, raznih vjeroispovijedi, raznih službi, pa tako i prof. Kerubin Šegvić, rektor kapele Ranjenog Isusa u Zagrebu; prof. Stjepan Kramar; dr. Ivo Guberina, svećenik Šibenske biskupije i drugi.  Vojni sud u Zagrebu izdao je presude na kaznu smrti vješanjem za ove osobe: 1. Miroslav Filipović-Majstorović; 2. Spiridion Mifka, metropolit Hrvatske pravoslavne crkve u Sarajevu; 3. Stjepan Lukić; 4. dr. Ivo Guberina; 5. Luka Pavletić i 6. Ivan Marković.

Na kaznu smrti strijeljanjem osuđeni su: 1. Maksimov Germogen, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve; 2. Kerubin Šegvić; 3. Serafini Kupčevski, pravoslavni župnik u Ivanić-Gradu; 4. Ivan Rukavina; 5. Petar Lazić, pravoslavac i član Upravnog odbora crkvene općine u Zagrebu; 6. Ivan Timka, Rusin, župnik grkokatoličke župe Sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu u Zagrebu; 7. Filip Poop, evangelički biskup u Zagrebu; 8. Petar Vijant; 9. Ismet Muftić, muslimanski imam u Zagrebu; 10. Dimitrije Mirhin; 11. Mijo Šarić; 12. Dragutin Pavletić: 13. Stjepan Kramar, gimnazijski vjeroučitelj i nastavnik na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu; 14. Aleksej Borisov; 15. Nikola Kovačić; 16. Tomo Radić; 17. Radoslav Glavaš, hercegovački franjevac djelatan u Ministarstvu za bogoštovlje; 18. Joco Cvijanovic, pravoslavni svećenik; 19. Željko Bazinski; 20. Zora Grbac; 21. Fanika Šplaj; 22. Ivan Pavušek i 23. Martin Savnik. Ostali su osuđeni na vremenske kazne od dva mjeseca do trinaest godina.

Kramara nalazimo i u režimskom popisu osuđenih s ovim zapisom: Osuđen je po Vojnom sudu Komande grada Zagreba u VI. mjesecu 1945. godine na kaznu smrti strijeljanjem. Osuđen je radi toga, jer je bio izrazito ustaški orijentiran, te je u svojstvu katehete na preparandiji u Zagrebu vršio ustašku propagandu. Uz njegovu privolu i odobrenje nekolicina đaka njemu odanih sastavila je spisak đaka i profesora navodno sklonih komunizmu. Taj spisak potpisao je i sam Kramar, te ga nakon toga uputio na ustaško Ministarstvo prosvjete s očitom namjerom, da se poduzme hapšenje lica navedenih u popisu. Na popisu je Kramar stavio opasku: “S molbom za žurno uredovanje”.  To je sročne optužba, bez dokaza krivnje i bez svjedoka.

Ispišite stranicu: