Nadbiskupija

Janez (Ivan) Strašek rođen je 11. prosinca 1906. u zaseoku Slake, blizu Podčetrteka u Sloveniji. Otac mu se zvao Janez, a majka Marija. Bio je prvorođenac. Imao je dva brata (Frančeka i Tončeka) te dvije sestre (Štefaniju i Mariju). Krstili su ga u župnoj crkvi sv. Lovre u Podčetrteku. Pučku školu pohađao je u Podčetrteku od 1913. do 1920., a klasičnu gimnaziju u Ljubljani kao đak Đačkog doma na Taboru. Klasična je gimnazija bila jako zahtjevna i mnogi je za razliku od Ivana nisu završili. Nakon maturalnog ispita ušao je u unutarnje sjemenište (novicijat) Misijske družbe sv. Vinka Paulskoga, a poslije godinu dana započeo je studij teologije. Po završenom studiju zaredio ga je za svećenika biskup Grgur Rožman 3. kolovoza 1933. u crkvi Srca Isusova u Ljubljani.

Nakon Mlade mise ostao je u Ljubljani od 14. srpnja 1934. do 21. siječnja 1935., pomažući u formaciji Kćeri kršćanske ljubavi u mjestu Radeče kod Zidanog Mosta, gdje je tada bilo mnogo novakinja. Poput ostalih misionara i Strašek je držao pučke misije. Od 16. do 23. prosinca 1934. bio je na misijama s Matijom Čontala i Josipom Gracar u mjestu Stranje. Vjerojatno su to bile njegove jedine misije jer je već 21. ožujka 1935. otputovao iz Celja u Beograd nadomjestivši subrata Alojzija Mava na župi kao kapelan i katehist do 25. kolovoza 1938., kada je poslan u Kosovsku Mitrovicu, najprije za kapelana i katehistu, a zatim za župnika sve do 22. srpnja 1941. Planirali su izgradnju nove crkve, ali su ratne prilike zaustavile projekt.

Poglavari su ga 24. srpnja 1941. poslali u Beograd, gdje je kao župnik Kragujevca i Novog Kneževca (Banat) vršio službu do 8. rujna 1946., kada je bio imenovan župnikom u Sveticama kod Karlovca. Taj pavlinski samostan prihvatili su lazaristi 1941. godine. P. Andrija Lukan bio je prvi župnik, nakon njega p. Stanko Žakelj, zatim p. Stjepan Bastič, onda p. Martin Tekavc i kao posljednji p. Ivan Strašek.

Nakon ubojstva ozaljskog župnika vlč. Matije Kranjčića Strašek je upravljao i župom Ozalj. Ujedno je bio i poglavar zajednice. Na Cvjetnicu, 30. ožujka 1947., slavio je ujutro svetu misu u Ozlju. Vraćao se šumskim putem u svoju župu Svetice za misu poldanicu. Vjernici koji su ga očekivali bili su iznenađeni što župnika, inače uvijek točnog, još nema. Počeli su moliti krunicu, a zatim ga išli tražiti, ali ga nisu našli na putu. Neke osobe su rekle da su čule pucanj, a oko 14 sati i zapomaganje u šumi.

Dan poslije jedna ga je žena sa Svetica našla pokrivena granjem. Ustvari, njegovi su ga ubojice čekali u šumi kraj puta i pucali mu u glavu iz lovačke puške: kuglice su mu probile mozak preko usne šupljine i očiju. Najvjerojatnije nije odmah umro jer kad su ga pronašli, držao je u ruci grančice za koje se hvatao možda nesvjesno dok su ga vukli dolje.

Glas o mučeništvu
Narod je razumio da se radilo o neprijateljstvu prema Crkvi i kleru. U zapisu Okružnog komiteta Komunističke partije u Karlovcu obavješćuje se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske u Zagrebu o tom događaju te postoji i priznanje ubojice.

Počevši od 1998. godine nadalje u Ozlju, gdje je Strašek slavio posljednju svetu misu, vjernici se okupljaju na Cvjetnicu u 14 sati. Zatim u procesiji mole Križni put putem kojim je p. Strašek zadnji put prošao. Procesija i molitva završava na Sveticama.

U početku je na Križnom putu sudjelovalo oko 200 osoba. Prigodom 60. godišnjice od njegove smrti skupilo se 500 vjernika, a za 70. godišnjicu od njegove smrti sabralo se njih više od 600. Oni su uvjereni da je p. Strašek umro kao mučenik i preporučuju mu se s velikim pouzdanjem.
O 70. godišnjici njegove smrti svetu je euharistiju predslavio mons. Stanislav Lipovšek, biskup Celjske biskupije, iz koje potječe p. Strašek. Bilo je to na Bijelu nedjelju, 23. travnja 2017. godine.
Vjernici župa Ozalj i Svetice jako se preporučuju mučeniku p. Strašeku. Od općine Ozalj postigli su da se jedna ulica zove po njemu i planiraju postaviti jedan spomenik. Na groblju u Sveticama, gdje je sahranjen, postavljeno je poprsje p. Ivana Strašeka u bronci. Opće je mišljenje da je njegovo tijelo neraspadnuto.

O Strašeku kao čovjeku i svećeniku ne znamo mnogo. Vrijeme njegova ubojstva bilo je vrijeme zastrašivanja i zatvaranja svećenika. Subraća su bili po zatvorima, drugi su se raspršili po svijetu, dok je samo šačica njih bila na slobodi. Zato o njemu nisu pisali, a ako su što i pisali, izgubilo se.