Mi, niže potpisani biskupi Mariborske metropolije, zajedno sa svim slovenskim biskupima s radošću smo prihvatili poziv postulatora msgr. Jurja Batelje i s predgovorom izražavamo našu zahvalnost autoru i svima koji su pripomogli da dokumentacija sabrana u ovoj knjizi dublje i potpunije osvijetli izrazito pozitivnu ulogu koju je imao bl. kardinal Alojzije Stepinac, koji nije bio samo prijatelj, već i spasitelj prognanih slovenskih svećenika te drugih bjegunaca i patnika u vrijeme Drugoga svjetskoga rata.
Objavljeni dokumenti i posebno svjedočanstva svećenika i redovnika - prognanika - rječito svjedoče da su u zagrebačkom nadbiskupu Stepincu uistinu susretali Isusa Krista, Dobrog Pastira i Milosrdnog Samaritanca.
Nadbiskup zagrebački prihvaćao ih je nadasve ljubazno i za njih se očinski pobrinuo. To potvrđujem i ja, dolje potpisani celjski biskup Stanislav Lipovšek, koji sam kao ministrant u svojoj rodnoj župi Vojnik više puta slušao svjedočenje domaćega župnika Martina Lupšea (u ovoj knjizi njegovo je ime na str. 143. pod brojem 261.) koji je uvijek, a posebno kada je protiv kardinala Stepinca čuo kakvu kritiku, podigao glas, po običaju ustao i sa suzama u očima govorio: “Neka mi nitko ne govori protiv kardinala Stepinca, koji je nas, slovenske svećenike - izbjeglice, na željezničkoj stanici u Zagrebu i kasnije na ordinarijatu osobno primio, za nas se očinski pobrinuo i spasio nas od logora smrti.“
Takva, i još podrobnija svjedočanstva s izrazima duboke zahvalnosti i poštovanja, sabrana su u ovoj knjizi kao i u knjizi „Gostoprimstvo Katoličke Crkve prognanim slovenskim svećenicima u Požegi (1941 - 1942)“, koja je na pobudu požeškog biskupa msgr. Antuna Škvorčevića objavljena 2008. godine u Požegi.
Očinsku skrb za slovenske svećenike i pastirsku ljubav na poseban način izražavaju dva ovdje objavljena pisma koja je tada nadbiskup Stepinac pisao svojim hrvatskim svećenicima i molio ih da prime u svoje župe prognanu slovensku subraću. Prvo je pismo poslano 12. svibnja 1941. Budući da su se neki svećenici opravdavali da zbog teških prilika ne mogu primiti prognane svećenike, nadbiskup je 5. srpnja 1941. napisao svećenicima i drugo pismo u kojem ih ponovno potiče da prime poslanog im svećenika: „Molim Vas da se u duhu stavite u njegov bijedni položaj, i da time u Vama izazvani osjećaj svlada sve eventualne poteškoće ...“
Pismo sličnog sadržaja poslao je i na Nadbiskupijski ordinarijat u Zagrebu, gdje među ostalim kaže: „Ovih dana dolazi k nama više od 300 svećenika koji mole za koru kruha i krov nad glavom. Zar ih smijemo odbiti? Nije li naša dužnost da svoju bijedu dijelimo s njima?“ Očinsku skrb i pastirsku ljubav otkriva i pismo koje je nadbiskup Stepinac 8. rujna 1942. poslao ministru unutarnjih poslova NDH dr. Andriji Artukoviću, u kojem moli za puštanje sedam slovenskih svećenika aretiranih u Klanjcu. Među aretiranima bili su i svećenici Franjo Grobler, Franjo Kač, Ivan Kodrič, o. Anzelmo Polak O. T. i Ivan Rančigaj koji su unatoč nadbiskupovu posredovanju 20. rujna 1942. poslani u Jasenovac, gdje su bili ubijeni 17. listopada 1942.
Budući da su spomenuti svećenici predlagani za prijem među kandidate za slovenske mučenike, vrlo je važna ocjena nadbiskupa Stepinca, kada u pismu ministru Artukoviću kaže da su „navedeni svećenici djelovali u pastoralu po savjesti i, koliko znam, bili su politički korektni. Zato mi je ovaj događaj nerazumljiv, a postupak me je mnogo iznenadio“.
Mi slovenski biskupi zahvalni smo autoru da je u knjizi osvježio korijene dubokog prijateljstva i Stepinčeve povezanosti sa Slovencima i sa slovenskim svećenicima. Po svoj prilici to je prijateljstvo klijalo već u njegovim studentskim godinama, kada se družio sa slovenskim intelektualcima vjernicima, u traženju temeljnih vrijednosti kršćanskog života i socijalnog nauka Crkve.
Prijateljstva su se sklapala, kada je nadbiskup Stepinac godine 1936. za školskih praznika boravio u Sloveniji, mnogo planinario te se 5. kolovoza 1936. popeo na vrh Triglava. Još su se snažnije veze isplele kada je kao zagrebački nadbiskup godine 1935. bio na Euharistijskom kongresu u Ljubljani i godine 1939. na Kongresu Krista Kralja u Ljubljani.
Prijateljstvo između Slovenaca i Hrvata učvršćivalo se u teškim vremenima rata i poraća te sada, u našem vremenu, rađa bogatim plodovima u suradnji među pograničnim župama, i osobito na raznim crkvenim slavljima i hodočašćima u Marijina svetišta. Svećenici Mariborske biskupije duboko su doživjeli zahvalno hodočašće kada su 5. lipnja 2002. godine zajedno s biskupom dr. Franjom Krambergerom hodočastili na Stepinčev grob u zagrebačku katedralu.
Prijateljske su se veze učvršćivale i na drugom zahvalnom hodočašću 2. lipnja 2008., kada su svećenici Mariborske biskupije zajedno s biskupom dr. Franjom Krambergerom hodočastili u Požegu gdje je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bilo namješteno na službu 150 prognanih slovenskih svećenika.
Značajna su brojna narodna hodočašća na Mariju Bistricu, na Brezje, na Trsat, na Ptujsku goru, u Ludbreg te posebno slovensko-hrvatsko fatimsko hodočašće 14. listopada 2017. u samostanu Stična, kada se mnoštvu od oko 3000 hodočasnika iz Slovenije, slovenskim biskupima i svećenicima pridružilo oko 2000 hodočasnika, šest biskupa i mnogo svećenika iz Hrvatske. Neka ova obilna Božja sjetva po zagovoru bl. kardinala Alojzija Stepinca i danas i sutra rađa bogate plodove.
Maribor, Celje, Murska Sobota,
na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 2018.
