Znanstveni skup "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća" (4)
Odnos Alojzija Stepinca prema Srbima
U nastavku skupa predavanje "Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju" održala je dr. Radmila Radić s Instituta za noviju povijesti Srbije.
Teško je naći u povijesti nekadašnje jugoslavenske države, a potom i u historiografijama Srbije i Hrvatske osobu sličnu nadbiskupu, odnosno kardinalu Alojziju Stepincu, o kojoj će se, ovisno o tome tko o njemu piše, pročitati potpuno oprečni stavovi. I unutar hrvatske povijesti, ali i među teolozima vode se polemike o njemu uglavnom o stupnju do kojega je podržavao NDH i ustaški pokret i osobno bio ugrožen, ali i njegovoj ulozi u ratnim događanjima uopće, istaknula je predavačica. Za Katoličku Crkvu i katoličke vjernike, Alojzije Stepinac simbolizira mučenika i borca, suđenje ga je pretvorio u vodeći nacionalni simbol među Hrvatima. Što se tiče Srpske pravoslavne Crkve i pravoslavnih vjernika, on predstavlja simbol "vjekovnog neprijateljstva Vatikana i Rimokatoličke Crkve" prema pravoslavlju, a slavlje kardinala Stepinca simbolizira srbofobiju, ustvrdila je dr. Radić.
U zaključku je naglasila kako je Stepinac bio protivnik Jugoslavije i bilo kojeg oblika zajedničkog života sa Srbima i pravoslavljem. U prvom redu branio je interese Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda. Ali on je u isto vrijeme bio i crkveni velikodostojnik u državi u kojoj su se zločini dogodili i nije se jasno i principijelno odredio kao protivnik ustaškog režima, onako kako je to kasnije učinio u vrijeme komunizma. Je li njegovim antikomunizmom i brigom za interese Crkve i naroda tijekom Drugog svjetskog rata moguće umanjivati Stepinčevu odgovornost za šutnju o zločinima koji su se dogodili u NDH, mogu li njegovi ideološki i politički stavovi biti temelj svetosti, ili to treba biti njegovo kršćansko djelovanje, pokušava li se uzdizanjem njegovog antikomunizma i položajem komunističke žrtve prikriti ili skrenuti pozornost s događaja tijekom Drugog svjetskog rata, istaknula je dr. Radić kao pitanja koja su sporna za srpske povjesničare kada se govori o liku i djelu kardinala Stepinca.
"Nadbiskup Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva" bio je naslov posljednjeg predavanja u jutarnjem dijelu skupa koje je održao prof. dr. Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod.
U svojim stavovima prema nadbiskupu Stepincu i Katoličkoj Crkvi u vrijeme komunizma Tito i drugi predstavnici vlasti stalno se ograđuju u smislu "moramo paziti što će učiniti i reći Srpska pravoslavna Crkva". To je potkrijepio s nekoliko citata iz novina te naglasio kako se ta tendencija nastavila i kasnije, kada je odlučeno da se Stepinca preseli u Krašić, jer je Tito pojasnio da se "od puštanja Stepinca u inozemstvo moralo odustati, jer bi to izazvalo negodovanje pravoslavnoga stanovništvo".
S obzirom na pritiske SPC i njenih vjernika na Tita i jugoslavenske vlasti nemamo nikakvih pouzdanih izvora, teško je tvrditi jesu li ti pritisci bili stvarni, ili se radi samo o izgovorima i pretpostavkama da bi određeni potez mogao izazvati negodovanje navedenih. Također je vidljivo da su jugoslavenske vlasti kod svih važnijih pitanja vodile računa kako će na to gledati SPC, dok s druge strane još nigdje nisam pronašao podatak da bi se o potezima prema SPC vodilo računa kako će na to gledati Katolička Crkva, naglasio je Akmadža.
Pa i u današnje vrijeme imamo situaciju da se oko pitanja kanonizacije samoga Stepinca opet postavlja pitanje što će reći SPC. S tim da ovdje Papa ima sasvim druge namjere, on ne strahuje kako će reagirati SPC u smislu kako je to smatrao Tito, nego on gleda na širu i perspektivniju budućnost i pokušava iskoristiti prigodu da se proglašenje kardinala Stepinca svetim iskoristi u ekumenskom smislu u dugoročnom procesu približavanja katolika i pravoslavnih.
Argumenti SPC koji se protive Stepinčevoj kanonizaciji ponajprije se temelje na političkim kvalifikacijama u čvrstoj sinhronizaciji s aktivnostima srbijanske političke vlasti. Dok je vjerske argumente jako teško pronaći. Jedan od argumenata vjerskog karaktera mogla bi biti izjava srpskog patrijarha Irineja za beogradsku Politiku u kojoj, komentirajući Stepinčevo pravo na svetost, tvrdi da bi za sveca mogao biti izabran samo onaj kojega svi smatraju takvim. Siguran sam, kad bi to bio kriterij, kršćanstvo ne bi imalo niti jednog sveca, jer nema sveca kojem se u cijelom životu ne može pronaći niti jedna greška, prokomentirao je Akmadža. No, kanonska procedura se ne bavi traženjem sporadičnih grešaka u životu potencijalnih svetaca, nego njegovim sveokupnim doprinosom kršćanstvu u kojemu njegova dobra djela zasjenjuju sitničarenja u smislu je li mogao napraviti više, zaključio je dr. Akmadža. (IKA)
