HR

Nadbiskupija

Mons. dr. JOSIP MARIJA CAREVIĆ (1883.-1945.), biskup dubrovački

 Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 34-39.
 
Mons. dr. JOSIP MARIJA CAREVIĆ (1883.-1945.), biskup dubrovački
 
Rođen je 16. veljače 1883. u Metkoviću. Školovanje je završio u Splitu i Rimu, gdje je doktorirao iz filozofije i teologije. Zaređen je za svećenika Splitske biskupije 28. listo­pada 1908. godine. Bio je ugledan splitski svećenik i vjeroučitelj na realnoj gimnaziji. Imenovan je dubrovačkim biskupom 13. travnja 1929. posvećen za biskupa 4. kolovoza 1929. godine u Zagrebu, a ustoličen u Dubrovniku 8. rujna 1929. Ostaje biskupom Dubrovačke biskupije do 1940. godine, kada je odlukom Svete Stolice umirovljen a upravu biskupije preuzima apostolski administrator mons. Pavao Butorac, biskup ko­torski.

Biskup Carević dolazi u Zagreb, te se kao umirovljeni biskup nastanio na području župe Sv. Marka u Zagrebu, u Jurjevskoj ulici. Povremeno je obilazio po Zagrebačkoj nadbiskupiji i držao prigodne svečanosti. Tako je bio 13. lipnja 1940. u župi Kloštar Podravski i obavio ondje blagoslov barjaka Društva katoličkih muževa, a 16. lipnja 1940. godine obavio je svečanost prve sv. Pričesti. Ostao je ondje kao župnikov gost osam dana, jer je kloštarski župnik Alojzije Stella bio također ranije svećenik Splitske biskupije. U srpnju 1941. godine bio je u župi Peteranec i obavio svečanu posvetu glavnog oltara u župnoj crkvi. Nalazimo također da je 25. kolovoza 1943. godine, bio ponovno u Kloštru Podrav­skom, te ondje 27. kolovoza dijelio sakrament sv. Potvrde. Ostao je u župi kao gost do 10. rujna 1943. godine i dijelio sakrament sv. Potvrde u Ferdinandovcu i Kalinovcu.[13]

Spisi u Arhivu Biskupske konferencije govore da je trebao postati njezin generalni tajnik, odnosno vojni ordinarij. Povremeno je obilazio župe u Zagrebačkoj nadbiskupiji i predvodio prigodne svečanosti. Biskup Carević bio je plodni vjerski i znanstveni pisac. Objelodanio je nekoliko knjiga i pastirskih poslanica. Njegova necjelovita bibliografija obuhvaća: Konstantin Veliki i kršćanstvo: prigodom Konstantinova jubileja 313-1913., Spljet: nakladom piščevom, 1913., 146 str.; Hipnotizam u svjetlu filozofije: prigodom hipnotičkih eksperimenata, Spljet: naklada piščeva, 1914. , 88 str.; Odgovor na prigovore o hipnotizmu. Potonja razjašnjenja uz istoimenu studiju, Bogoslovska smotra, VII (1916.) 1,; p. o. , Zagreb: piščevom nakladom, 1917., 127 str.; Promjene u novom crkvenom zakoniku, Spljet: Leonova tiskara, 1918., 80 str.; II. ispravlj. i popunj. izd., Split: Leonova tiskara, 1920., 80 str.; Pastirske poslanice: Moralno-socijalna kriza: Uzroci i ljekovi (1929.); O kršćanskom odgoju u obitelji (1931.); Poštuj oca i mater (1932.); Propeti Isuskrst: Najbolja knjiga života (1934.); O Katoličkoj crkvi (1935.); O grbovi psovke (1936.); Za euharistijski kongres u Dubrovniku (1936.) itd.


 
U prosincu 1943. godine otišao je na ispomoć u Strmec, župa Veliko Trgovišće u Hrvatskom zagorju. Ondje se privremeno nastanio. Njegova domaćica imala je kćerku Ivanicu (Ivku) Vuletić-Antić, rođenu 4. 7. 1920. u Vrlici, koju je biskup Carević osobno u crkvi Sv. Marka u Zagrebu 24. siječnja 1943. vjenčao s Andrijom Jambrošičem, parketarom iz Vižovlja, susjednog sela od Strmca također u župi Veliko Trgovišće. Biskup se nastanio u Vižovlju kod Terezije Jambrošić, majke Andrije Jambrošića.

Prema jednom svjedočenju, došla je na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 1943. godine delegacija ljudi iz župe Veliko Trgovišće moliti svećenika za ispomoć o božićnim blagdanima za filijalu Strmec. Svećenika nije bilo dovoljno ni za redovite potrebe župa, a kamoli da idu u filijalne kapele, pa je uprava nadbiskupije kanila ljude odbiti. To je čuo biskup Carević i on se ponudio da pođe za božićnu ispovijed i božićne blagdane u Strmec. Tako je otišao u prosincu 1943. u Zagorje i nikad se više nije vratio u Zagreb. Naime, biskup je nakanio i ostati ondje.


FOTO: Kapela u Strmcu.

Kuća u kojoj je biskup stanovao bila je drvena, sada je na njezinom mjestu zidana kuća. Svaki je dan služio sv. misu u kapelici Majke Božje u Strmcu, dijelio svete sakramente, te je bio od pomoći i koristi župniku u Velikom Trgovišću vlč. Matiji Horvatu, koji je ondje bio župnikom do svoje smrti 1960. godine.
Nadbiskup zagrebački, mons. dr. Alojzije Stepinac pozivao je biskupa Carevića u Zagreb, bojeći se za njegov život, zbog blizine partizanske zone, no on je to odbio, držeći da dobro poznaje partizane i da mu se neće ništa dogoditi.

Tako nalazimo da je 12. siječnja 1944. došao posjetiti župnika u Veliko Trgovišće. Govorio je kako je bilo o božićnim blagdanima u Strmcu, crkva je bila puna naroda. On je obavljao po obližnjim selima i blagoslov kuća, što se narodu veoma svidjelo. Imao je s vlč. kapelanom prije toga božićnu ispovijed, te se ispovjedilo oko 500 osoba. Sve ga je to iskreno radovalo.


Foto: Biskup Carević s vjernicima pri kapeli Majke Božje Strmečke 4. lipnja 1944. godine. 

Biskup Carević je bio dobar i ljudima blizak. Rado se s njima susretao i razgovarao dok je pješačio oko pola sata prema kapelici na Strmec, gdje je dnevno služio sv. misu. Susretao je i partizane, ali je sve izgledalo normalno i redovito. Dapače, oni su na njega pozitivno gledali jer je spasio od smrti zvonara na Strmcu i još jednog čovjeka iz Oroslavja, koje su htjeli ubiti njemački vojnici.

Vršio je ondje redovitu svećeničku službu za vjernike. Tako doznajemo da je 4. lipnja 1944. godine bila velika procesija koja je krenula od kuće Končić u Družilovcu, župa Veliko Trgovišće. Procesija je išla k Majci Božjoj na Strmec - da mole za mir u domovini i svijetu. Broj sudionika je postupno rastao, sve do 1500 duša. U Vižovlju, “kod preuzv. g. biskupa Carevića priključila su se i školska djeca s učiteljem i učiteljicom. Na Strmcu je župnik Horvat održao prigodnu propovijed, a biskup Carević je služio sv. misu. Nakon svečanosti župnik Horvat pošao je biskupu Careviću na objed u kuću u Vižovlju, gdje je biskup stanovao. Kasnije je, radi opasnosti u prometu i lošijih veza, preuzv. biskup Carević dobio dozvolu od nadbiskupa Stepinca iz Zagreba da obavi sv. Potvrdu u župi Veliko Trgovišće.

To svečano slavlje održano je 29. lipnja 1944. godine u prisutnosti susjednih župnika. Zbog ratnog stanja biskup Carević je služio na Strmcu sv. misu polnoćku na Božić 1944. godine u poslijepodnevnim satima. Na sv. misi bilo je mnogo naroda, među njima dosta partizana. Oni su doveli limenu glazbu te su svirali naše božićne pjesme a narod je pjevao. Dne 27. prosinca 1944. godine župnik Horvat i preuzv. biskup Carević vodili su u Vižovlju jedan sprovod. Svirala je glazba koju su naručili partizani. Župnik Horvat je zabilježio da je tih blagdanskih dana došlo osam ili devet partizana na sv. ispovijed i pričest”.[14]

Nasljednik župnika Horvata, Rudolf Komerički, župnik u Velikom Trgovišću, spominje u svom pismenom izvješću od 3. listopada 1990. godine da se biskup Carević “tokom svog boravka ovdje gotovo svakodnevno susretao s partizanima, jer je Strmec bio njihovo područje. Bio je s njima u dobrim odnosima, služio za njih mise i ponekad sprovodio njihove poginule. Zlo se dogodilo odmah prvih dana po svršetku rata kad ga je jedan župljanin, s kojim je bio posebno dobar i povezan i pred kojim je mogao otvoreno iznijeti svoje mišljenje o svemu, pa i o partizanima, možda i ne sluteći zlo, uvukao u klopku. Partizani su čuli što biskup Carević misli o njima. Tada su ga uhvatili i nakon strašnog mučenja ubili u šumi na području župe Luka. Značajno je spomenuti da je biskup svojim mučiteljima prorekao kako će koji umrijeti, što se i ostvarilo, jer kad sam došao u ovu župu, još su trojica njegovih mučitelja bila na životu i točno su tako završili kako im je biskup prorekao. Za grob mu se točno ne zna, ali se zna šuma u kojoj je pokopan.”

Ovo službeno izvješće gospodina župnika je precizno, ali i ponešto uopćeno, što je i razumljivo jer je on ondje župnik i vežu ga mnogi obziri prema ljudima. Iz jednog drugog ranijeg zapisa doznali smo neke zanimljive detalje koji nadopunjuju župnikovo izvješće. Kako je biskup Carević svaki dan služio sv. misu na Strmcu i išao onamo i natrag pješice, na povratku se znao zaustaviti u klijeti Andrije Korabelija iz Domahova. Bio je to dobar i plemenit čovjek. Nije bio partizan, te je biskup s njime mogao otvoreno porazgovarati. Andrijin sin bio je u partizanima. Iako su partizani općenito dobro gledali na biskupa Carevića, ipak su mu postavili zamku. Biskup se i toga dana, navratio svom znancu ne sluteći ništa zla.

No, partizani su, odnosno sada nova vlast, nagovorili toga čovjeka da postavi biskupu Careviću neka pitanja o svjetskoj i domaćoj situaciji, o novoj vlasti i slično. Biskup je otvoreno govorio što je mislio, vjerojatno nešto i kritički, ne sluteći da je u zamci i da ga četvorica ili petorica prisluškuju. Oni su bili na tavanu u zasjedi. Odmah su skočili, zgrabili biskupa i poveli natrag prema Strmcu. Bio je uhićen i najprije grozno mučen. Ljudi su vidjeli i zapamtili što se dogodilo ali su se bojali bilo što reći. Pročulo se da su biskupa tukli, jašili na njemu, parali ga nožem, rezali mu organe i konačno da ga je jedan dokrajčio metkom iz pištolja. Bilo je to, po jednima, polovicom travnja, a po drugima polovicom svibnja 1945. godine u šumi, na tromeđi od granice župe Veliko Trgovišće prema župi Luka i Klanjec, ispod kapelice na Strmcu. Tu je biskup Carević ubijen i pokopan.

Crkveni starješina iz kapele u Strmcu i jedan vjernik, inače s područja susjedne župe Klanjec (i sada živući) koji na Strmec dolazi na sv. misu znali su mjesto gdje je ubijen i pokopan biskup Carević. Oni i danas o tome šute, bojeći se partizana koji su u novoj vlasti postali ugledni i imućni građani.
Spomenuli bismo iz tog starijeg zapisa i činjenicu da su se, prema pričanju ljudi, ispunila proročanstva biskupa Carevića.

Glavni zločinac koji je sve isplanirao i tukao biskupa, nestao je 1954. godine, i on i njegova žena. Sve istrage nisu ih našle. Kćerka mu je radila na policiji u Zagrebu, vodila se poduža istraga, te su ih napokon našli pokopane na njivi, na kojoj su u jesen posijali pšenicu. Već je i pšenica porasla i nitko nije ni pomislio da su ondje. Ubio ih je njihov sin, pokopao na njivi gdje je svježe bila posijana pšenica, nadajući se da će tako zametnuti svaki trag.

Neki K., koji je biskupu prijetio pištoljem i konačno ga, nakon zvjerskog mučenja i mrcvarenja ubio, - kasnije je i sam bio nehotice ubijen od svoga druga. Na vojnoj vježbi u Krapini, njegov kolega, čisteći oružje, nehotice ga je ubio iz pištolja.

T. iz Velikog Trgovišća, gulio je biskupu kožu i rezao udove; kasnije je i sam umro u groznim mukama od raka. Čovjeku koji je jašio na biskupu i tukao ga, biskup je navodno prorekao da ga čekaju velike muke. Umro je u teškom stanju, ali ga je župnik Komerički ipak ispovjedio, što neki pripisuju zagovoru biskupa Carevića.

Petom, D. K. iz Vižovlja, koji se derao na biskupa, biskup je navodno uzvratio kako će ih biti mnogo u obitelji, ali će svi biti bez mira i blagoslova Božjega. Navodno da je tako i bilo. Mnogo ih je bilo u obitelji, dosta su posjedovali iza rata, ali nemir i nesloga sve su raznijeli. Narod pamti i prenosi tu predaju, tvrdeći da je to stoga što su tako grozno i zločinački mučili i konačno ubili nedužnog biskupa Carevića, za kojeg još biskupi u Pastirskom pismu od 20. rujna 1945. godine tvrde da ne znaju gdje je i što se s njim dogodilo.[15]

Nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić dobio je jedno pismo 1995. godine, u kojem svjedok navodi da su biskupa Carevića iz sela Vižovlja odvela četiri partizana. “Pogubljen je u šumi “Puškara” na području župe Luka.” Dok su ga vodili na pogubljenje, zlostavljali su ga, jahali i mučili.
“Morao si je iskopati grob. Prije smrti svakom je posebno prorekao sudbinu!”

Nakon tog užasnog zločina, Terezija Jambrošić je prodala kuću u Vižovlju gdje je biskup bio dvije godine na stanu, i otišla je k svojima u Zagreb.

U Arhivu Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu postoje neki dokumenti u vezi s biskupom Carevićem. Tako 1940. godine Banska vlast izvješćuje biskupa Carevića preko Nadbiskupskog duhovnog stola o nekim dodatnim materijalnim primanjima. Spominje se i izvješće o plaći za II. i III. mjesec 1945. godine.

Ministarstvo oružanih snaga (Minors), Glavno stožerni ured, javlja o sudbini biskupa Carevića 2. 5. 1945. Taj spis je poslan tajništvu Biskupske konferencije, ali ga nema među spisima arhiva, što je velika šteta.
Biskupski Ordinarijat iz Splita, biskup mons. dr. Kvirin Bonefačić, dopisom od 25. 7. 1945. br. 359/1945. pita za sudbinu dubrovačkog biskupa Carevića, koji je rođenjem i po svećeničkom ređenju iz Splitske biskupije. Sličan upit o sudbini biskupa Carevića poslao je biskupski ordinarijat Dubrovnik biskup mons. Pavao Butorac, dopisom od 28. 7. 1945. br. 541/1945.


FOTO: Spomen ploča.

Zagrebački generalni vikar odgovorio je Biskupskim Ordinarijatima 12. 8. 1945. da je biskup Carević ubijen. Prema pričanju nekih ljudi to se zbilo na Spasovo 10. svibnja 1945.g.

Župnik Matija Horvat nije, nažalost, vjerojatno iz obzira i straha pred osvetom, ništa ubilježio u župnu spomenicu o tom strašnom zločinu. Horvatov nasljednik vlč. g. Rudolf Komerički, sadašnji župnik u Velikom Trgovišću, čuo je pričati od ljudi o raznim detaljima tog nezapamćenog zločina nad biskupom Carevićem, glede kojega nikad nije vođena istraga niti su zločinci bili suđeni ili kažnjeni. Takvi zločinci bili su “ugledni” u novoj vlasti i narod ih se strahovito bojao. Zanimljivo je kao primjer spomenuti kako je vlč. g. Ivan Fink, nekoć župnik u Velikoj Erpenji, gdje su ga također htjeli ubiti, a spasio se bijegom, kao umirovljeni župnik došao na ispomoć u Veliko Trgovišće, dok je vlč. Rudolf Komerički bio bolestan. Vodio je jedan sprovod. Vidio je još živog i jednog mučitelja biskupa Carevića, koji ga je pokušao likvidirati.

Prošle su mnoge godine, došla su nova vremena, ali vlč. Fink se doslovno tresao od straha kad se sjetio tog sprovoda. Jako se, bojao i osjećao neku nesigurnost. Jer, ljudima se znalo utjerati strah u kosti. Onda nije ni čudo što je prošlo i 45 godina od zločina nad biskupom Carevićem a da istina o njemu tek sada izlazi na vidjelo.

Zanimljivu izjavu o biskupu Careviću dao je u Klanjcu, 10. lipnja 1993. Zvonko Knezić Društvu ratnih veterana “Hrvatski domobran”. On ističe, da je biskup Carević došao rodbini u Vižovlje, općina Veliko Trgovišće. “Hodao je služit sv. misu u crkvu na Strmec, 3 km udaljenu od mjesta stanovanja. Dne 19. 3. 1945. došla je posada iz Velikog Trgovišća u crkvu, gdje je Biskup obavljao obred, pa su odveli njega i više vjernika, među kojima je bio i danas živ Filko iz Polica. Bili su odvedeni u školu u Veliko Trgovišće na ispitivanje. Prvi je bio pušten Biskup. Potom Filko i drugi. Biskup se vratio rodbini u Vižovlje. Onamo dolazi Martin Kralj, partizanski terenac i traži jesti. On odvodi Biskupa 3 km daleko, do mjesta Vadine, južno od crkve, tromeđa Luka-Domahovo-Klanjec. Na tom putu je jašio Biskupa, pozvao seoskog barbira (veterinara) koji ga je morao uškopiti. Nakon toga mu je izbio zlatne zube, te iz tijela rezao kožu u obliku “žnirancov”. Kad je Biskup izdahnuo, pokopao ga je. Uz put je bagremova šuma, pa je na mjestu ukopa posadio bagrem.

Moja majka je rođena u Domahovu, pa sam često dolazio kao dijete babici Hundić Franjci. Danas tamo živi od mog bratića žena Božica udova Hundić. Poznavaoc sam toga terena. Još kao dijete bio sam na sprovodu mom djedu Ivanu i baki, koji su pokopani na Strmcu. ”
Dalje Zvonko Knezić ističe svoje sudjelovanje u vojsci kao domobran, sudjelovanje na Križnom putu, te nastojanje od 30. 5. 1990. da se dozna ta istina o Biskupu.
U čitavom slučaju spominje ove osobe:
  1. Ivka Vuletić (kćerka Biskupove domaćice)
  2. Andrija Jambrešić (suprug Ivke Vuletić)
  3. Terezija Jambrešić (majka Andrije Jambrešića)
  4. Matija Horvat (tada župnik u Velikom Trgovišću)
  5. Končić (iz Družilovca)
  6. Andrija Korabelija (iz Domahova)
  7. K. T. Koža udova Komerički
  8. Peton D. K. iz Vižovlja
  9. Ivan Fink (tada župnik u Velikoj Erpenji)
 
“Glavni akter je umirao više godina, napušten od naroda. Narod veli: “Nije u redu da danas zločinac počiva na groblju, a Biskup u šumi. ”
„Nevin masakriran, optužen kao ustaša, u čemu uopće nije sudjelovao. Narod tvrdi da je nevin ubijen. Zločinac Martin Kralj, poslao i posadu iz V. Trgovišća”.
 
Tajnik Komisije Sabora Republike Hrvatske za ispitivanje ratnih i poratnih žrtava gospodin Boras javio je 1997. godine tajniku nadbiskupije dr. Stjepanu Kožulu da će se izvršiti ekshumacija biskupa Carevića. Tu mogućnost iznio je i župnik iz Luke Juraj Prelec u Nadbiskupskom tajništvu. On je spomenuo da će to biti u proljeće 1998. godine. Ta lokacija se slaže s nekim izvješćima tamošnjih ljudi, koji imaju neke informacije i žele da se to učini. Spominje imena Slavka Penezića, Stanislava Gorupca, te Stjepana Požarića iz Strmca, zaseok Treski. Za to se zauzima i pučki pravobranitelj Republike Hrvatske gospodin Ante Klarić.

Župnik spominje i neke glasine, da je to možda bilo “grabežno umorstvo”, što je tek najnoviji pokušaj da se zločin umanji i prikaže drugačiji nego je u stvarnosti bio. Neki spominju da je biskup Carević bio kroz više dana mučen (i od V.T.), a tek onda ubijen.
Posljednje svjedočanstvo dano u Nadbiskupskom tajništvu 7. rujna 1998. upozo­rava, da bi “Slavko Kralj, koji danas živi u Vižovlju, a nekada je bio partizan,” - mogao znati i “točno reći na kojem je mjestu u šumi Pošave biskup Carević zakopan.”

Sigurno bi ekshumacija odgovorila na neka pitanja, iako se ona iz nepoznatih razloga stalno odgađa. Vjerujemo da će izaći na vidjelo još mnogi detalji i da će biti vraćena čast biskupu Careviću, koji je bio ubijen iz mržnje na vjeru i Crkvu.

Pomak se dogodio uskoro:
U počast biskupu Careviću održan je Studijski dan u Dubrovniku 7. siječnja 1999., u pripremi Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku. Potom su dubrovački biskup dr. Želimir Puljić i dr. Mile Vidović, profesor iz Splita, priredili knjigu o njemu, koja je izišla 2002. godine u nakladi Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku i Matice hrvatske u Metkoviću.  Knjiga ima tri dijela. Prvi donosi predavanja sa studijskog susreta u Dubrovniku 7. siječnja 1999., njih sedam, prigodom 70. obljetnice Carevićeva imenovanja dubrovačkim biskupom. Drugi dio knjige sadrži Carevićeve poslanice, okružnice, nagovore i propovijedi. Tu nalazimo što je biskup napisao ili izrekao. Treći dio knjige sadrži svjedočanstvo Carevićevih suvremenika.

Tu nalazimo ono što su suvremenici govorili o biskupu Careviću, kakvim su ga očima promatrali, što su od njega očekivali i kako su ga doživljavali. Budući da se 16. veljače 2003. navršilo 120 godina od Carevićeva rođenja u Metkoviću, Biskupski ordinarijat u Dubrovniku i Matica hrvatska u Metkoviću izdali su i posvetili ovu knjigu uglednom i zaslužnom intelektualcu i kulturnom djelatniku, biskupu i mučeniku Josipu Mariji Careviću, s dužnim poštovanjem i zahvalnošću.[16]

Pisac Mirko Ivanjek izdao je knjigu Veliki petak 1945. Biskup Josip Maria Carević. Život za narod – smrt u ime naroda,[17] u nakladi Ogranka Matice Hrvatske u Zaprešiću i Ogranka Matice Hrvatske u Metković,  uz recenziju akademika Stjepan Damjanovića iz Zagreba i dr. Mile Vidovića iz Splita, koja je prikazana u Hrvatskoj književnoj reviji „Marulić“.[18]

Ivanjek donosi romansiranu biografiju o biskupu Careviću, kao novi doprinos istini, na temelju poznatih činjenica i novih podataka.  Tako prenosi zapis iz kronike franjevačkog samostana u Klanjcu, gdje je zapisano da je „preuzvišeni  biskup Carević odveden na Veliki četvrtak 18. travnja 1945. na večer i nestalo ga je“ (Ivanjek, str 161).

Nije zapisano ime kroničara u samostanu, ni kada je učinjen taj zapis. Naveden je krivi datum Velikog četvrtka: 18. travnja 1945., što sugerira da je zapis učinjen dosta kasnije, po sjećanju. Svakako, to nije datum Velikog četvrtka, jer je Uskrs te godine bio 1. travnja 1945., a mjesec ožujak ima 31 dan, pa je Veliki četvrtak 29. ožujka, Veliki Petak 30. ožujka, a Cvjetnica 25. ožujka 1945. Petak pred Cvjetnicu zvan Žalosni petak bio je 23. ožujka. Ako je biskup odveden na Veliki četvrtak i nije ga bilo na Uskrsne blagdane među vjernicima, razumljivo da je kroničar upisao taj događaj u kroniku, spominjući Veliki četvrtak, dok datum nije točan, ili nešto drugo govori? Time se ipak pokušava točnije odrediti vrijeme biskupova uhićenja i nestanka. U Ivanjekovoj knjizi ima još drugih zanimljivih detalja, a posebice je potresno stradanje i nestanak svih članova obitelji s kojom je biskup Carević bio povezan u Zagrebu i Vižovlju, očito da se maknu svjedoci.

Ivanjek i dalje nastavlja se istraživanjem. Naknadno upozorava na knjigu akademika Dubravka Horvatića, Ime zla, (Zagreb, 1994., str. 157-158.), gdje citira knjigu Bogdana Radice, Hrvatska 1945. (München-Bacelona, 1974.), gdje u dnevničkom zapisu 16. travnja 1945. Bogdan Radica bilježi svoj susret u Beogradu u hotelu Majesticu s donedavnim čelnikom Orijune, koji je tada već bio visokopozicionirani partijski čovjek Ljubom Leontićem i dr. Milošem Žankom, koji ističu, da „konačno Hrvate treba integrirati u Jugoslaviju. Hrvati moraju osjetiti i shvatiti da ne mogu biti ništa drugo nego Jugoslaveni. Zato treba likvidirati svaki pa i najmanji trag hrvatstva.

Drugo što se mora učiniti, to je ubiti jednog biskupa, tako da narod izgubi svaki strah od Boga i Crkve“. Leontić je bio mišljenja, da „treba udariti na dva bunkera – HSS i Katoličku crkvu. Neka svijet vidi da se ne bojimo ni Crkve ni HSS-a“. Spominjalo se i splitsko-makarskog biskupa dr. Kvirina Bonefačića. Ostaje tajna tko je ponudio kao zamjenu biskupa Carevića, koji im je bio na dohvat ruke u Vižovlju. Trebalo je naći povod. Spominje se neki okršaj na strmečkom groblju između ustaša i partizana, kada su stradali i neki članovi partizanskih obitelji, pa su zbog toga navodno optužili biskupa Carevića da je otkrio partizanske položaje. Po tome bi bio osuđen na smrt po prijekom partizanskom sudu, kojem je predsjedala neka Slavica Kosović iz Vadine. Put od Vižovlja preko Vadine do šume Puškare, očito je bio dugačak i mukotrpan za biskupa Carevića, koji je predstavljao Crkvu, „tako omraženu ustanovu masonima, orijunašima i komunistima“.

Ivanjekova knjiga bila je predstavljena na više mjesta, pa tako i u dvorani Vijenac“ u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na Kaptolu: 

PROČITAJ: Predstavljeno književno djelo o biskupu Careviću
 
Govor pomoćnog zagrebačkog biskupa mons. Ivana Šaška


[13] OŠKCJ, 1939., str. 206
Spomenica župe Kloštar Podravski Zabilježbe župnika prof. Marka Trstenjaka
[14] Bilješke u arhivu Župnog ureda Vel. Trgovišće od župnika Matije Horvata, koji je ondje bio župnikom za vrijeme rata i kasnije do smrti - 9. listopada 1960.
Bilješke župnika prof. M. Trstenjaka - Arhiv ZN-PA
[15] Pastirsko pismo biskupa od 20. rujna 1945. “... dok nam je sudbina biskupa Carevića nepoznata... “ Bilješke M. Trstenjaka-AZN-PA.
Dopis župnika R. Komeričkog iz Vel. Trgovišća od 10. X. 1990. Bilješke dr. Stjepana Kožula u razgovoru sa župnikom Komeričkim. Župnik Komerički potvrđuje da su poratni zapisi župnika Trstenjaka i pričanja ljudi uglavnom točni. Ima i nekih razlika: Trstenjak navodi da su bila četiri partizana-mučitelja i “da se to dogodilo polovicom travnja 1945. godine. “ Navodi da su zločinci bili sakriveni na tavanu klijeti i prisluškivali razgovor biskupa Carevića. Po Trstenjakovu zapisu nisu biskupa odmah uhitili nego za nekoliko dana dok se vraćao iz kapele, gdje je imao sv. misu. Bio je uhićen, grozno mučen i ubijen u šumi ispred kapele na Strmcu u pravcu Klanjca.
[16] Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 20.
[17] IVANJEK, Mirko. Veliki petak 1945. Biskup Josip Maria Carević. Život za narod – smrt u ime naroda. Izd. Matica hrvatska, ogranci u Zaprešiću i Metkoviću, Zaprešić 2018 176 stranica.
[18] KOŽUL, Stjepan. Knjiga o biskupu mučeniku Careviću, Marulić br. 3./2018., str. 215.218.

Ispišite stranicu: