HR

Aktualnosti

Objavljeno: 31.12.2022.

Homilija biskupa Šaška na misi zahvalnici

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Homilija

u euharistijskome slavlju Sedmoga dana u osmini Božića

s posebnom zahvalom za milosti primljene u protekloj 2022. godini

Bogoslužni prostor bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu (Kaptol 28)
Subota, 31. prosinca 2022. u 18 sati

Liturgijska čitanja:
1Iv 2, 18-21; Ps 96, 1-2; 11-12.13; Iv 1, 1-18

Dragi naš Nadbiskupe Josipe,
biskupe Mijo, braćo prezbiteri i đakone,
drage sestre redovnice i bogoslovi,
braćo i sestre u radosti otajstva Kristova utjelovljenja!

1. Na početku euharistijske molitve u predslovljima redovito kažemo da je „dostojno i pravedno, pravo i spasonosno vazda i svagdje (semper et ubique) zahvaljivati“ svemogućemu i vječnomu Bogu, našemu nebeskomu Ocu. Zahvaljivanje je način kršćanskoga življenja, a ono dobiva posebno značenje na kraju građanske godine.

Okupljeni u ovome zajedništvu s pogledom prema prošlomu i darovima koje smo primili kao mjesna Crkva, lakše prepoznajemo milosni put kojim nas je Gospodin vodio u vjerničkome zajedništvu, u osobnome, obiteljskome i društvenome životu.

U oblikovanju ove homilije krenuo sam jednim putem, ali vijest o smrti pape u miru Benedikta XVI. i jedna mala naznaka – koja se tiče njegove oporuke – na koju sam naišao prije nekoliko sati, povela me drugim smjerom koji ću ubrzo razjasniti.
 
2. Naime, danas ćemo otpjevati „Tebe Boga hvalimo“, što je svojevrsni skraćeni oblik staroga himna, kojemu se različito pripisuje autorstvo, a najviše ga se veže uz sv. Ambrozija, sv. Augustina ili sv. Hilarija.

Cijeli himan molimo u Časoslovu i u nekim drugim prigodama, dok su se pojedini izričaji iz toga himna našli u raznim molitvama. Večeras mi u ovome našem slavlju osobito zanimljivo zvuči njegov završetak u kojemu molimo:
„Nek Tvoje milosrđe, Gospodine, bude nad nama kao što se u Tebe uzdamo! U Tebe se, Gospodine uzdam: o da ne budem postiđen dovijeka!” Govorljiva je ta završna rečenica koja nam je itekako poznata i na latinskome, ponajprije zbog gesla bl. Alojzija Stepinca: “In te, Domine, speravi; non confundar in aeternum.”

Tim riječima molbe pune pouzdanja započinju dva psalma kojima su dodijeljena i dva znakovita naslova: najprije Psalam 31. – 'Molitva u nevolji i zahvala za uslišanje'; a zatim Psalam 71. – 'Molitva starca'. Može se zaključiti da je i jedan i drugi pisala starija osoba koja u svetome pouzdanju vjere, ojačana dugim i snažnim iskustvom, moli potporu i blagoslov.
 
3. Ispravan je, blizak hebrejskomu izvorniku i grčkomu prijevodu (hebr. al ebovošah – „(ne stavi me) u stid“; grč. kataishyntheien, od aisxyno – nagrditi, nakaziti, sramotiti, ocrniti), prijevod prošnje na hrvatskome: da ne budem postiđen ili šire: da ne budem nagrđen, ocrnjen, osramoćen. Ipak, ovih mi je dana – dok sam razmišljao o sažetku građanske godine – primjerenije zazvučao latinski: non confundar.

Taj izričaj misao vodi prema riječi 'konfuzija' koju smo usvojili u svoj uobičajeni rječnik i koju često rabimo. Konfuzija je metež, zbrka, nered, pomutnja, zbunjenost, smetenost, a time i zalutalost, izgubljenost. Da ne bismo bili konfuzni, zbunjeni u zbrci, potrebno nam je pouzdanje u Gospodina.

Nadam se da neću pretjerati, ako kažem da vrijeme, to jest okolnosti u kojima živimo u sebi nose odlike zbrke, nejasnoća; da čovjeka mnogočime zbunjuju neočekivane mješavine teško povezivoga. Štoviše, čini se da je poželjna zbrka i nejasnoća kako bi se sve dublje i dublje mogle ugrađivale sastavnice sposobne razvijati pomutnju.

Ova je godina, kao i svaka bila milosna, ali smo svjedoci i raznim oblicima konfuzije, u kojima nije lako razlučiti događanja, nakane, utjecaje. Zato mi u svojoj Zagrebačkoj Crkvi cijenimo dar bl. Alojzija. On nam pomaže čitati život i nositi se s kušnjama koje nas mogu odvesti u konfuziju. Jer on je i u najtežim pitanjima koja lako završavaju u neskladu i zbunjenosti, stvorenoj grijehom ljudi, unosio jasnoću koju je primio od Gospodina u koga se pouzdao.

On sam nije ostao ni postiđen ni smeten ni zbunjen, premda ga mnogi žele i dalje nagrditi i ocrniti i premda je odgađanje njegove kanonizacije rodilo zbrku, konfuziju u životu Crkve i našega društva.
 
4. Vraćam se preminulomu papi Benediktu.
Danas u prijepodnevnim satima diljem svijeta pročula se vijest koja još uvijek treperi u našim dušama, vijest da je (u 9.34 sati) umro papa Benedikt XVI., a nakon što je prijašnjih dana cijela Crkva bila pozvana na molitvu za njega. Tako je on preminuo u naručju Majke Crkve, u naručju Crkve moliteljice.

Umro je papa proročkoga duha i britkosti nauka koji Crkvi pomaže i pomagat će u otklanjanju raznih konfuzija.

U knjizi koja je u pripremi za tisak (pod naslovom: Ništa drugo do li istina, autora: nadbiskupa Georga Gänsweina, Papinog posebnog tajnika i Saveria Gaete, izdavač Piemme) našao se, kaže se, i odlomak iz Benediktove duhovne oporuke u kojemu je upravo riječ o konfuziji:
„Ostanite čvrsti u vjeri! Ne dajte se zbuniti (Non lasciatevi confondere!) […] Isus Krist uistinu je put, istina i život, a Crkva, sa svim svojim nedostatnostima, uistinu je Njegovo tijelo.“ Tu podlogu lako prepoznajemo u svakomu svjedoku vjere, punu nadahnuća i sigurnosti.
 
5. U tome duhu zajedno s vama, braćo i sestre, želim naznačiti koordinate u kojima se odvijao život naše Nadbiskupije tijekom protekle godine.

Odakle krenuti? Čini mi se najbolje odavde, od ovoga prostora u kojemu se nalazimo; u kojemu je naš Kardinal kao prvo slavlje predvodio euharistiju Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, dakle na početku Svetoga trodnevlja Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća, središta liturgijske godine i jezgre naše vjere.

Zahvalni smo za ovaj prostor u kojemu živi zajednica pogođena privremenim izmještanjem iz svoga katedralnog prostora. I kao što je izabrani narod očuvan u svome 'svetom ostatku' i ovdje slično susrećemo 'živi ostatak' kojemu se pridružuje sve veći broj vjernika, osobito u sakramentu pomirenja.

Euharistija daje život Crkvi koja se obnavlja, pročišćuje, dobiva snagu iz dana u dan, a kako je govorio sv. Franjo Saleški: „Iz ispovjedaonice dolazi promjena osobe, župe, biskupije!“ Slobodno dodajmo: i cijele Crkve i naroda.
 
6. U 2022. godinu u svijetu, a osobito u Europi, ušlo se s najavama ostvarivanja čovječnijega društva, snažnije i suverene Europe prema novomu 'modelu rasta', jačajući osjećaj pripadnosti i promičući vrijednosti slobode i dostojanstva. Dogodio se suprotno. Skoro cijela godina obilježena je grubostima napada Rusije na Ukrajinu, što je vodilo iz konfuzije u veću konfuziju.

No, to nije jedini sukob, napetost i nemir u svijetu, jer ne prestaju ni nepravde ni težnje za vladanjem i iskorištavanjem. I dalje su ljudi na jedan ili drugi način tjerani iz svojih domova i zemalja, ostavljajući brojna pitanja i nemogućnost pronalaženja gospodarskih i političkih rješenja za migracije, ako se istinska traženja smisla ne oslone na dublje razloge od onih koji su zatvoreni u prolaznost.

Premda posjedujemo istančane mjerne instrumente i premda vidimo što su posljedice pojedinih postupaka, kao da se ne usudimo izvesti zaključke i ponizno se zagledati u svoje srce i tražiti susret onkraj vidljivoga.
 
7. U sveopćoj Crkvi, s pomoću Sinode o sinodalnosti, tražimo kako 'više' biti Crkva, kako svoj život oblikovati u skladu s Radosnom viješću i kako ju donositi drugima.

Mi smo u Zagrebačkoj nadbiskupiji završili sinodski hod naše Druge nadbiskupijske sinode i zahvalno proslavili taj dvadesetgodišnji proces 1. listopada u Svetištu Majke Božje Bistričke, kada je objavljen i Dekret proglašenja izjava i odluka Sinode, da bi na Badnjak te izjave i odluke bile objavljene u elektroničkome obliku i predane na razmatranje našim zajednicama i svim vjernicima.

Osim toga, ovu su godinu obilježile važne obljetnice koje se ne iscrpljuju u slavlju nego nas vraćaju na uporišta i otvaraju prostore nade. Drago nam je da smo Gospodinu mogli zahvaliti na dvadeset i pet godina nadbiskupske službe našega nadbiskupa, kardinala Josipa, a plodovima koji su rasli iz tih godina sažetih u jubilej.

Ta obljetnica upućivala je na nastanak Požeške i Varaždinske biskupije, jer su rođene iz krila Zagrebačke nadbiskupije.
To su spomeni koji obnavljaju.

Riječ 'obnova' sigurno da nam misli vodi prema obnovi od potresa. Mi ju u svojoj Nadbiskupiji itekako osjećamo. Gospodinu zahvaljujemo što smo, uz puno raznih konfuzija, uspjeli prionuti poslu i što si ne trebamo predbacivati da nismo učinili što smo mogli.

Premda nas boli trpljenje i nesigurnost ljudi koji čekaju obnovu svojih domova te pomažemo karitativno koliko možemo, zahvalni smo što se naziru plodovi obnove građevina koje su više od nekoga prostora za vjernike, već imaju širu duhovnu vrijednost, kako kulturalnu tako i nacionalnu.

Dok se obnavljaju prostori Katedrale i Nadbiskupskoga dvora, početkom rujna premjestili smo i urede Nadbiskupskoga duhovnoga stola ovamo pokraj ovoga bogoslužnog prostora.
 
8. Ipak, ovo je večer kada ponajprije zahvaljujemo za živu Crkvu. Kako se ne spomenuti djece koja su rođena. Ove je godine stanovništvo na Zemlji prekoračilo brojku od osam milijardi, dok je nas Hrvata sve manje. Ipak, čuvajmo pouzdanje u Gospodina i kao Crkva promičimo otvorenost životu. Tako je vrijedno spomenuti da smo ove godine u Nadbiskupiji krstili 111-ero djece koja su rođena kao peto, šesto ili daljnje dijete u obitelji. Raduje nas što smo mogli i materijalno pomoći u toj prinovi.

Zahvaljujemo za parove koji su osnovali svoje obitelji, za djecu i mlade koji napreduju u školovanju, za prvopričesnike i krizmanike, za suradnike u župama, za hrabre roditelje i zauzete vjernike laike u raznim poslovima i institucijama.

Zahvaljujemo za svećenike, redovnike i redovnice. Vrijedno je napomenuti da je ove godine zaređeno osam prezbitera Zagrebačke nadbiskupije: Krešimir Babić, Petar Belina, Mate Cikoja, Domagoj Koružnjak, Antonio Kovačić, Patrik Paulić, Filip Šešek i Ivan Vujević, a četvorica su primila red đakonata: Krunoslav Hikec; Petar Tisaj, Domagoj Topić i Sebastijan Valjavec, pridodajući ima i đakona Mateja Zakanja. Radujemo se njihovu skorom pridruživanju našemu prezbiteriju.

Ove je godine Gospodin k sebi u vječnost pozvao sedmoricu svećenika naše Nadbiskupije: Ivana Buhina, Josipa Antonca, Iliju Žugaja, Josipa Kuzela, Antuna Sentea st., Jurja Župančića i Stjepana Sirovca. Preporučujemo ih Božjemu milosrđu i radosti neba.

Život naše Crkve ove je godine, nakon pandemijskih izazova, obnovio svoje korake te je bilo lijepo vidjeti živost u raznim duhovnim sadržajima, u: molitvama, pobožnostima, hodočašćima, duhovnim obnovama, prigodnim slavljima, formacijskim susretima, stručnim skupovima, sastancima, izložbama i koncertima.
 
9. Draga braćo i sestre, svo to bogatstvo traži njegovanje i brižnost, da bi se rodili novi zamasi.

Sljedeće se godine, osim zahvaćanja u vrelo Sinode, čekaju i lijepe obljetnice. Izdvajam dvije. To je ponajprije 300. Zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu i svakako 25. obljetnica od beatifikacije bl. Alojzija.

Za sve molimo da nas prati Božji blagoslov. Znamo da nećemo biti konfuzni, jer je s nama Gospodin. Ta blizina pobjeđuje svaku konfuziju i preobražava vrijeme u dobro koje treba prihvatiti kao znak njegova milosrđa.

Anastazije Sinajski (8. st.) ovako je molio: „Ti, koji si po naravi Bog, daruj mi vrijeme za življenje i vrijeme za obraćenje. Pobijedi tvrdoću moga srca i ispravljaj me.“ Daruj mi vrijeme… A pogled prema budućemu pun je očekivanja.

Bog se utjelovio i ušao u našu povijest da bi svojim Duhom i po nama, svojoj Crkvi, preobražavao svijet, dok i mi, zajedno s njime i u Njemu trpimo u događajima, nerijetko konfuznim. Konfuzija se prevladava darom Duha. Obično je suprotnost zbrci i neskladu molitva njemu upućena: Effunde, infunde, Domine Spiritum tuum – Izlij, Gospodine, ulij, Gospodina svoga Duha, pouzdanja u tebe, a mi se ni sljedeće godine nećemo prestati moliti za zagovor bl. Alojzija, čija je svetost lijek svakoj konfuziji.
Amen.
Ispišite stranicu: