Propovijed nadbiskupa Josipa Bozanića na 271. zavjetnom hodočašću grada Zagreba u Mariju Bistricu 15. rujna 2002.

 

Draga braćo i sestre!

Okupili smo se danas na 271. zavjetnom hodočašću grada Zagreba u našem nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici. Sa hodočasnicima grada Zagreba ovdje su i mladi hodočasnici Zagrebačke nadbiskupije. S nama su naši svećenici: župnici, župni vikari te svećenički kandidati. Ovdje su naši redovnici, brojne sestre redovnice s kandidatima i kandidaticama za redovništvo.

Ovdje su i naši biskupi. Možemo reći da je danas po nama ovdje sabranima predstavljena Crkva Zagrebačke nadbiskupije koja započinje pripremu za Sinodu, koju smo najavili na blagdan blaženog Alojzija Stepinca, 10. veljače 2002. godine.

Sinoda predstavlja posebno iskustvo Crkve. Danas ovdje pred likom Majke Božje Bistričke molimo: Gospodine otvori nam srce i uši, kako bismo gledali i razumjeli dubinu otajstva tvoje Crkve, Crkve koja smo mi po tvojoj milosti i po daru tvoga Duha.

Brojne su slike kojima Drugi vatikanski sabor opisuje Crkvu u svojim dokumentima. On Crkvu tumači riječima: sveti hram, sveti grad, kuća Božja, novi Jeruzalem, nebeski Jeruzalem, naša majka, zaručnica Jaganjčeva, tijelo Kristovo, mistično tijelo, narod Božji, stado, posjed Božji, zdanje Božje. Crkva je poput mora, poput prostranog oceana, i ne bismo mogli prestati razmatrajući o njoj.

Stoga želim sada jednostavnim riječima progovoriti o Crkvi. U misnom vjerovanju govorimo: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Na što pomislim kad čujem izraz "Crkva"? Na što misle ljudi kad čuju ovu riječ? Netko vjerojatno misli na zgradu u koju se odlazi na nedjeljnu misu.

Javno mnijenje pod pojmom Crkve često misli na hijerarhiju: na Papu, biskupe, svećenike. Kada, naime, mediji izražavaju što kaže Crkva, ljudi to odmah prevode s onim što je rekao Papa, što su rekli biskupi i svećenici. Miješa se dakle pojam Crkve sa crkvenim autoritetom.

To nije sve. Kada se pitamo: što želi Crkva, što čini Crkva, moramo priznati da mislimo na ono što čini Sveta Stolica ili Crkva kao institucija, organizacija. Mislimo da smo u pravu kada zamišljamo Crkvu kao kulturnu ili društvenu ustanovu. Iz ovoga zatim nastaju pohvale ili kritike, prihvaćanje ili odbacivanje, pa nekad i nesporazumi u odnosu na Crkvu, njezinu sporost i pogreške.

Kako to da nastaju toliki suprotni osjećaji i tolika nerazumijevanja? Nastaju iz nedovoljnog poznavanja onoga što je Crkva, zbog čega riječ "Crkva" na usnama pojedinaca i u javnom mnijenju, osobito u medijima, rijetko odgovara onome što doista jest: zajednica vjernika u Isusu Kristu, skup onih koji vjeruju, nadaju se, ljube.

To je prije svega Crkva. Uostalom, i kada promatramo Crkvu na pravi način - kao zajednicu svih vjernika - vjerojatno ostajemo blokirani njezinom pojavnošću: slikom Crkve kao nešto što se može fotografirati, prikazati na televiziju, što se može snimiti. Primjerice, ako TV prenosi Misu s Papom odmah kažemo: evo vidljive Crkve, zajednice vjernika na najvišoj razini, s Papom, kardinalima, biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima i redovnicama, tisućama laika....

U stvarnosti, Crkva ni na taj način nije potpuno opisana, jer se ona ne može ni fotografirati ni snimiti u svojoj punini, već samo djelomično.

Crkva predstavlja otajstvo, otajstvo koje se ne otkriva potpuno tjelesnim očima. Crkva je duboko otajstvo: smještena u povijesti, ali je istodobno nadilazi, iznad nje je i izvan nje. Samo očima vjere može se Crkvu shvatiti u njezinoj vidljivoj, a istodobno i duhovnoj dimenziji. Ona je u isto vrijeme ljudska i božanska, vidljiva ali i obdarena nevidljivom stvarnošću, gorljiva u djelovanju i posvećena razmatranju, prisutna u svijetu i hodočasnica u njemu.

Radi se na prvi pogled o oprečnim značajkama, ali one pokazuju kako otajstvo Crkve ne može biti opisano na opipljiv i vidljiv način, nego u njega treba prodrijeti očima vjere, zato jer je šire od svijeta i vidljivih stvari. Sve ono što je u Crkvi ljudsko, uređeno je i podređeno božanskom, a vidljivo nevidljivom. U Crkvi je dakle važnije ono što se ne vidi od onoga što se vidi. S druge strane, ono što se vidi uređeno je i podređeno onome što se ne vidi.

O tome nam govori i današnje evanđelje: "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati" (Mt 16,18). Crkva je nepobjediva, tvrdi Isus. A budući da ni jedna ljudska stvarnost nije neuništiva, Isus time želi reći da Crkva nije obična ljudska stvarnost.

Nastavlja stoga Isus: "što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima" (Mt 16,19). Postoji neka tajnovita veza između ljudskoga i božanskoga; ono što se događa na zemlji ima odjeka kod Boga, postoji simbioza, jedinstvo života između ljudskog i božanskog, između zemaljskog i nebeskog, što oblikuje otajstvo Crkve.

Možemo stoga reći Crkva posjeduje dvojaki vid: jedan vanjski i jedan nutarnji, jedan vidljivi, a jedan nevidljivi.

Drugi Vatikanski sabor posebno naglašava: Crkva je tijelo Kristovo, Crkva je mistično tj. otajstveno tijelo.

Što znači da je Crkva tijelo Kristovo, da smo mi tijelo Kristovo? Možemo to lako objasniti: dovoljno je pomisliti na ono što se događa kad se pričešćujemo. Hranimo se proslavljenim tijelom Kristovim: tijelom Kristovim u punini moći njegove slave, snage njegova Duha Svetoga. Krist ulazi u nas kako bi nas preobrazio u sebe, tako da postajemo samo jedno tijelu u Njemu. Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh tj. tijelo Kristovo, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruh (usp.1 Kor 10,16-17). Svatko od nas, svi mi postajemo živi udovi Kristovi, a to "mi" označava upravo Crkvu, otajstvo Crkve. Naš odnos s Kristom, koji dolazi do punine u Euharistiji, započinje već sa krštenjem preko kojega postajemo Crkva, jer ulazimo u tijelo Kristovo.

Crkva, takva kakvom smo je opisali, nešto je izvanredno, prekrasno, uzvišeno. Biti u Crkvi znači biti u osobnom, uskom, sjedinjujućem odnosu sa Isusom i sa svima onima, na nebu i na zemlji, počevši od Marije i svetaca, koji su u Isusu. To je dakle početak nebeskog Jeruzalema. Stoga nas činjenica da smo Crkva, da smo u Crkvi, ispunja radošću, oduševljenjem, povjerenjem; čini da se osjećamo kod kuće, u obitelji, u domovini, u punini Božjoj.

Crkva je sveta. Crkva je sačinjena od svetih koji žive blizu grešnika. To je Crkva u kojoj svi postojimo jedni zbog drugih. Pa i kada nismo kakvi bismo trebali biti, znamo da postoje oni koji mole za nas, kada trpimo, znamo da se naša bol dijeli. Dakle, radost jednih je radost drugih, bol jednih je bol drugih. To je Crkva u kojoj se pomaže jedan drugome, u kojoj smo svi, slabi i siromašni, podržani molitvama brojnih muževa i žena koji vjeruju, redovnica u klauzuri, brojnih kontemplativaca. To je, dakle, Crkva onih koji neprestano razmjenjuju darove svetosti.

Crkva nije sva ni savršena a ni grešna. Ona je zajednica nesavršenih koji žele postati boljima i dobrih koji žele postati svetima, u kojoj je svatko pozvan da bude dionik snage Duha Svetoga koji nam oprašta, pročišćuje nas i posvećuje. Stoga ne smijemo gledati na Crkvu jednostrano, nego očima vjere; svatko od nas mora gledati na sebe i na druge očima vjere, kako bi u sebi i u drugima - sa zahvalnošću i radošću - mogao vidjeti Kristovu slavu koja u nama već blista.

Tako je sv. Pavao promatrao Crkvu, tako ju promatra Novi Zavjet; to je objašnjenje velikog oduševljenja, velikog optimizma prve zajednice vjernika u poganskom i bezbožnom svijetu. Oni su gledali u svojoj zajednici i u onima koji su im se pridruživali u vjeri izvanredno čudo tijela Kristova koje se proširuje u povijesti.

"Želio bih razumjeti Crkvu u njezinoj povijesti, u njezinom božanskom nacrtu, u njezinom konačnom određenju, u njezinom složenom, cjelovitom i sjedinjujućem ustroju, u njezinoj ljudskoj i nesavršenoj konzistenciji, u njezinim nevoljama i patnjama, u slabostima i bijedi brojnih njezinih sinova i kćeri, u njezinim manje lijepim vidovima i neprestanom nastojanju u vjernosti, ljubavi, savršenstvu i samilosti, kao mistično Tijelo Kristovo", pisao je papa Pavao VI. u Duhovnoj oporuci.

U kakvoj su vezi ova naša razmišljanja s pripravom na Sinodu? Sinoda je u prvom redu događaj Duha, događaj Crkve, u vidljivom i nevidljivom otajstvu. Crkva se na neki način objavljuje i po Sinodi.

Ako Sinoda mora doista biti događaj Crkve, koji nastaje od Duha i u Duhu, tj. snagom Krista uskrsloga koja nam dolazi ususret, potrebno je da svi mi molimo i tražimo Duha riječima: što želiš od nas, Gospodine? Ti ne želiš ono što se meni čini, ono što bih ja htio u svojim skučenim teoretskim razmišljanjima i strategijama koje se rađaju u mom umu. Što želiš, dakle, Duše Sveti, od nas koje ljubiš, koje podržavaš, koje potičeš prema krajnjim granicama Zemlje?

Stoga prvi poziv svima vama, dragi hodočasnici, dragi mladi, je poziv na molitvu za Sinodu. Molite da Bog svojom nebeskom pomoću prati djelo koje u njegovo ime započinjemo. Po toj nakani prinosite svoja trpljenja i svoje križeve.

Priprava na Sinodu Zagrebačke Crkve, koja će trajati nekoliko godina, pokrenuti će mnoge komunikacije prije svega u malenim skupinama. Pitamo se kako pojačati unutar crkvenu komunikaciju u svim smjerovima tako da se možemo konkretno osjećati zajedno na tom putu sinodalnog dijaloga?

U vrijeme priprave na Sinodu potrebno je jačati ljubav prema Crkvi. Potrebno je jačati ljubav koja nas dovodi do toga da unutar Crkve ljubimo i komuniciramo sa svima, prema izreci Pavla VI.: "Želio bih zagrliti ovu Crkvu, pozdraviti je, ljubiti je u svakom njezinom članu".

Ne treba se bojati svetosti kao ideala za pojedince, za Crkvu i za našu nadbiskupijsku Crkvu. Svi smo pozvani dopustiti da nas Isus ljubi, pročisti i privuče, te nas ispuni svojim Duhom.

Potrebno je proširiti obzore župe sve do dekanata, arhiđakonata i cijele Nadbiskupije. Želio bih sažeti sve što sam dosad rekao u jednom izrazu: pozvani smo u ovo predsinodalno vrijeme na veliko poslanje: graditi jedinstvo pastoralnog rada u svakoj zajednici naše mjesne Crkve, kako bismo u mnogostrukosti darova i služba pokazali naše jedinstvo i zajedništvo u vjeri i ljubavi.

To zajedništvo trebamo živjeti prema Crkvi Rima, prema svim drugim Crkvama, prema punini katolištva koje će se ostvariti u nebeskom Jeruzalemu. Pozvani smo živjeti autentičnu apostolsku Crkvu koja se hrani poslanicama apostola, riječima Pape i biskupa, te njeguje ispravan nauk prema najuzvišenijoj apostolskoj tradiciji, jer prava se novost u Crkvi rađa iz apostolskih korijena.

Ovi poticaji traže od svih nas promjenu mentaliteta. Potrebno je gledati na Crkvu evanđeoskim pogledom.

Jednostavnim izrazima, mogli bismo reći da je potrebno promatrati Crkvu kao stvarnost koja pripada više Kristu nego nama, a shodno tome gledati na našu pripadnost njoj kao na dar, koji takvim mora ostati i nakon više godina rasta u crkvenoj "kompetenciji".

Napast da u Crkvi ostanemo pri "svojim idejama" uvijek je u pripravnosti: jednostavnije je, uostalom, "služiti se" Crkvom umjesto da je služimo, udobnije je "zauzeti" Crkvu, nego poštivati njezino otajstvo.

Potrebno je među ostalim da crkveno jedinstvo, koje se temelji na vjeri i ljubavi preraste i u jedinstvo pastorala tj. sveopći i zajednički izbor konkretnih ciljeva i djelotvornih sredstava potrebnih da bi se ono dostiglo.

Postavimo se na trenutak pred veliku stvarnost naše zagrebačke Crkve: kakvo obilje karizmi, osobnih i u zajednicama, koliko duhovnosti, koliko pastoralnih i odgojnih mogućnosti. Postoji li način da se ne izgubi ni jedan od ovih darova te da se svi usmjere prema konkretnom pastoralnom jedinstvu? Upravo to je izazov Sinode, tom jedinstvu je usmjerena priprema na Sinodu.

Poželimo, dakle, da vrijeme priprave bude novo razdoblje: razdoblje novog i čvrstog pastoralnog jedinstva u našoj Crkvi, koje će imati blagotvoran utjecaj na sva područja, ne samo svojim svakodnevnim zahvatima, nego i stilom kojim želi živjeti i djelovati, stilom novog pastoralnog zajedništva i jedinstva.

Gospodine, daruj nam da živimo pripremu na Sinodu kao veliki hod jedinstva u ljubavi, u otkriću darova svakog ponaosob i sviju zajedno, u jednodušnom i složnom vrednovanju različitih karizmi kako bismo vjerodostojno svjedočili tvoje evanđelje. Pošalji svoga Duha Svetoga na nas, kao što si ga poslao jednog dana u dvoranu Posljednje večere, gdje je bila Marija zajedno s apostolima. Učini od svake naše crkve cenakul molitve, ispuni nas apostolskim žarom, gorljivošću i radošću, obdari nas željom da se žrtvujemo kako bismo prema molitvi tvoga Sina Isusa, svi mi doista postali jedno i svijet povjerovao u Tebe, Oče, i u tvoga Sina Isusa, koga si nam Ti poslao.

Danas osobito molimo za djecu i mlade koji započinju novu školsku, vjeronaučnu i akademsku godinu. Daj da rastu u dobi, znanju i milosti pred tobom, Oče nebeski, i pred ljudima.

Oni su budućnost našeg hrvatskog naroda, oni su mladost naše Crkve. Jučer su mladi okupljeni na hodočašću u Mariji Bistrici izrekli i svoje prve prijedloge za Sinodu. Na neki način smo s mladima započeli sinodalnu pripremu. Dragi mladi vjernici, prednjačite u sinodalnoj obnovi naše Crkve.

Majko Božja Bistrička, tebi preporučujemo narod ovdje okupljen i sinodalno djelo što ga započinjemo. Ti, Majko Crkve, pomozi nam da još više i bolje upoznamo Crkvu i postanemo Crkva tvoga Sina Isusa Krista koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr