HR

Pastoral

Zašto zvonimo u Crkvi i u crkvi?

Crkvena zvona

Misno slavlje, slavlja sakramenata te crkvenih i župnih blagdana, Angelus, procesija, smrt člana župne zajednice, nevrijeme, neposredna opasnost za zajednicu (npr. požar) itd., bili su dovoljno jaki razlozi da zvonar/zvonarica otiđe do župne crkve i potegne uže (ili danas pritisne tipku) kako bi se posebnom zvonjavom zvona označio koji od prethodno navedenih događaja. A kako bi stanovnici određenog područja (župe ili mjesta) znali s kojim razlogom se čuju zvona, svaki od tih događaja bio je obilježen posebnim načinom, zvukom ili dužinom trajanja zvonjenja. 

No, bez obzira na protek vremena, osim što bi zvona svima bila znak upozorenja, još više zvona su bila i još uvijek jesu poziv da se upre pogled prema Nebu, a ruke sklope na molitvu kako bi se od Gospodina, Presvete Bogorodice i svetaca molila zaštita - za ljude, polja, usjeve, blago i imovinu.


Kratki povijesni prikaz

Umjetnost izrade predmeta od metala (željezo i bronca), kako bi se dobio ugodan zvuk ubrajamo među najstarije (usp. Mario Righetti), a nju su već stoljećima prije Krista poznavali, ne samo u kineskoj kulturi, nego i u doba antike kada se u Rimskom carstvu zvuk zvona koristio da se označi nešto važno za zajednički život.

Običaj uporabe zvona u antičko doba slijedom okolnosti i uloge koje je zvono imalo u društvenom životu, svoje mjesto zvono pronalazi i u samim počecima Crkve, što je osobito vidljivo u monaškim zajednicama (oko petoga stoljeća) u kojima su zvona služila ili za poziv na molitveni čas ili na zajednički rad.
Od toga vremena zvona i zvonjenje se počelo širiti i diljem europskog kontinenta te su se redovito zvona posvećivala na čast Presvetoga Trojstva, Gospodinu našem Isusu Kristu, Blaženoj Djevici Mariji ili pak svecu koji je bio važan za zajednicu gdje se zvono postavljalo (npr. zaštitniku crkve ili mjesta). Tako se onda i na zvonima redovito isticao neki molitveni zaziv.

Jedan od najstarijih sačuvanih molitvenih zaziva nalazi se na jednom zvonu iz jedanaestoga stoljeća (Canino, Viterbo) i svjedoči nam o temeljnim ulogama zvona u životu zajednice:
 
Laudo Deum verum, plebem voco, congrego clerum.
Vox mea, vox vitae, voco vos ad sacram, venite.
Defunctos ploro, nimbum fugo, festa decoro.
 
Hvalim Boga istinitoga, pozivam narod, okupljam kler.
Moj glas, glas je života, pozivam vas k svetom, dođite.
Oplakujem pokojne, rastjerujem oblake, ukrašavam svečanosti.
 


Blagoslov zvona

„Blagoslovna slavlja zauzimaju posebno mjesto među sakramentalima što ih je Crkva ustanovila za pastoralno dobro Božjega naroda“ (usp. Rimski obrednik, Blagoslovi, str. 7) te Crkva po njima „poziva ljude da hvale Boga i potiče ih da mole njegovu zaštitu te ih upozorava da svetošću života stječu njegovo milosrđe. A da izmoli njegova dobročinstva, upotrebljava molitve kako bi ono za čim vapi postiglo sretan učinak“ (usp. Blagoslovi, str. 11).   

Među blagoslovnim slavljima i blagoslov zvona, „u životu crkvene zajednice uživa posebno značenje i osobito pastoralno obilježje“ (usp. Blagoslovi, str. 327) što je već vidljivo i iz najstarijih blagoslovnih molitava za zvona (usp. Rimski pontifikal, 1572. god., str. 165). S obzirom na današnje pastoralne prilike, dijelovi tih molitava sačuvani su sve do danas, a iz njih se onda može iščitati koja je zapravo svrha zvona:
„…da njegovo udaranje [zvona, op.] i zvonjava poziva vjernike k svetoj crkvi i k višnjoj nagradi […] Neka se daleko otjeraju sve neprijateljske zasjede, udaranje tuče, silovita oluja, neka se primire opasni gromovi i jaka desnica tvoja obori zračne vlasti; kad čuju ovo zvono, neka zadršću i pobjegnu od stijega svetoga križa, što je na njemu načinjen“ (usp. Rimski obrednik, str. 548). 

U već citiranim Blagoslovima, Crkva uči i napominje kako su „zvona na neki način povezana sa životom naroda Božjeg: njihova zvonjava označava vrijeme molitve, skuplja puk na obavljanje liturgijskih čina, vjernike upozorava na značajnije događaje koji pogađaju radošću ili bolom ovu crkvenu zajednicu (grad) ili pojedine vjernike. […] Kada u svom svakodnevnom životu čujemo zvona, sjetimo se da samo jedna obitelj i da nas njihova zvonjava poziva na okupljanje i očitovanje našeg jedinstva u Kristu“ (str. 404).

To će onda na poseban način biti i izraženo u blagoslovnim molitvama u kojima će Crkva moliti od Gospodina da „vjernici na glas zvona hitro i radosno hrle u crkvu“, da „na glas zvona vjernici“ prema Njemu „uprave svoja srca“ te da „sudjeluju u radostima i žalostima svoje braće te žurno hrle u crkvu da ondje dožive Kristovu nazočnost, da poslušaju tvoju riječ i tebi izraze svoje želje“ (usp. Blagoslovi, str. 407-408).
 


Zvona i nevrijeme

U posljednje vrijeme često se može čitati ili gledati u raznim vijestima ili tiskovinama o nevremenima koja pogađaju ili našu Domovinu ili svijet.

Sve su to situacije i vremenâ koja čovjeka straše, no tada će zvuk zvona biti onaj koje će upozoriti na nadolazeće nevrijeme (kako bi čovjek na vrijeme zaštitio sebe, blago, imovinu…), ali i pozvati na molitvu „da strah od nevremena prijeđe u molitvu zahvalnicu“ (usp. Rimski misal, str. 740).

Iako je teško pronaći razlog zašto se zvuk zvona prije nevremena „danas“ čuje rjeđe nego li se čuo „jučer“ važno je znati da je zvuk zvona onaj koji svjedoči da je Bogu sve moguće (usp. Lk 1,37) i da od Njega dolazi svako dobro. Tako će zapravo zvuk zvona svoj najjači odjek pronaći u vjeri molitelja…
 


Molitva u oluji

Stoga i ovaj kratki prikaz o crkvenim zvonima želimo zaključiti molitvom o. Ante Gabrića:
„Pohodio si nas, o vječni Bože, svojom kušnjom: ovom strašnom olujom, ovim valovima Bengalskog mora. Usred zimske noći, dok smo spavali. Kolibe su se tresle od orkanskog vjetra, zemljani zidovi popustiše, sve se ruši. Na sve smo strane bježali da bismo spasili svoje živote i živote svoje djece.
Zazivamo tebe sada. Bili smo te zaboravili. Živjeli smo previše za sebe, za ovaj svijet, daleko od tebe.
I evo, ti si nas pohodio. Odnio si nam ono na što smo se toliko oslanjali. Ostadosmo sami. Ljudski govoreći: siromašni da se tobom obogatimo, da se tebi približimo, da na tebe mislimo, da mislimo na druge, na braću i sestre.
I eto, u ovoj nevolji obogatismo se ovom ljubavlju: ljubavlju prema tebi, ljubavlju prema bratu čovjeku. Misleći na njihovu bijedu, zaboravismo na svoju.
Hvala ti, o vječni Bože, na ovoj kušnji! Hvala ti na ovome daru, na ovome pohodu! Ostani s nama da bismo mi mogli ostati s tobom, da bismo mogli ostati jedni s drugima – ljubeći se, pomažući i služeći jedni druge.
Ova oluja, ovi morski valovi, ova opustošenost oko nas tvoj je pohod, tvoj je dar. Obogatismo se i za ovaj život – i za vječni život. Amen“ (M. Nikolić, Gabrić još govori. 33 godine poslije (1988.-2021.), str. 149-150).
 
vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
Ispišite stranicu: