ponovno nas je na tako jednostavan, nenametljiv i ponizan način, okupila Marija, Majka Sina Božjega da nam pokaže svoju ljubav i svoju sućut koju ima prema nama.
U temelju ovog našeg današnjeg okupljanja stoji događaj iz kolovoza 1953. godine kada je reljef Bezgrešnoga Srca Marijina, izrađen od gipsa u kući jedne obitelji proplakao ljudskim suzama kroz puna četiri dana. Taj je događaj dokumentiran, analiziran, te je utvrđeno da je uistinu riječ o pravim ljudskim suzama. U mjesecima koji su uslijedili nakon samog događaja, dogodila su se brojna obraćenja, kao i fizička ozdravljenja koja znanost nije mogla objasniti.
Naredne 1954., godinu dana nakon događaja u Siracuzi, papa Pio XII. obraćajući se sudionicima Marijanskog kongresa, između ostalog, upitao se: „Hoće li ljudi razumjeti tajanstveni govor ovih suza?“
[1]
Mi smo danas donijeli i svoje suze, radosti ili žalosti, nade ili tjeskobe. U
Dijalogu Božanske providnosti sv. Katarina Sijenska svjedoči da joj je Bog Otac rekao: „Moraš, dakle, znati da svaka suza proizlazi iz srca.“
[2] Drugim riječima, suze otkrivaju ono što nam je u srcu, dapače puno puta govore ono što nam je nemoguće izreći riječima.
Ovaj čudesan događaj, brojne situacije našega života i papin poticaj da odgonetnemo tajnu Marijinih suza postavljaju nam pitanja: Što potiče Mariju da i danas plače? Zbog čega plačemo i od kuda dolaze naše suze? Što naše suze govore o našem srcu?
Jedino istinom o sebi pročistit ćemo svoju ljubav prema Bogu i čovjeku, a onda i svoje suze. Jedino tada ćemo svoje suze radosti ili žalosti moći sjediniti s Marijinim suzama. U tom smislu večeras možemo postaviti tri pitanja.
1. Zašto Marija i danas plače?
Kako bismo to mogli razumjeti, morali bismo znati koji je izvor Marijinih suza.
Evanđelja svjedoče o Isusovim suzama. Čudesno je to otajstvo, Bog koji u sućuti i ljubavi prolijeva suze zbog svakog čovjeka. Prolijevao je suze nad mrtvim Lazarom, plakao je nad svojim narodom i Jeruzalemom.
S druge strane, o Marijinim suzama nije ništa zapisano u Evanđeljima, no zasigurno je kao majka isplakala svoje srce i dušu nad pregorkom patnjom svoga Sina.
Razmatrajući otajstvo Marijine boli pod križem sveti Bernard izjavljuje: „Kristova je Majka ušla u muku svoga Sina po svojoj ljubavi.“
[3] Kao što je po ljubavi ušla u muku svoga Sina, tako po sućuti ulazi u životne situacije svakoga od nas.
Iako „danas Marija prebiva u radosti i slavi uskrsnuća.“, reći će papa Benedikt XVI. „i suze prolivene podno križa pretočene su u osmijeh koji ništa ne može izbrisati…“, ipak, „njezina majčinska samilost prema nama ostaje nepromijenjena.“
[4] Marija i dalje ljubi, trpi i pati zbog svoje djece, zbog svoje Crkve.
Marija, dakle, voli svako svoje dijete, i kao majka s najnježnijom pažnjom prilazi onima koji su, poput njezina Sina na križu, u časovima svoje muke, ostavljenosti i patnje. Ona voli sasvim jednostavno jer smo njezina djeca, po volji Kristovoj na križu.
U Zbornoj molitvi današnje svetkovine molimo: „Daj da ljudi potaknuti suzama Majke tvoga Sina, oslobode svoj um i srce od zabluda, odbace djela tame te ponovno povjeruju tvojoj ljubavi.“
[5]
Povod Marijinim suzama su zablude koje su zaslijepile čovječanstvo, naraštaji su priljubljeni isključivo uz ovu zemlju, koja pruža trenutne, časovite utjehe, koje obmanjuju. Zaboravili su da imaju dušu, da postoji vječnost i besmrtnost pa žele uživati u svemu što im pruža lažni zemaljski raj.
Na mnogim razinama, od obiteljske do međunarodne, gazi se Isusova zapovijed ljubavi, nepravdama i sebičnošću, podjelama i nasiljem. Među ljudima gospodari sve veća „hladna, lagodna i globalizirana ravnodušnost.“
[6] I novo tisućljeće svjedoči, teškim i krvavim ratovima, progonima i ubijanjima, kako kršćana tako i drugih. Jer je i dalje ljudsko srce nemirno bez Boga, a „iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli“ (usp. Mk 7,23).
Dostojanstvo čovjeka, kojega je Bog stvorio slobodnim da čini dobro i odabire dobro, stežu okovi unutarnjeg ropstva grijeha; a onaj tko odabire grijeh, umanjuje svoje dostojanstvo i gazi tuđe.
Marija plače zbog tvrdoće ljudskog srca, našeg srca. Stoga molimo danas da gledajući Marijine suze oslobodimo um i srce od zabluda te odbacimo djela tame!
2. Zašto čovjek danas plače?
U djelu
Dijalog Božanske providnosti sv. Katarina Sijenska navodi tri vrste ljudskih suza.
Prva vrsta ljudskih suza su suze sebičnosti. Čovjek plače jer nema odgovora na megalomaniju svojih egoističnih zahtjeva. Ima oči pohlepe veće od svojih stvarnih potreba. Današnjem naraštaju ponekad nedostaje ravnoteže da prepozna što je stvarno moguće u određenoj situaciji pa mu zahtjevi postaju nerealni. Zato kukamo i plačemo nad samima sobom stavljajući pred sebe, naše obitelji i društvo zahtjeve koje je nemoguće ostvariti.
Sa sličnom se neravnotežom srca susretao i sv. Augustin u 5. st. kada kaže: „(…) ti susrećeš ljude koji plaču nad svojim vremenom kao da bi vremena naših pređa bila dobra. Kad bi se mogli vratiti u vremena otaca svojih i onda bi isto mrmljali. Ti misliš da su prošla vremena bila dobra, jer to nisu bila tvoja vremena, pa su zato dobra.“
[7]
Mrmljanje, ogorčenost i defetizam proizlazi iz srca, a prečesto je plod sebičnosti, a ne stvarne nepravde.
Druge suze kojima čovjek plače su suze kajanja. Sv. Pavao piše Korinćanima: „…sad se radujem, ne što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na obraćenje. Jer ožalostili ste se po Božju (…) Jer žalost po Božju rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem, a žalost svjetovna rađa smrću“ (usp. 2Kor 7,9-10). Žalost zbog vlastitih slabosti i grijeha je „žalost po Božju“ koja nas rađa za vječni život. A „svjetovna žalost“ nastaje zbog neispunjenih grešnih stremljenja i plod joj je smrt.
Prisjetimo se, braćo i sestre, Petrovih suza u noći kada je Isus bio izdan i predan na raspeće. Isus mu kaže: „Zaista, zaista, kažem ti, pijetao neće zapjevati dok me tri puta ne zatajiš“ (Iv 13,38). Tako se i dogodilo. Kasnije, u kući velikog svećenika, Isus je pogledao Petra, „sjetio se (Petar) riječi koje mu je Gospodin rekao“ pa „iziđe i gorko zaplaka“ (Lk 22,61-62). Bile su to suze boli. Zahvaljujući tim suzama kasnije je Petar mogao ispovjediti „Gospodine, ti sve znaš; ti znaš da te ljubim“ (Iv 21,17). Bile su to „suze koje daju život“, suze koje nastaju iz kajanja. Bol zbog grijeha pomiješala se radošću zbog nade u božansko milosrđe, pa oko počinje plakati čisteći srce.
[8] Danas se to događa u svakoj srcem proživljenoj sv. ispovijedi.
Treće suze kojima čovjek plače su suze sućuti i sebedarja. Kako čovjek postaje slobodniji u srcu od vlastitih interesa, navezanosti i taštine, postupno sve više osjeća sućut i radost. Ljudsko srce postaje sve sličnije Božjem srcu.
Tada čovjek plače u sućuti zbog onih koji odbacuju Boga, zbog obitelji koje su ugrožene hedonizmom i dezorijentirane u svojemu poslanju i smislu, zbog nasilja i krvi diljem svijeta, zbog sukoba i mržnje na svim razinama.
Suze sućuti postaju suze molitve zbog svih onih koji ne mole, koji su opterećeni mnoštvom drugih interesa. Suze koje dovode do obraćenja savjesti. Suze sućuti plodne su konkretnom ljubavlju prema pojedincima, obiteljima i društvu u cjelini.
3. Zašto je potrebno danas liječiti naše oči kapima sjećanja?
U svijetu obuzetom brzinom, bukom i neprestanim smetnjama, postaje sve izazovnije pronaći tišinu i duboki duhovni sklad. Upravo stoga se obraćamo Majci Mariji od Suza, koja čuva tajnu Božje prisutnosti u svojem srcu. Marija nas uči da pronađemo snagu u šutnji, gdje možemo bolje razumjeti i iskusiti Božju prisutnost. Ona nas poziva da se oslobodimo zavodljive idolatrije sadašnjeg trenutka, koja nas odvraća od razmišljanja o vječnom i odnosu s Bogom.
[9]
Majko od Suza, koja čuvaš Božju tajnu, oslobodi nas od idolatrije sadašnjeg trenutka, u koju upada onaj tko zaboravlja. Zaboraviti svoje korijene, svoju povijest i svoj duhovni temelj znači osuđivati se na zarobljenost u prolaznim trenucima. Zaboravljajući gubimo smisao, gubimo pravac i gubimo vezu s onim što je istinski važno. No, sjećanja su, kako slikovito kaže Papa Franjo, poput čarobnih “kapi za oči” – koje nam, baš poput suza, čiste oči, naš duhovni vid. Kroz sjećanja se oslobađamo okova zaborava i vraćamo se svojim korijenima. Kroz njih dolazimo do svježine početaka.
Očisti nam, Majko od Suza, oči
kapima sjećanja da se vratimo svježini naših duhovnih korijena. Kroz sjećanja na naše duhovne početke i borbe, naša susretanja s Bogom i trenutke duhovnih uspona i padova, mi se obnavljamo, postajemo sposobni za iskrenu molitvu i pokoru. Vraćamo se korijenima same Crkve, ispunjavajući je duhom molitve i pokore.
[10]
Majko, očisti naše oči kapima pamćenja! Kako ne pomisliti da je Djevica Marija sve to učinila svojim plačem, iznenađujuće ljudskim i tako duboko majčinskim? Kako ne vjerovati da je njezin plač upravo ona
kap sjećanja koja čisti oči Crkve od svake prljavštine zla i od zaraze ravnodušnosti koja njezine učenike čini manje sjajnima i svijetlima? Kako ne vidjeti u tom tihom plaču olakšanje kojem se nadamo kako bismo dobili lice Crkve koja je više
moleća i pokajnička?
Da, Marija plače suze koje liječe! To su suze koje, poput kapi za oči, daju povjerenje, nadu i utjehu zbog sjećanja koje je sačuvano u njima: sjećanja na Božje milosrđe. Marija plače prisjećajući se, to jest noseći u majčinskom srcu Isusove riječi i događaje. Marija plače pokazujući nam svoje srce a suze, koje se rađaju iz njega i vode k njemu, ukazuju na prisutnost Boga s nama i potiču nas da podignemo pogled prema Kraljevstvu Božjem koje nam tiho dolazi ususret i diskretno nastavlja rasti u brazdama naših zajednica.
Draga braćo i sestre, Gospa od Suza nas poziva da se suočimo sa svojim životima i duhovnim putem. Kroz suze, šutnju, sjećanja i molitvu, mi možemo pronaći svježinu i snagu koja nam je potrebna. Molimo Majku Mariju od Suza da nas vodi tim putem, da nas oslobodi zavodljive privlačnosti sadašnjeg trenutka i da nam otvori oči za tajne Božje ljubavi. Neka nas sjećanja potaknu da budemo bolji pastiri svojih duša i da se vratimo korijenima naše vjere.
Neka nas Gospodin blagoslovi i osnaži da hodamo tim putem preobrazbe i dubokog duhovnog preporoda, kako bismo postali svjetlo u ovom svijetu, svjedočeći ljubav, istinu i nadu koje dolaze od Boga. Tako neka bude. Amen.
[1] Pio XII.,
Radio poruka sudionicima Marijanskog kongresa, 17.10.1954.
[2] Sv. Katarina Sijenska,
Dijalog Božanske providnosti, Split, 1988., str. 177.
[3] Sv. Bernard,
Homilija za nedjelju u osmini Uznesenja
[4] Benedikt XVI.,
Esplanada ispred bazilike Notre-Dame du Rosaire, Lourdes, 15.09.2008.
[5] Zborna molitva svetkovine Gospe od Suza
[6] Franjo,
Fratelli tutti, 30.
[7] Sv. Augustin,
Govori, u: Časoslov IV, srijeda XX. tjedan, str. 82.
[8] Sv. Katarina Sijenska,
Dijalog Božanske providnosti, Split, 1988., str. 178.
[9] Usp. Franjo, Molitva Mariji nakon ispovijesti vjere biskupa CEI, 23. svibnja 2013.
Usp. Franjo, Molitva Mariji nakon ispovijesti vjere biskupa CEI, 23. svibnja 2013.
