Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre!
 
U ovoj Svetoj noći koja je započela službom svjetla, slušali smo biblijska čitanja iz Staroga i Novoga zavjeta. Ona nam dozivaju u svijest veliko otajstvo našega spasenja, povijest Božje otkupiteljske ljubavi prema nama, njegov hod s izabranim narodom i njegovu vjernost obećanju da svoj narod neće ostaviti ni u najvećim iskušenjima. Zatim, obnavljamo svoja krsna obećanja prisjećajući se svoga krštenja. Krštenje nam je otvorilo vrata zajedničkom blagovanju za euharistijskim stolom „što ga je Gospodin smrću i uskrsnućem pripravio svome narodu“ (Rimski misal, str. 201). Vazmeno bdjenje pokazuje naš vjerski život kroz razlike između svjetla i tame, slobode i ropstva, tišine i radosti.

Uskrs za nas kršćane nije samo dan kada se spominjemo Kristove pobjede nad smrću, kao da bi to bio neki davni događaj koji sada nema nikakve veze s našim životima. Naprotiv, Uskrs je događaj koji govori o našim sadašnjim životima. Govori o tome što se s nama zbilo zahvaljujući Kristovu uskrsnuću. A upravo to zaboravljamo: da nas Uskrs neizostavno poziva da vidimo sebe u Kristu i živoga Krista među nama, kako bismo i mi kristovski živjeli u odnosu prema drugima. Stoga zajedno razmišljajmo o riječima koje smo čuli u večerašnjem čitanju iz poslanice Rimljanima.
 
1. Napokon slobodni. Pavao kaže da ono što se dogodilo s Kristom, u njegovoj smrti i uskrsnuću, s nama događa na krštenju. Krštenjem smo ukopani u smrt da bismo, snagom Božjom, hodili u novosti života (usp. Rim 6, 4). Tome smo i poučeni: krštenjem započinje naš ulazak u zajednicu vjernika, a nadasve naše sudjelovanje u božanskom životu.

Draga braćo i sestre, to nije nešto obično. Stoga bih htio da to primite k srcu. Zamislite čovjeka koji je rođen u ropstvu. Odgajan je kao rob, naučen služiti kao rob. Jedino što pozna je ropstvo. Sada zamislite da jednog dana taj rob bude prodan na dražbi za robove, da ga kupi ljubazan čovjek i potom ga odmah oslobodi i uruči mu potvrdu da je slobodan. Zamislite radost toga roba i kako trči okolo mašući dokazima svoje slobode, vičući da je napokon slobodan. Sve to vidi čovjek koji ga je doveo na prodaju i zaputi se dalje, a ono bivši rob ga prati. Bivši vlasnik mu ponavlja da je slobodan i da ne mora više raditi za njega. Rob odgovara da zna kako na papiru piše da je slobodan, ali da jedino što zna je biti rob. Nadoda da će ga nadalje slijediti i nastaviti raditi za njega. Bivši vlasnik rado prihvaća ponudu, no oslobođeni rob je napravio najveću moguću pogrešku.

To se s nama redovito događa zbog naših grijeha jer smo nesvjesni dara slobode koji nam je dan u Kristu Isusu. Krštenjem smo nanovo rođeni, a još uvijek živimo kao robovi grijeha. Poput roba u priči, držimo u rukama jamstvo slobode, ali i dalje živimo kao robovi, u stanju poraza. Neka ova Sveta noć donese promjenu u naše živote. Krist nas je zauvijek oslobodio od vlasti grijeha!
 
2. Smrt staroga čovjeka. Kad je Krist umro na križu, naš stari čovjek je umro s njim! Naša stara tjelesna priroda zauvijek je usmrćena na križu! To je događaj koji se zbio jednom zauvijek, a njegovi učinci se nastavljaju u našim životima. Drugim riječima, kada je Isus umro na križu u potpunosti se razračunao s moći grijeha nad nama. Svaki kršćanin mora znati da je grijeh stanje naše pale ljudske naravi, ali da smo krštenjem s Kristom ukopani u smrt da bismo živjeli kao novi ljudi!

Nama se često ne čini tako i pitamo se zašto smo još uvijek slabi i pod jarmom staroga čovjeka. Možda je odgovor u tome što se ne smatramo mrtvima grijehu, a trebali bismo. Upravo nas na to poziva sveti Pavao (usp. Rim 6, 11). Mi smo, naprotiv, skloni na tjelesan način tumačiti duhovne stvarnosti, pozivati se na Boga, a istovremeno glavu saginjati pod jarmom grijeha, umjesto da u vjeri živimo ono što nam je Bog rekao da je istina. Čak i ako osjećamo da nas naš stari čovjek vuče k zemlji, a Bog kaže da nam je mjesto na nebu, onda bismo mu trebali vjerovati i hoditi u tom uvjerenju uspravno i uzdignute glave!

„Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!“ Ta sugestivna Pavlova rečenica nama se može činiti beskorisnom kada promatramo svoju ljudsku stvarnost. Ali, u njoj je mudrost Božje riječi, čiju nam učinkovitost potvrđuje i suvremena psihologija. Prvo od 12 pravila za život, poznatog kliničkog psihologa i pisca bestselera Jordana Petersona glasi: „Glavu gore i držite se uspravno!“ Držanje pobjednika, tvrdi on, pojačava omjer serotonina koji pomaže regulirati tjelesno držanje. Zbog niske razine serotonina, poraženi ljudi hodaju pognute glave. Kad pristaju na poraze, samo nižu neuspjehe. Jednako tako, naše izvanjsko držanje utječe na kemijske procese u mozgu i malo pomalo mijenja naš doživljaj stvarnosti. Ako se u duhovnim stvarnostima budemo držali kao poraženi, nikada nećemo napredovati. Zato, glavu gore i držimo se uspravno. Smijemo se smatrati mrtvima grijehu, a živima Bogu!

Po naravi smo služili grijehu, bili djeca gnjeva kako to ističe poslanica Efežanima (usp. Ef 2, 1-3). U Isusu smo oslobođeni. To ne znači da nećemo griješiti. Znači da se možemo koristiti zaslugama Kristovim kako bismo rasli u slobodi, kako bismo se sve više usavršavali u njezinim blagodatima, umjesto da se vraćamo starome gospodaru, ocu laži.
 
3. Novost života u Kristu. Pavao kaže da smo mi koji smo umrli s Isusom na Kalvariji također ustali s njime iz groba. Kad je on umro, umrli smo i mi! Kad je on uskrsnuo, ustali smo i mi! Mi smo u njemu! Što je utjecalo na njega, utjecalo je i na nas! Baš kao što je on bio promijenjen nakon uskrsnuća, tako smo i mi promijenjeni time što nam je dopušteno sudjelovati u njegovu životu upravo sada; ne samo na nebu, nego upravo sada u našem svakodnevnom životu. Euharistija je najveći izraz toga zajedništva s Bogom. Svaki put prethodi joj čin kajanja i oproštenja jer, iako smo okupani u kupelji krštenja, potrebno nam je „prati noge“ kako je Isus poučio Petra (usp. Iv 13, 9). Dana nam je prednost živjeti pobjedničkim životom snagom Kristova uskrsnuća.

Baš kao što Isus uživa u trajnoj pobjedi nad grobom, vjernik može uživati u pobjedi nad grijehom! Potrebno je doći do točke u kojoj smo voljni prihvatiti Božju riječ o toj pobjedi kao svoju stvarnost i nastojati živjeti u njoj. Uzdignute glave! To je jedini put koji vodi do pobjede! Pavao koristi analogiju smrti da kako bi nam ilustrirao snagu krštenja. Mrtav čovjek ne želi ništa! Nije izložen nikakvim kušnjama grijeha. Kada dođemo do stanja u kojemu se stvarno možemo smatrati mrtvima grijehu, tada možemo iskusiti istinsku slobodu. Nije problem u tome što nam Bog nije dao sve što nam je potrebno da izbjegnemo zlo, već u tome što se teško odričemo starih navika. Kao rob iz priče koji se nije usudio uspraviti.
 
4. Trud oko onoga što smo pozvani biti. Krist, a ne stara priroda, treba biti ono što nas pokreće u životu! Pavao, također u poslanici Rimljanima, nastavlja pozivom da ne predajemo grijehu svojih udova za oružje nepravde, već da sebe, od mrtvih oživjele, predamo Bogu za oružje pravednosti (usp. Rim. 6, 13). Pozvani smo aktivno sudjelovati u našem rastu u slobodi djece Božje. Pozvani smo Bogu prepustiti kontrolu nad našim životima. Priznati snagu njegove moći nad nama. Životi svetaca nisu ništa drugo doli svjedočanstva o tome. Svjedočili su o snazi Božje moći u svojim životima. Prepoznali su blago i dragocjeni biser u tom predanju Bogu i po tome su činili silna djela. Svi smo pozvani na svetost! To ne znači ništa drugo nego dopustiti Kristu uskrsnulome da se proslavi u nama, da naša smrtna tijela oživi u sebi, kao što je i on uskrišen slavom Očevom.

Svaki put kad se suočimo s kušnjom i grijehom slobodni smo reći „ne“ grijehu i živjeti za Isusa! To znači uspraviti se umjesto sagnuti vrat pod jarmom koji nas čini gubitnicima. Naš neprijatelj bolje od nas zna da je svladan, da smo spašeni i da ne pripadamo njemu. No, neće nas odbiti ako nađe da smo bez svijesti o tome kojom smo cijenom plaćeni, što smo postali i što možemo biti.

Na to nas, draga braćo i sestre, poziva Uskrs, a svako euharistijsko slavlje nam to omogućuje: da vidimo sebe u Kristu i Krista živoga među nama te da kristovski živimo u odnosu prema svima drugima. Događaj Kristova uskrsnuća ne tiče se samo nas vjernika. Tiče se svega stvorenoga, svih ljudi i svega svemira, jer nas upućuje na Božju moć koja se u slavi ima očitovati u nama i u svemu stvorenome svijetu koji je pozvan „sudjelovati u slobodi i slavi djece Božje.“ (Rim 8, 21). Naši kršćanski životi trebaju očitovati takvu nadu i posredovati je svijetu pritisnutom mnogim nevoljama.

Poslanica Diogenetu, koja je napisana u drugom stoljeću, naglašava da smo pozvani svjedočiti Božju pobjedu i Božju moć u svim našim odnosima i odlukama. Ni bahato ni uznosito, nego ponizno, kao oni koji žive svaki u svojoj domovini, ali kao da su tuđinci; koji preuzimaju svoj dio svih tereta kao građani, a sve podnose kao stranci; kao oni koji se žene kao i svi drugi i imaju djecu, ali svoju začetu djecu ne ubijaju; koji žive u tijelu, ali ne po tijelu; žive na zemlji, ali kao građani neba; poštuju zakone koji su postavljeni, ali se svojim načinom života izdižu iznad zakona, svjesni da im je Bog dodijelio tako visok položaj i ne smiju ga napustiti.

Neka ova Sveta noć doista donese promjenu u naše živote. Krist nas je oslobodio! Zauvijek smo oslobođeni od vlasti grijeha. Neka to bude vidljivo u našim životima. Uspravimo se i podignimo glave jer smo iz smrti prešli u život. Amen!