Riječ Nadbiskupa

 
 
 
Draga braćo i sestre u Kristu!
 
Ovog Božića osjećam potrebu dozvati nam svima u svijest da je činjenica Isusova rođenja radosna vijest koja je promijenila te nastavlja mijenjati tijek ljudske povijesti. Božić znači: Danas vam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin! „Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja“, podsjeća nas papa Franjo u svojoj pobudnici Radost evanđelja, „oslobođeni su grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa.“ (Evangelii gaudium 1).

Svake godine Crkva s radošću naviješta i slavi ovaj povijesni događaj Kristova rođenja. Ipak, sve se više opaža da bît slavljenja Božića iščezava iz ljudskog srca. Od događaja koji je značio ispunjenje duboke čežnje čovjekova srca za Božjom blizinom i njegovim spasenjem, ovaj dan rođenja Bogočovjeka Isusa Krista pretvara se u površno slavlje u kojemu zaboravljamo što doista slavimo. Ovakvo nam stanje ljudskoga duha otkriva novo poganstvo koje se možda i neprimjetno uvlači u naše domove i kojega možda nismo ni svjesni. U čemu se ono sastoji?

Složit ćemo se s misliocima koji u novom poganstvu, za razliku od staroga, prepoznaju nedostatak prirodne sposobnosti ljudskog duha da poštuje nešto veće od sebe. Umjesto toga, na djelu je religija čovjeka kao novog Boga.

Novo poganstvo ne poznaje božansku objavu kao mjerilo vrijednosti, a jedino što iz Svetoga pisma ponavlja je: „Ne sudi!“. Jedino zbog čega se treba osjećati krivim, u postavkama ove religije novog poganstva, jest osjećaj krivice. Tako novo poganstvo polako ubija osjećaj stida i potrebu kajanja. Ne treba mu Spasitelj jer i nema ropstva od kojeg bi netko trebao biti spašen i oslobođen.

Na koncu, novom poganinu, nedostaje strahopoštovanje pred Bogom koji nam se objavljuje. Osjećaj za sveto iščezava. U strahu Gospodnjem se ne prepoznaje početak mudrosti (usp. Ps 111, 10). U Božjoj čudesnoj ljubavi prema nama ne prepoznajemo radosnu vijest spasenja, već smo Boga pretvorili u dobrodušnog djedicu koji nam ljubav iskazuje tako što ispunjava sve naše sebične želje. Novo poganstvo je zapravo veliki trijumf želja.

Sve što se događa oko nas nameće pitanje: je li vijest o rođenju Spasitelja uopće više vijest koja bi privukla našu pažnju, a kamoli probudila radost? Pitam sebe i vas dragi vjernici, kako nama u srcu odjekuju riječi: „Danas vam se u gradu Davidovu, rodio Spasitelj – Krist Gospodin“? Je li ovo Danas Božjeg ulaska u ljudsku povijest za nas još uvijek živo i spasonosno ili ne uspijevamo pod teretom života iskusiti sigurnost i radost njegove prisutnosti. Jer, ovo Danas evanđeoske radosne vijesti nije samo zapis iz prošlosti, već prisutnost koja sve ispunjava, stvarnost u kojoj živimo, mičemo se i jesmo (usp. Dj 17, 28).

Ovakvom stanju društva i ljudskoga duha Evanđelje nudi nekoliko odgovora.

1. Radosna vijest o rođenju Krista Spasitelja je povijesna istina. Bog je postao čovjekom! To nije samo bajkovita priča koju nam je u božićne dane ugodno slušati. Činjenica da se Spasitelj rodio, kako nam Sveto Pismo otkriva, znači da Bog postoji, da je doista ušao u ljudsku povijest ispunjavajući time mnoga proročanstva o Spasitelju koji nas pomiruje s Bogom. To također znači da ne slavimo Božić i ne vjerujemo Isusu samo zato da bismo se iznutra osjećali sretni i zadovoljni ili samo zato što nam on pomaže suočiti se sa životnim problemima ili samo zato što su nam dragi božićni običaji. Slaviti Božić znači vjerovati Radosnoj vijesti jer je istinita čak i ako nam donese progon i smrt, vjerujemo, jer ju je povijest potvrdila vjerodostojnije od mnogih svari koje se drže povijesnim istinama.

2. Radosna vijest se temelji na osobi bogočovjeka Isusa Krista. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Rođen je u Davidovu gradu od Davidovih potomaka koji su u Betlehem došli upisati se na popis poreznih obveznika. Rodio se u jaslama, plakao. Pastiri su ga vidjeli malena i naborana kakvo je svako novorođenče. Na prvi pogled nije ni po čemu drugačiji od drugih ljudi. No, anđeo je Gospodnji rekao pastirima da je ovo dijete rođeno u Betlehemu Krist Gospodin. Taj naziv, Gospodin, u Starome Zavjetu označava Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Evanđelist Luka u svom izvještaju o Isusovu rođenju, osim u odnosu na Isusa taj izraz koristi još dva puta u kontekstu Božjega dostojanstva i moći, jasno dajući do znanja da nema razlike između Boga, suverenog Gospodara povijesti, i novorođenoga Djeteta u jaslama.

To znači da vjerovati njemu nije opcija koju možemo odlagati bez posljedica za svoje živote i živote svojih bližnjih.

Spasitelj je morao postati čovjekom da bi ponio ljudske grijehe, ali je također morao biti Bog kako bi njegova žrtva imala zasluge pred svetim prijestoljem svemogućeg Boga. Stoga je samo on jedincati Spasitelj svijeta. Svaki nauk koji uči da je Isus manje od pravog čovjeka ili manje od pravoga Boga, manje od Gospodina ili manje od Spasitelja, svaki nauk koji niječe potrebu kajanja i klanjanja pred njim nije istinit. Isus Krist je radosna vijest jer svakom čovjeku vraća dostojanstvo djeteta Božjega.

3. Radosna vijest o Kristu Spasitelju je upućena svim ljudima. Ona nije usmjerena samo onima koji su po svom zvanju i poslanju bili bliski Hramu i kadri razumjeti Pisma. U slici pastira, radosna vijest ponuđena je svima. Čovjek svojim silama i snagama, znanjem i napretkom ne može spasiti samoga sebe, nego to može samo žrtva Krista, Jaganjca nevina i bez mane (usp. 1Pt 1, 19), u Betlehemu povijenog i položenog u jasle. „Jasle su mjesto gdje životinje nalaze svoju hranu. No, sada u jaslama leži Onaj koji je sama sebe označio pravim kruhom koji silazi s neba – kao pravu hranu koja je čovjeku potrebna za njegovo „biti“ čovjekom. Jasle sada postaju podsjetnikom Božjega stola, gdje je čovjek pozvan primiti Božji kruh.“ (Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, str. 80.)

4. Radosna vijest o Kristu Spasitelju donosi svijetlo, strahopoštovanje i duboku radost. Slika pastira koji u noći čuvaju stado, a potom ih obasjava slava Gospodnja, slika je ispunjenja Božjih obećanja. Kod proroka Izaije čitamo: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja“ (Iz 9, 1). Slika je to svakog ljudskog srca bez Spasitelja. No, sjediti u tami izgubljenosti i prosječnosti, ljudskoj je ranjenoj naravi često lakše negoli podnijeti svjetlo. Mnogi ljudi svjedoče o promjeni života nakon iznenadnog obraćenja. Nekima će svjetlo Kristovo postupno otkrivati tamu grijeha. No, ako nikada i ni u kakvoj mjeri nismo osjetili strah Božji i radost oproštenja, pitanje je jesmo li uopće upoznali Krista Gospodina. „Postati kršćanima znači“, upravo, „izići iz onoga što svi misle i hoće, napustiti vladajuća mjerila, kako bismo našli svijetlo istine svojega bitka i s tim svijetlom našli pravi put.“ (Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, str. 78).

5. Radosna vijest o Kristu Spasitelju zahtijeva osobni odgovor. Kada se duši objavi Krist, odgovor koji se spontano daje jest odgovor vjere. Isus možda nije Spasitelj kakvog su očekivali. Misli Isusovih suvremenika zasigurno nisu uključivale rođenje u štali, a još manje raspeće na križu. „Pismo kaže: Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve, Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije. […] Obje se životinje pojavljuju kao prikaz čovječanstva lišena razumijevanja, koje pred Djetetom, pred poniznim Božjim pojavljivanjem u štali, dolazi do spoznaje i u siromaštvu ovoga rođenja prima Bogojavljenje koje sada sve uči vidjeti. [Ovo] Dijete čvrsto zamotano u pelene pretkazanje je časa njegove smrti: on je od početka Žrtvovani.“ (Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, str. 80)

Božji Sin i naš Spasitelj. On od nas traži vjeru u Objavu, sadržanu u Svetome pismu i sačuvanu u tradiciji Crkve.

Pastiri su, nakon izvanrednih stvari koje su im bile objavljene, u običnoj štalici zatekli obično dijete. No, očima vjere u njemu su vidjeli Spasitelja. Potom su se vratili svojim svakodnevnim poslovima.

Bog nas, dragi vjernici, ne poziva na slavan, blještav i stalno uzbudljiv život. Poziva nas da vjerujemo Spasitelju, a zatim nas šalje natrag u našu životnu realnost kako bismo naučili radovati se njegovu spasenju iz dana u dan i to spasenje nositi drugima: razvezivati spone jarmene, dijeliti kruh s gladnima, krov s beskućnicima, zauzimati se za obespravljene i slabe. Nježnost i bespomoćnost Djeteta u jaslama trajni je poziv na odricanje od svih oblika nasilja i grubosti, naprasitosti i bahatosti, jednom riječju: sebičnosti koja ne prepoznaje da su nam za ispunjen i sretan život potrebni drugi kao što smo i mi potrebni drugima.
 
Pozivam vas, dragi vjernici, da se ovog Božića zagledate u Dijete Isusa, u Sina koji nam je darovan (usp. Iz 9, 5), da u šutnji i molitvi pred jaslicama u božanskom Djetetu prepoznate i svoju malenost pred neizmjernim Bogom. Dopustite da zaboravljeni i ugušeni osjećaj stida i kajanja otvori u vama prostore duše u kojima nećete naći osudu, već novorođenog Spasitelja. Da, to je Bog koji nas ljubi, Dijete koje je znak da se Bog na Zemlji pojavio, među ljudima udomio (usp. Bar 2, 38). Ne dopustimo da nam radost njegova dolaska prođe u ispraznom veselju, već u iskrenom obraćenju srca i zajedništvu sa svima koji nas okružuju. Amen.