Riječ Nadbiskupa

     
Poštovane ravnateljice i ravnatelji,
 
dok vas srdačno pozdravljam, želim izraziti radost i zadovoljstvo zbog mogućnosti predbožićnog susreta s vama, a preko vas i sa svim prosvjetnim djelatnicima koji rade u predškolskim ustanovama, centrima, domovima, osnovnim i srednjim školama. Na čelu ste institucija koje imaju odgovornu, a nadasve dragocjenu ulogu u našem društvu: odgajati, obrazovati i prenositi vrjednote mladim naraštajima. Ta je zadaća uvijek bila teška, a osobito je teška danas kad smo izloženi brojnim krizama i izazovima. Među aktualnim izazovima s kojim se suočava suvremeni svijet su ratni sukobi, nasilje i narušeni mir. Zato ovu božićnu poruku želim posvetiti miru, osobito važnosti odgoja za mir u kojem odgojno-obrazovne institucije imaju nezamjenjivu ulogu.
 
Ljudska povijest je povijest međuljudskih sukoba. O tome nam govore prve stranice Biblije. Svjedoci smo neprestanog širenja nasilja i ratnih sukoba. Kako ističe papa Franjo: „U našem svijetu sada ne postoje samo 'dijelovi' rata u ovoj ili onoj zemlji, već proživljavamo 'svjetski rat u dijelovima' jer su sudbine ljudi na svjetskoj pozornici duboko isprepletene“.[1]
Živimo u visoko razvijenim društvima koja sve više otkrivaju ranjivost i nesavršenost. Vjera u čovjekovu svemoć iz dana u dan pokazuje znakove slabosti i nemoći, osobito pred globalnim krizama koje pogađaju suvremeni svijet. „Antagonizmi među nacijama, između religija, između svjetovnosti i vjere, modernosti i tradicije, između demokracije i diktature, bogatih i siromašnih, Istoka i Zapada, Sjevera i Juga međusobno se pothranjuju, a tome još doprinose antagonistički strateški i ekonomski interesi velikih sila i multinacionalnih kompanija usredotočenih na profit“.[2]
U takvom svijetu mir se nameće kao nužnost i potreba svakog pojedinca, obitelji, društva i naroda. Stoga je zauzimanje za mir u isto vrijeme političko, strateško, društveno, međunarodno, globalno, nacionalno, obiteljsko i osobno pitanje. U tom smislu svi smo pozvani dati svoj doprinos kao arhitekti mira. Osobito su na to pozvane „različite ustanove društva, svaka u skladu sa svojim nadležnostima“.[3] Zalaganje za mir zahtijeva „umijeće“, „koje uključuje sve nas“[4], i ne dopušta predah, već zahtijeva predano zalaganje sviju.[5]
 
Mir ne pronalazimo u prirodi niti nam je dan na dar; nije slučajno osvojena premija, već je plod stalnog i mukotrpnog zalaganja i zajednice i pojedinaca. Mir se mora graditi i za mir treba odgajati. Odgajati za mir odgovornost je svih društvenih institucija, među kojima vrtići i škole imaju posebnu zadaću. Škola je privilegirano mjesto obrazovanja, odgoja, izgradnje međuljudskih odnosa, brige i zaštite djece i mladih; dragocjena riznica znanja, umijeća učenja i poučavanja, suradnje i zajedništva.
Stoga škola nije pozvana prenositi samo znanja, kompetencije i vještine, nego i vrjednote, pravila, kulturu, duhovnost, stavove i socijalno-društveno primjereno ponašanje. U nekom smislu može se reći da je jedna od važnih misija škole i mirovna misija. Odgajati učenike da mir nije izbor, nego dužnost. Da bi škola mogla odgajati za mir, nužno je da ona sama bude mjesto mira, u kojem se ne uči samo o miru, nego se mir živi i u miru se raste, uvažavajući drugoga i poštujući njegovo ljudsko dostojanstvo. Potrebno je od najranije dobi razvijati svijest o osobnoj odgovornosti za izgradnju mira, počevši od vlastitoga malog ili velikog okruženja.
Svaki rat, mali ili veliki, rađa se u ljudskom srcu. Stoga je jedan od temeljnih preduvjeta za ostvarivanje mira obraćenje vlastitog srca – izlazak iz uskogrudnosti i egoizma. „Samo preko obraćenja srdaca braće i sestara može se graditi zajednička budućnost čovječanstva i sagraditi veliku i trajnu zgradu mira“[6], isticao je sv. Ivan Pavao II. Jer, „čvrstina pravog mira među narodima nije u jednakoj oružanoj snazi, već jedino u uzajamnom povjerenju“.[7]
Uzaludan je trud oko mira „dokle god osjećaji neprijateljstva, prezira i nepovjerenja, rasna mržnja i ideološka zadrtost dijele i međusobno suprotstavljaju ljude. Stoga je neodgodivo potreban odgoj novog mentaliteta i novog nadahnuća u javnom mnijenju. Oni koji se predaju odgoju, napose mladeži, ili oblikuju javno mnijenje, neka smatraju svojom najtežom dužnošću brigu da se u pameti sviju usade novi miroljubivi stavovi“.[8]  
Na istom tragu možemo razumjeti i riječi Alberta Einsteina: „Školski udžbenici moraju se ponovno pisati. Umjesto ovjekovječivanja starih sukoba i predrasuda, naši se odgojni sustavi moraju ispuniti novim duhom. Odgoj počinje u kolijevci: odgovornost je majki cijeloga svijeta da svoju djecu odgajaju u duhu održavanja mira. (…) Naše oružje neka postane oružje duha, a ne tenkova i vatreno oružje“.[9] Put do istinskog pomirenja u sebi je proaktivan: „stvaranje novoga društva utemeljenoga na služenju drugima, više no na želji za vladanjem; društva utemeljenoga na dijeljenju onoga što se posjeduje više no na sebičnoj borbi svakog pojedinca da si prigrabi što je veće moguće bogatstvo; društvo u kojem je vrijednost zajedništva kao ljudskih bića nesumnjivo važnija od svake manje grupe bilo to obitelji, nacije, etničke skupine ili kulture“.[10]
Bez navedenih opredjeljenja za vrjednote, nema stvarnog i dugotrajnog mira. Govor o miru uključuje konkretno zalaganje za pravednost, jednakost, poštovanje ljudskih prava, nenasilje, međusobno uvažavanje, pomirenje, oproštenje… Papa Benedikt XVI. zagovarao je promicanje „pedagogije mira i praštanja.“ „To je spor posao, jer pretpostavlja duhovnu evoluciju, odgoj za najviše vrijednosti, novu viziju ljudske povijesti. Potrebno je odreći se lažnog mira koji obećavaju idoli ovoga svijeta i opasnosti koje ga prate, tog lažnog mira koji savjesti čini sve neosjetljivijima, koji vodi u povlačenje u sebe, prema atrofiranoj egzistenciji proživljenoj u ravnodušnosti. Naprotiv, pedagogija mira uključuje akciju, suosjećanje, solidarnost, hrabrost i ustrajnost“[11].
 
Idemo ususret Božiću koji nas podsjeća da je Bog u Isusu Kristu svijet pomirio sa sobom i time otvorio mogućnost mira i pomirenja među ljudima. Takav mir jedni drugima želimo, za takav mir molimo! Kristovo rođenje, koje uskoro slavimo, je oslobođenje čovjeka zapletena u mržnju, sukobe, podjele, ratove. Mir je ime za blagostanje u svakodnevnom životu, sklad sa sobom, s drugima, s prirodom i s Bogom. Mir je istovremeno dar odozgor i plod predanog zalaganja ovdje na zemlji.
Papa Franjo nas poziva da se ovih dana okrenemo Betlehemu, odakle odjekuje prvi vapaj Kneza mira. Da, jer On sam, Isus, On je naš mir: onaj mir koji svijet ne može dati i koji je Bog Otac dao čovječanstvu poslavši svoga Sina na svijet. Sveti Leon Veliki ima izraz koji u jezgrovitosti latinskoga jezika sažima poruku Božića: „Natalis Domini, Natalis est pacis“, „Božić Gospodnji, Božić je mira“.[12]
Božić je vrijeme kad se molimo i nadamo da je mir moguć. I onda kada nam se čini da su napori oko mira i zaustavljanja sukoba uzaludni i nemoćni, ne smijemo gubiti nadu i vjeru da Knez mira – Gospodin Isus – čijem rođendanu idemo ususret – može i nas i naše vrijeme obdariti mirom i nadom! Naime, kad se Isus u Betlehemu rodio, anđeli su navijestili mir - „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“. (Lk 2,14). Isus je svojim dolaskom na zemlju uspostavio trajan mir između Boga i čovjeka; između Boga i čovječanstva; između neba i zemlje. Mir koji donosi Isus dar je ljudskom srcu koje ga prima ili odbacuje. Nismo u mogućnosti uspostavljati mir u svijetu, ali jesmo u vlastitom srcu. Mir u srcu otvara vrata pomirenju, praštanju, prihvaćanju, zajedništvu s drugima, ne isključujući nikoga. Unutarnji mir rađa miroljubive misli, isključuje neprijateljstva, gradi mostove, prakticira ljubav i milosrđe.
Božić je blagdan mira jer nam evanđelje predstavlja Isusa Krista kao kneza mira. A sveti Pavao to još potvrđuje: „Doista, on je mir naš“ (Ef 2,14). Svojim dolaskom Krist je ostvario pomirenje između Boga i čovjeka, on je izvor mira, on je mir i svakomu koji to želi daruje mir. „I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu“ (Ef 2,17). S Kristom je zauvijek zakopano neprijateljstvo između Boga i čovjeka.
Na kraju, želim da sve nas ovih božićnih dana zahvati hrabrost mira, a to je reći „da“ susretu, a „ne“ sukobu; „da“ dijalogu, a „ne“ nasilju; „da“ pregovorima, a „ne“ neprijateljstvima; „da“ poštivanju postignutih sporazuma, a „ne“ provokacijama; „da“ iskrenosti, a „ne“ dvoličnosti; biti svakoga dana mirotvorci; biti spremni čuti vapaj da pretvorimo naša oružja u oruđe mira, naše strahove u povjerenje, a naše napetosti u opraštanje.[13]
Neka svima vama osobno, vašim obiteljima, djelatnicima, djeci i učenicima bude radostan, blagoslovljen i miran Božić!