Pastoral

Javna i zajednička molitva Božjega naroda s pravom se ubraja u prve dužnosti Crkve. Već u početku oni koji su bili kršteni ‘bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama’ (Dj 2, 42) (Opća uredba liturgije časova, br. 1).

Apostoli i učenici pomno su promatrali Isusov način života i trudili su se živjeti sukladno njegovu nebeskom nauku. I dok upućujemo molitve Isusu za razne potrebe i nakane, često zaboravljamo da Evanđelja opisuju Isusa i kao molitelja, što je osobito vidljivo u njegovim ključnim i teškim životnim trenutcima:

Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica (Lk 6, 12 – 16).

Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: »Molite da ne padnete u napast!« I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: »Što spa-vate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!« (Lk 22, 39 – 43).

Može se slobodno reći kako je svakodnevna i neprestana molitva bila dio Isusova identiteta. No, osim toga, Isusova molitva bila je i ona koja ga je isto tako neprestano i svakodnevno povezivala s nebeskim Ocem i u kojoj je uvijek tražio da izvrši ono što je Očeva volja. Promatrajući i taj dio Isusova života, učenici vrlo brzo izražavaju svoju želju: Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike (Lk 11, 1). I nakon te izrečene želje, Isus Crkvi ostavlja u baštinu najljepšu i najsadržajniju molitvu: Oče naš. Tu molitvu Crkva svakodnevno moli ne samo tijekom svih liturgijskih slavlja nego ta Isusova molitva svoje mjesto pronalazi i u osobnim pobožnostima i razmatranjima. Nakon što smo dobili odgovor na pitanje: "Što i kako moliti?", nameću nam se još i pitanja: "Kada i zašto moliti?" Kao i do sada, vrlo jasne odgovore na ova pitanja daje sâm Gospodin: Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega (Lk 21,36) i: Molite da ne padnete u napast (Lk 22, 40).

Slijedeći upravo te Gospodinove poticaje o neprestanoj molitvi i budnosti, Crkva je tijekom stoljećâ razvila različite oblike molitava i pobožnosti. No jedno od pitanja koje je ostalo je i ono: "Kako sada ostvariti taj Gospodinov nalog o neprestanoj molitvi?" Taj Gospodinov nalog već je izvršavala i prva Crkva okupljena oko apostola (usp. Dj 1, 14; 2, 42; Rim 12, 12; Ef 5, 19; 1Sol 5, 17…) okupljajući se na molitvu u hramu i sinagogama u točno određeno doba dana, a posebnu pozornost dobile su jutarnja i večernja molitva, odnosno molitve s kojima se započinjao i završavao radni dan ili tjedan. I upravo tu nalazimo začetke molitve koju će Crkva kasnije tijekom stoljećâ prepoznati kao molitvu liturgije časova.

Drugi vatikanski sabor
Sabor će o liturgiji časova progovoriti već u svojemu prvom objavljenom dokumentu, u »Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium« i posvetit će mu čitavo jedno poglavlje. Nakon što na početku poglavlja naglašava kako je

Isus Krist, Veliki svećenik Novoga i vječnoga zavjeta, uzimajući ljudsku narav, unio u ovo zemaljsko progonstvo onu pjesmu koja se po sve vijeke pjeva u višnjim boravištima. On oko sebe okuplja svu ljudsku zajednicu te si je pridružuje u pjevanju toga božanskog hvalospjeva. Tu svoju svećeničku zadaću Krist nastavlja upravo po svojoj Crkvi, koja ne samo slavljenjem euharistije nego i na druge načine, napose moljenjem božanskog časoslova, bez prestanka hvali Gospodina i moli za spasenje svega svijeta (SC, br. 83),

već u idućem broju uči da je:

Božanski časoslov po staroj kršćanskoj predaji tako uređen da se podavanjem hvale Bogu posvećuje čitav tijek dana i noći. Kada tu divnu pjesmu hvale prema propisu pjevaju svećenici i drugi koji su odlukom Crkve za to određeni, ili kad je na odobreni način Kristovi vjernici mole zajedno sa svećenikom, tada je to zaista glas same Zaručnice koja oslovljava Zaručnika, štoviše, to je molitva koju Krist sa svojim Tijelom upravlja Ocu (SC, br. 84).

Ove odredbe, ali i one koje dalje slijede u idućim brojevima navedene Konstitucije (85-101), dale su jasne smjernice za izradbu i izdanje novoga Časoslova koji je odobrio sv. Pavao VI., papa, Apostolskom konstitucijom Laudis canticum (1. studenoga 1970.) u kojoj naglašava da je

Časoslov molitva svega Božjeg naroda. Zato je tako složen i uređen da u njemu mogu sudjelovati ne samo klerici nego i redovnici, pa i laici. Pouzdano se nadamo da će tako oživjeti duh one sveudiljne molitve koju je Gospodin naš Isus Krist naredio svojoj Crkvi. Sam časoslov tako je zgodno vremenski raspoređen da upravo na takvu molitvu neprestano potiče te je potpomaže. A sam takav molitveni čin, posebice kad je u njem okupljena neka zajednica, izražava pravu narav Crkve moliteljice te postaje njezinim divnim znakom. Ukoliko molitva Božanskog oficija postane prava osobna molitva, jasnije će se očitovati one veze kojima se međusobno povezuju liturgija i čitav kršćanski život. Sav je, naime, život vjernika, u sve sate dana i noći, kao neka leitourgia kojom oni same sebe stavljaju u službu ljubavi prema Bogu i ljudima, povezujući se tako s činom Krista, koji je svojim životom i žrtvom posvetio život svih ljudi (usp. br. 1 i 8).

Nakon tipskog izdanja Časoslova, za hrvatsko jezično područje izdana su do sada dva izdanja:
a) Časoslov naroda Božjega (1972., 1975. i 2023.);
b) Časoslov rimskog obreda (1984. – 1985.) u četiri sveska: došašće i božićno vrijeme; korizma i vazmeno vrijeme; te dva sveska za vrijeme kroz godinu.

Božanski časoslov
Kako su to i istaknuli priređivači novog izdanja Časoslova u Predgovoru IV. izdanju, vjernike laike Crkva poziva da slave barem dio liturgije časova, kako bi rasli u svom krsnom posvećenju, zajedno i osobno molili za potrebe Crkve i pridonosili spasenju svijeta. Osim toga, Crkva živo preporuča molitvu časoslova i kršćanskim obiteljima da bi mogle plodonosno živjeti dar vjere i bile tješnje povezane s Crkvom i njezinim poslanjem.

Stoga, tražimo li načine kako tijekom dana i tjedna na zgodan način oblikovati molitvu koja će biti prožeta razmatranjem Svetoga pisma te molitvama za Crkvu i svijet, ali i tekstovima koji će poticati rast svetosti i činjenje djela milosrđa, svakodnevno slavlje liturgije časova mjesto je i vrijeme koje će to omogućiti.

Važno ga je samo svaki dan otvoriti i biti mu otvoren jer se u konačnici, kako nas i uči Crkva u Općoj uredbi Liturgije časova:

Liturgijom časova izvršuje i posvećenje čovjeka i čašćenje Boga. Njome se uspostavlja takva izmjena ili dijalog između Boga i ljudi da Bog govori svojem puku… a puk sa svoje strane odgovara pjevanjem i molitvom Bogu. Uistinu, sudionici liturgije časova mogu iz nje postići najplodonosnije posvećenje, osobito po spasonosnoj Božjoj riječi, koja u njoj ima važno mjesto. Naime, iz Svetoga pisma uzimaju se čitanja; pred Bogom se pjevaju Božje riječi, predane u psalmima; a prinose se i druge prošnje, molitve i pjesme, Bogom nadahnute. Dakle, ne samo kada se čita ono što je nama za pouku napisano (Rim 15,4) nego i onda kad Crkva moli ili pjeva, u sudionika se hrani vjera, duše im se potiču k Bogu da mu iskažu duhovno bogoštovlje te obilnije prime njegovu milost (br. 14).


Korisne poveznice:

• eČasoslov
• Časoslov Rimskog obreda