Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Pozdrav prigodom proslave 'zlatnoga jubileja' (172.-2022.) ansambla 'Collegium pro musica sacra'
u dvorani samostana franjevaca Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda
u Novome Zagrebu – crkva Svetoga križa u Sigetu
Petak, 23. rujna 2022. u 18 sati
Draga braćo i sestre, članovi Kolegija, čestitam vam jubilej i zahvaljujem na pedesetgodišnjemu svjedočanstvu služenja crkvenom glazbom. Činim to i u ime našega zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa (Bozanića) i naše Nadbiskupije.
Crkvena se glazba tiče svih oblika djelovanja Crkve: naviještanja Kristova otajstva, odnosno evangelizacije, njegova slavljenja i pobožnosti, te očitovanja kršćanske ljubavi. Glazbu koja u život ljudi unosi Božju blizinu slobodno se ubroji među najljepša djela milosrđa.
Ovo je također prigoda za tvrdnju da
Collegium nije samo „pro“
musica sacra, nego ste i
Collegium (zbor, savez, zajedništvo)
musicae sacrae, misleći pritom na liturgijsku glazbu, na glazbu koja je liturgija. Premda do toga stupnja svijesti nismo došli u svome crkvenom životu, to treba naglašavati. Liturgijska glazba je otajstveni govor; ne njegov dekor, proizvoljni dodatak, poželjni pojačivač svečanosti. Glazbom u liturgiji progovara Bog svojom Riječju, njome Krist ostvaruje spasenje; liturgijskom glazbom Crkva živi nebesko kraljevstvo na zemlji.
Collegium je jedan od plodova obnove Drugoga vatikanskog koncila u vremenu prjelazaka, traženja, oduševljenja i pitanja; u vremenu utvrđivanja uporišta u poniznosti pred djelovanjem Duha.
Kada se spomene neki jubilej, pred nama se obično javljaju godine i događaji, razmišljanja koja su povezana s našim iskustvima iz toga vremena, ali večeras je dobro da pedeset godina dobije i svoja lica, susrete, živote.
Njih stavljamo u molitvu s poštovanjem i sviješću o nepreglednosti ljudi koji su zahvaćeni ili dodirnuti djelovanjem Kolegija, dajući dolično mjestu sestri Imakulati (Malinka), sestri Ceciliji (Pleša).
Papa u miru Benedikt XVI. prigodom primanja doktorata
honoris causa od Papinskoga sveučilišta 'Ivan Pavao II.' i njegove Glazbene akademije u Krakovu (Castel Gandolfo, 4. srpnja 2015.) u svojoj je zahvali rekao da glazba izvire iz triju izvora ('mjesta'):
„Prvi je iskustvo ljubavi. Kada su ljudi bili zahvaćeni ljubavlju otvorila se nova dimenzija postojanja, nova veličina i širina stvarnosti… Drugi je izvor glazbe iskustvo tuge, dodirnutost smrću, boli i ponora života… Treći je izvor glazbe susret s božanskim koje je od samih početaka dio onoga što određuje ljudskost.“
Još je nadodao primijetivši: U ozračju raznih kultura i religija postoji velika književnost, arhitektura, slikarstvo i znamenite skulpture. I posvuda postoji glazba. Pa ipak, ni u jednome drugom kulturalnom ozračju ne postoji glazba koja bi se mogla veličinom mjeriti s onom koja je rođena u ozračju kršćanske vjere… Nad tim se treba zamisliti… Istina, glazba Zapadne kulture uvelike nadilazi religijsko i crkveno ozračje. No, ona svoje najdublje podrijetlo ima u liturgiji, u susretu s Bogom.“
Dragi glazbenici, dragi prijatelji, gibanja i titraji u životu Crkve vidljivi su na razne načine. Jedan od dojmljivijih je njezina glazba koja i danas prolazi putove traženja, kristaliziranja, lutanja i nesporazuma.
Tako jubileji pomažu promotriti prijašnje putove i razvoj; stariji nas uče o određenim vrijednostima, upozoravaju na pogrješke i daruju svjetlo za novi hod. Glazba snažno utječe na ljude, oblikuje doživljaje, izražava osjećaje te, baš kao i svaka umjetnost, hrani čovjekov duh.
Ona koristi malo sredstava – zvuk i glas – i čudesnu sposobnost koju je Bog darovao glazbenicima da tim sredstvima sudjeluju u stvaranju iznimnih djela; da grade svijet susreta s onim što nosimo u sebi kao čežnju i što bez glazbe ostaje uvelike nedorečeno i neispunjeno.
Za stare se Rimljane se kaže da su sva svoja velebna djela izgradili rabeći u bitnome dva pomagala: visak i kutnik (kutomjer). Visak (
perpendiculum;
linea) je trebao za određivanje okomice, a kutomjer za određivanje odmaka i odnosa, osobito na nekoj ravni. Samo to dvoje.
Nije li i naš Gospodin na križu – a nalazimo se u crkvi Svetoga križa – na vertikali i raširenim rukama ostvario najveće djelo i sve odmake čovjeka od Boga i bližnjih preobrazio u blizinu?
Kutomjer su Rimljani zvali
squadra. Ta je riječ ušla i u naš jezik kao pojam za blizinu zajedništva, za ono što se zove i 'kolegij'.
Collegium pro musica sacra, često s neznatnim sredstvima, čuvajući povezanost onoga što nas nadilazi, neprolaznoga i prolaznoga, ostvario je velebno djelo.
To i večeras prepoznajemo, radujemo se i čestitamo. I dalje nam govori da se ne umorimo razgovarati, raspravljati, tražiti liturgijsku glazbu i što je važnije: ponizno ju i radosno živjeti, bez bojazni, ako nam se čini da je nečega premalo. Od onoga što je previše ionako nije nikada nastalo puno.
