Kardinalova homilija prigodom 291. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih u Mariju Bistricu

11.09.2022



Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija prigodom 291. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu

Marija Bistrica, 11. rujna 2022. godine.
Liturgijska čitanja: Izl 32, 7-11.13-14;  1Tim 1, 12-17; Lk 15, 1-32

HOMILIJA (audio)


„Hvala ti, Majko, vijek' uz nas budi.
Tko će nam pomoći, ako ne ti?“

Braćo biskupi Ivane i Mijo,
dragi župnici i župni vikari, braćo prezbiteri i đakoni,
dragi redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci,
redovnički kandidati i kandidatice;
dragi mladi naše nadbiskupije,
dragi roditelji, djeco, djedovi i bake!
Dragi Zagrepčani i Zagrepčanke,
braćo i sestre u Isusu i Mariji!

1. Navještena Božja riječ s pomoću triju biblijskih slika predočila nam je povijest spasenja. Ti prizori postupno pojačavaju doživljaj i oslikavaju međuodnos grijeha i ljudske slabosti, s jedne strane, te Božjeg milosrđa i prihvaćanja, s druge strane.
Najprije je pred nama slika izabranog naroda koji je zanemario od Boga primljena dobročinstva; dakle – zaboravio je dobro. Zatim je sveti Pavao sebe, promatrajući svoj život prije obraćenja, opisao kao „hulitelja, progonitelja i nasilnika“; dakle – dobro je zamijenio zlom. U trećoj slici, u Isusovoj prispodobi, vidimo kako su oba sina iznevjerili svoga oca, pri čemu je mlađi izabrao zlo, premda je znao da je zlo.

U tim trima okolnostima, u kojima ljudi postupaju grješno, protiv Boga i protiv svoje sreće, Bog odgovara snagom svoga milosrđa. Tako se sažalio nad svojim narodom i „nije učinio zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu“. Nadalje, sveti je Pavao prepoznao da je pomilovan radi toga da na njemu „Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni“. Najljepšom ipak ostaje evanđeoska rečenica o očevu dočeku sina: „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga“ (Lk 15, 20).

2. Svatko bi našao opravdanje za oca koji ne bi prihvatio rasipnoga sina ili koji bi dopustio da bude samo poput najamnika. Uostalom, ni sam se mlađi sin nije usudio očekivati više. Jednako tako, lako je razumjeti i starijega sina koji je uvijek bio uz oca i nikada nije imao posebnih zahtjeva. Stariji sin postao je zavidan mlađemu sinu i trebat će mu vremena da bi razumio oca. Mlađi je pak sin shvatio da ni na što nema pravo i tada mu je sve darovano!
Bog postupa drukčije od očekivanja ljudi. I dok slušamo tu prispodobu, zacijelo smo oduševljeni, no ona je ujedno pitanje svakomu od nas kako živimo svoj odnos s drugima, kako živimo Božju ljubav koja je bezgranična i ljudski neshvatljiva.

Pa ipak, ta se Božja ljubav uvijek iznova očituje u ljudskoj povijesti i u Crkvi. Ljudsko razmišljanje, razne navezanosti i udaljavanje od Božjega poziva i plana, nisu udaljila Boga od nas, već nas od Boga. Koliko smo puta zakoračili putovima na kojima se nije slušalo Boga niti se s njime računalo! Koliko se novih idola napravilo i koliko im se slijepo vjerovalo!

3. Uvijek postoji potreba za povratkom našemu Ocu. I mi smo, poput izabranoga naroda nekada, „tvrde šije“, gluhi za Božju riječ, ali i za glas bližnjih u potrebi. I mi smo nijemi poput stvari kojima se često klanjamo, kada treba bez okolišanja promicati i braniti stavove u raznim životnim okolnostima te zauzeti se za ljude i vrjednote. I mi sudjelujemo u oblikovanju života oslonjenom na ljudske snage, toliko puta bez Boga i mimo njegovih zapovijedi.
I mi krećemo putem obraćenja tek kada nam postane loše i kada nam nešto nedostaje; kada se poremete planovi i kada shvatimo da ono što smo mislili postići može biti isprazno. Zavjetna hodočašća uvijek su prilika obnove naših osobnih života i obnove Crkve.

Pritom spoznajemo da se vraćamo Bogu ljubavi koji želi samo jedno: da živimo radosni i ispunjeni. Vraćamo se Bogu i iznova doživljavamo koliko smo dragocjeni. Najprije smo pozvani vidjeti ljubav koju otac očituje mlađemu sinu, a zatim tu istu ljubav koja se odnosi na starijega sina. On treba vidjeti što ima: Sve očevo je i njegovo. Obojica sinova, to jest svatko od nas, moraju prepoznati očevu ljubav: jedan blizu, a drugi daleko. Jedan ju treba naći, a drugi se njoj vratiti.

Ovo svetište Majke Božje Bistričke obiluje takvim nalaženjima ljubavi i povratcima Bogu ljubavi!

4. Radost Evanđelja pokazuje nam kako su Božje misli i putovi drugačiji od ljudskih. Bog se očituje pun ljubavi i vjernosti, što je utemeljeno u njegovu zavjetu i obećanjima danim izabranomu narodu. On ostaje vjeran i ako je čovjek nevjeran.

To je naše sigurno uporište. Zbog toga ne trebamo biti tjeskobni ni u najvećim neprilikama u koje smo se doveli zbog grijeha. Ipak, ta sigurnost da je Bog vjeran i milosrdan ne bi nikoga trebala navesti na lakomisleno i površno ponašanje, misleći: Radit ću što želim, živjet ću bez ikakvih načela i obveza, a Bog će mi ionako oprostiti.
Da bismo lakše i životnije to doživjeli, najboljim se čini primjer roditelja, osobito majke. S jedne strane, majka uvijek oprašta i prihvaća, ali trpi bol zbog postupaka svoga djeteta. S druge strane, onaj komu je stalo do majčina prihvaćanja nije ravnodušan. I on trpi zbog uvrjeda nanesenih majci.

5. Za ovo smo zavjetno hodočašće izabrali slogan koji najprije iznosi našu zahvalu Mariji, a zatim molbu da uvijek bude blizu, uz nas, da nas prati, tješi i potiče. Uz molitvu i prošnju postavljamo joj i pitanje puno sigurnosti, 'retoričko pitanje': Marijo, tko će nam pomoći, ako ne ti? Kada su učenici shvatili koliko ih Gospodin voli, na njegovo pitanje o tome kane li i oni otići, odgovaraju: „Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6, 69).
I mi iz iskustva znamo da nas Marija neće ostaviti bez pomoći. Pitanje koje joj upućujemo izgleda kao da nema nikoga drugoga u koga se pouzdajemo, kao da smo ostavljeni. I taj je dojam itekako stvaran, a osjećaji istiniti, osobito kada se nađemo pred prijetnjama koje nas tište i koje se najavljuju za budućnost našega života i cjelokupnog društva. No, pritom ne očekujemo da će Marija jednostavno izbrisati izvanjske tegobe. To Bog nije učinio ni u njezinu životu. Pomoć koju Bog daje, drugačije je i dublje naravi, koja zatim mijenja i izvanjske okolnosti.

Sve postaje drugačije, ako je naše srce usmjereno prema Gospodinu, ako se vratilo Očevoj ljubavi. Božju ljubav lakše vidimo i osjećamo je bližom u susretu s Blaženom Djevicom Marijom, Majkom Božjom Bistričkom. Ona nas vidi izdaleka, ona nas prihvaća i pridiže, ona nas prima u zagrljaj i upućuje na Krista koji je za nas pripremio euharistiju. Marijina je pomoć u otvaranju srca prema Isusu. Njezino milosrdno srce ukazuje na milosrđe Božanskoga srca.
Za nekoliko dana u našoj zagrebačkoj metropoliji, u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji okupit će se hrvatska mladež vođena riječima iz misnoga predslovlja: Gore srca! Te riječi imaju i odgovor: Imamo kod Gospodina. Naša su srca usmjerena prema Bogu, izvoru milosrđa, jedinoj stvarnoj sigurnosti i snazi, jedinom razlogu naše nade. Stavljati svoje pouzdanje u čovjeka, u idole, uvijek završava u razočaranju i boli.

6. Dragi hodočasnici, Mojsije moli Gospodina da se spomene svoje ljubavi kojom je narod izveo iz ropstva, obećao da će ga umnožiti kao zvijezde na nebu i da će mu dati zemlju. Mojsije se osvrće na tri Božja djela ljubavi, na: oslobođenje od ropstva, umnažanje naroda i zemaljsko boravište. U tome su sažetku: sloboda, potomstvo i zemlja.
Nije li to pouka i nama? To troje ne ovisi samo o čovjeku i ljudskim snagama. Sve troje Božji je dar.

S Isusom Kristom svi su darovi sažeti u njegov prinos Ocu, u neizmjernu ljubav. Njome smo oslobođeni svakoga robovanja, slobodni od grijeha i smrti. Ljubav je pokretač otvorenosti otajstvu života, poštivanju začete djece. Ljubav je pokretač prihvaćanja i brige za svaki ljudski život. Ljubav koja je razapeta povezala nebo i zemlju najsnažniji je pokazatelj brige za dar zemlje, domovine, zajedničkoga doma koji trpi pod sebičnim prohtjevima zemaljskih gospodara koji ne čuju vapaj poniženih, gladnih i nemoćnih. Ti zemaljski gospodari umreženi su lancima, mogu se lako koristiti i vezama iz propalog režima, a ne prežu pred korupcijom, tom rak-ranom našega društva. Kao vjernici želimo se nadati da se društveni virus korupcije može pobijediti, ali to traži intenzivniji angažman sviju, počevši od državnih i lokalnih vlasti, do pojedinih građana. Naime, Bog je zemlju darovao svima, da se njome služimo, da ju čuvamo i svojim djelima proslavljamo Stvoritelja.

Zavjetno hodočašće u sebi sadrži ta tri naglaska. Ono je prije svega čin slobode kojim odlučujemo povezati se u vjeri, nadi i ljubavi s prethodnim naraštajima. Osim toga, ono se tiče i potomstva. Naši su stari prije tristotinjak godina – premda nas nisu poznavali – mislili i na nas, baš kao što i mi mislimo na naraštaje koji dolaze. Hodočašće je blisko povezano sa zemljom, živi odnos sa stvorenim svijetom, sa stvorenjima, osobito s bližnjima, otvarajući čudesnu riznicu darova našega Stvoritelja. No, naše hodočašće nije zatvoreno u zemaljsko nego je ispunjeno vjerom u vječni život, u dar Otkupljenja.

7. Baš na današnji dan i upravo u ovo vrijeme prije dvadeset i osam godina (1994.) sv. papa Ivan Pavao II. predvodio je euharistijsko slavlje u Zagrebu na Hipodromu. U tome milosnom daru nalazi se baština koja je lako poveziva i s današnjom Božjom riječju. Zaustavimo se na dvama navodima.

Tada nas je, osvrćući se na Međunarodnu godinu obitelji, Papa pozvao na izgradnju „kulture solidarnosti“ u povezanosti s milosrdnim nebeskim Ocem komu se u molitvi Gospodnjoj obraćamo riječima: Oče naš.
Sveti Papa kaže: „Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. […] Oče naš uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu shvaćenom kao jedna velika obitelj u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni. Ova kultura solidarnosti prenosi se posebno preko iskustva u obitelji. Međunarodna godina posvećena obitelji poziva nas da upravo obitelji posvetimo posebnu pažnju. Nužno je da obitelji postanu istinske »škole ljubavi«: obitelji duboko ujedinjene i otvorene cijelom društvu; obitelji u kojima je ljudski život prihvaćen sa svetim poštivanjem od trenutka začeća i gdje se odgaja za ljubav prema svakom ljudskom biću, bez podjele na prijatelje i neprijatelje.“ (IVAN PAVAO II., Homilija u euharistijskome slavlju u Zagrebu na Hipodromu, 11. rujna 1994.).

Mladima je rekao sljedeće:
„Isus Krist je istina koja može dati smisao vašem životu i nadu vašoj budućnosti. On danas ponavlja vama, vašim obiteljima, vašem narodu, svoju uskrsnu poruku: „Mir vama“ (Iv 20,19). Mir je veliki Gospodnji dar. Da bismo ga primili potrebno je promijeniti srce, dopustiti da Bog u našem životu bude uvijek na prvom mjestu.“ (IVAN PAVAO II., Angelus na Hipodromu, 11. rujna 1994.).

Dragi mladi vjernici, draga braćo i sestre, tom Gospodnjem miru preporučimo čitav svijet, a osobito Ukrajinu, sa molitvom da naša srca, po Marijinom zagovoru, budu uvijek blizu Bogu koji nas očinski ljubi, da otkrijemo njegovu ljubav i da joj se sinovski vratimo.

8. Na kraju, braćo i sestre, upućujem vama ovdje prisutnima i  vjernicima naše nadbiskupije poziv da svi koji su u mogućnosti dođu ovamo u Svetište Majke Božje Bistričke za tri tjedna, u subotu 1. listopada 2022. godine, kada ćemo zahvaliti Gospodinu i zaključiti sinodski hod Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.

Taj dvadesetogodišnji proces stavili smo u program našega hoda u novosti života i smatrali smo primjerenim da zaključno slavlje bude u ovome našem hodočasničkom susretištu u kojemu hod ne završava, nego dobiva novi početak.
Tu je živa veza s našom Majkom koja nam pokazuje put i koja nas na putu prati radujući se s nama dobrim plodovima i trpeći s nama u kušnjama koje ne nedostaju. Tu je i još jedna živa poveznica – bl. Alojzije Stepinac. Sinodski hod Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije započeli smo u našoj prvostolnici na blagdan bl. Alojzija, a zaključit ćemo ga ovdje usko povezani s mjestom i vremenom njegove beatifikacije. Noseći dar Sinode zajedno s cijelom Crkvom, molimo snagu Duha da nas preobrazi i vodi putovima svjedočanstva koje resi sveti život našega svetog Blaženika.

Gospodine, spomeni se svoje ljubavi koju si očitovao našoj Crkvi i narodu! 
Spomeni se naših slabosti i budi nam milosrdan!
Došli smo k tebi, jer smo tvoja djeca i jer živimo od tvoje ljubavi.
Spomeni nas se u svim našim nevoljama, dok slušaš zagovor Majke svoga Sina i naše Majke te blaženoga Alojzija.
Amen.