Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre, dragi župljani Jelkovca!

Danas se vaša župa na poseban način spominje svoga nebeskog zaštitnika, svetoga Ivana Pavla II. Zahvaljujemo Bogu za njegov život, za njegovo služenje Crkvi i za ljubav koju je iskazivao našemu narodu. Mnogi među nama još pamte njegov glas, njegove geste, susrete s njime i ohrabrenje koje nam je donosio. No današnja nas svetkovina poziva na nešto više od čuvanja dragih uspomena. Dok zahvaljujemo za ljubav koju je sv. Ivan Pavao II. gajio prema Kristu, trebamo dopustiti da Gospodin ispita i naše srce.

Možemo se diviti svecu, a odgađati vlastito obraćenje. Moguće je i čuvati njegove riječi, a živjeti kao da su upućene drugima. Zato nas današnje Evanđelje vodi puno dublje od pukoga sjećanja. Vodi nas na obalu Tiberijadskoga mora, u središte susreta uskrsloga Isusa i apostola Petra. Njihov razgovor poziva i nas da pred Gospodinom pogledamo vlastiti život.

U tome evanđeoskom razgovoru otkriva nam se put svetosti: od ljubavi prema Gospodinu, preko brige za povjerene ljude, do vjernosti koja prihvaća i križ. Tim je putem išao sveti Ivan Pavao II. Tim smo putem i mi pozvani ići.
 
1. Ljubiš li me?
Evanđelja svjedoče da je apostol Petar na počecima svoga hoda za Isusom bio vrlo siguran u sebe. Vjerovao je da zna koliko je snažna njegova ljubav i koliko daleko može ići njegova vjernost. A onda je došla noć u kojoj je upoznao vlastitu slabost. Triput je zanijekao da poznaje Isusa. Potom mu je Gospodin trostrukim upitom dao priliku da riječima potvrdi svoju ljubav. Petar ne može poreći nijekanje koje se dogodilo, ali može ponovno povjeriti svoj život Kristu. Sada njegov odgovor zvuči drukčije. Više ne obećava da će biti bolji od drugih. Ne oslanja se na svoju hrabrost. Govori: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim“ (Iv 21,17). To je odgovor čovjeka koji više nema što skrivati. Gospodin zna njegov pad, ali zna i njegovu ljubav. Petar mu predaje oboje.

Koliko nam je potrebna takva iskrenost! Katkad dugo čuvamo sliku o sebi kao dobrim vjernicima, a izbjegavamo upravo ono na što nas Bog poziva: promjenu vlastitoga života. Ponosimo se katoličkom prošlošću svojega naroda, a Kristu ne dajemo mjesta u vlastitoj sadašnjosti. Govorimo da nam je obitelj najvažnija, a prema svojim najbližima ostajemo hladni, nestrpljivi i nedostupni. Isusovo pitanje dopire do tih mjesta. Ono nas ne ponižava. Vraća nas istini iz koje može započeti novi život.

Netko je danas možda došao na misu noseći krivnju koju već dugo pokušava potisnuti. Umorio se od vlastitih obećanja jer se uvijek iznova vraća istomu grijehu. Petrov susret s Gospodinom pokazuje mu da je novi početak doista moguć. Kristova ljubav ne proglašava grijeh nevažnim. Ona grešniku otvara put obraćenja. Zato se ne zaustavljajmo na utjesi da nas Bog razumije. Dopustimo mu da nas obnovi. Ako odgađamo ispovijed, možda je upravo ovo slavlje trenutak da prestanemo s odgađanjem. Pred Boga ne trebamo doći s obranom vlastitoga života. Trebamo mu iskreno predati ono što nas udaljuje od njega i prihvatiti milost oproštenja.

Ivan Pavao II. pozivao nas je da se ne bojimo otvoriti vrata Kristu. Otvoriti mu vrata znači dopustiti mu da mijenja i ono što bismo najradije sakrili i od samih sebe. Upravo se tu ponekad javlja strah pred obraćenjem. Znamo da bismo nešto morali promijeniti, ali se bojimo što ćemo izgubiti. Ponekad ostajemo pri onome što nas ranjava jer se bojimo promjene. Braćo i sestre, ne bojte se krenuti putem obraćenja i svetosti. Ne bojte se biti sveti! Pritom moramo biti svjesni da svetost ne možemo postići samo svojim snagama. Za to nam je potrebna i Božja milost. Petar je svoj put nastavio oslanjajući se na Gospodina, a ne više na vlastitu sigurnost.

Roditelji tu vjeru prenose djeci mnogo prije nego što je uspiju objasniti riječima. Dijete pamti očevu i majčinu molitvu. Pamti i trenutak kada je roditelj priznao da je pogriješio i zatražio oproštenje. Takvo svjedočanstvo ostaje duboko u čovjeku jer pokazuje da se vjera doista tiče života.

A vama, dragi mladi, želim reći: pred Kristom ne morate nositi masku prividne sigurnosti. Možete mu donijeti svoja pitanja, strahove i nemir. Nemojte se udaljiti od njega zato što još niste riješili sve u sebi. Ostanite s njime i dopustite mu da vas vodi. Petar je upravo tako ponovno pronašao svoj put. Iz poniznoga priznanja ljubavi rodilo se obnovljeno poslanje.
 
2. Pasi ovce moje!
Nakon Petrova trostrukog odgovora ljubavi Isus mu povjerava svoje ovce. Ljubav prema Gospodinu postaje odgovornost za ljude. Važna je ta riječ: „moje“. Ovce pripadaju Kristu. Pastir ih prima na brigu, a ne na raspolaganje. Njegovo je poslanje voditi ih Gospodinu, hraniti njegovom riječju i biti uz njih kada oslabe.

U životu Ivana Pavla II. mogli smo prepoznati takvu pastirsku brigu. Dolazio je k ljudima, slušao njihove patnje i ohrabrivao ih u vjeri. Hrvatski je narod njegovu blizinu posebno osjetio tijekom triju pohoda našoj domovini. U ratnim godinama njegov nam je dolazak donio ohrabrenje, ali i zahtjevnu poruku mira i pomirenja. U Mariji Bistrici proglasio je blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Taj je događaj ostao duboko upisan u pamćenje naše Crkve, a zahvalnost na njemu traži više od čuvanja drage uspomene. Vjernost kakvu je posvjedočio blaženi Alojzije Stepinac treba dobiti mjesta i u našim odlukama. Ljubav prema domovini treba se vidjeti u poštenju, u poštovanju čovjeka i u spremnosti da se odreknemo mržnje.

Pomirenje na koje nas je pozivao sveti Ivan Pavao II. ostaje trajni zahtjev zdravlja i napretka naših obiteljskih i svih drugih odnosa. Ono je osobito teško kada je rana duboka. Ponekad čovjek godinama čeka da drugi prvi prizna krivnju. U međuvremenu se šutnja nastani u obitelji, a udaljenost postane svakodnevica. Ne možemo uvijek sami obnoviti narušeni odnos. Želja za pomirenjem ne znači opravdavati naneseno zlo niti pristati da se ono nastavlja. Ali možemo pred Gospodina donijeti svoju povrijeđenost i moliti ga da nas vodi putem oproštenja, ne dopuštajući da gorčina upravlja našim životom.

I ovdje, u Jelkovcu, ljubav prema Kristu traži da čovjek pokraj nas ne ostane nevidljiv. S nekim se već godinama susrećemo u crkvi, a još ga nismo pitali kako je niti pokazali istinsko zanimanje za njegov život. Netko zbog bolesti više ne dolazi, a njegov izostanak nismo ni primijetili. Treba nam srce koje će zastati pred čovjekom u potrebi. Svećeniku je povjerena posebna pastirska služba. Ali briga za život župe ne može ostati samo na njemu. U nju se uključujemo kada nekome pomognemo da se približi Kristu, kada saslušamo čovjeka koji je izgubio povjerenje ili kada otvorimo prostor onomu koji se među nama još osjeća strancem.

Za takvu blizinu potrebno je vrijeme. Lakše je izreći dobronamjeran savjet nego ostati uz čovjeka dok izriče svoju bol. Lakše je pretpostaviti da će se netko drugi pobrinuti za njega. No župa postaje živa kada iz nedjeljnoga susreta s Kristom nastane svakodnevna briga za čovjeka. To bi bila dostojna počast vašemu nebeskom zaštitniku: da se ovdje može osjetiti pastirska ljubav koja je obilježila njegov život.
 
3. Idi za mnom!
Na kraju razgovora Isus Petru govori o vremenu kada više neće sam određivati svoj put. Evanđelist objašnjava da mu time naznačuje kakvom će smrću proslaviti Boga. Potom mu kaže: „Idi za mnom!“ (Iv 21,19). Petar treba slijediti Gospodina i onda kada taj put bude tražio više nego što je u tome trenutku bio sposoban razumjeti. I mi poznajemo trenutke u kojima se život odvija mimo naših planova. Bolest, gubitak ili nemoć mogu promijeniti ono na što smo se oslanjali. Tada se u čovjeku javlja teško pitanje: tko sam i što ostaje kada više ne mogu što sam mogao prije?

Mnogi među nama pamte Ivana Pavla II. snažna glasa i sigurna koraka. Ali pamte i njegove drhtave ruke, otežan govor i tijelo kojemu je sve više trebala tuđa pomoć. Čovjek koji je godinama dolazio drugima sada je trebao druge da budu uz njega. Taj prizor i pred nas stavlja pitanje: znamo li ostati uz čovjeka kada nam više ne može pružiti ono na što nas je navikao ili nam uzvratiti kako je običavao? Imamo li strpljenja slušati ga kada teško govori i čekati ga kada korača sporim korakom?

Čovjekovo dostojanstvo ne slabi slabljenjem njegova tijela. Kada više ne može mnogo učiniti, ne postaje manje vrijedan ljubavi. Dragi bolesnici i stariji, vaše mjesto u ovoj župi nije nestalo zato što vam je teže doći u crkvu ili sudjelovati u onome u čemu ste nekoć sudjelovali. Dragocjeni ste nam vi sami, a vaša molitva i vaše iskustvo dar su ovoj zajednici. Želimo da to osjetite ne samo po našim riječima, nego po konkretnoj i svakodnevnoj blizini.

Posebno mislim na vas koji njegujete nemoćnoga člana obitelji. Mnogo toga u vašemu danu ostaje neprimijećeno. Umor se skuplja, a obveze ne prestaju. Ne bojte se zatražiti pomoć. I vama su potrebni odmor, razumijevanje i oslonac. Župna zajednica treba imati sluha i za onoga koji trpi i za onoga koji se o njemu brine. Ne smijemo o patnji govoriti lijepim riječima koje ostaju daleko od stvarne boli. Kršćanska ljubav nastoji ublažiti patnju i ne ostavlja čovjeka sama. Govoriti o blagoslovu križa, a ne pružiti pomoć bližnjemu u potrebi, bilo bi proturječje.

Poziv na nasljedovanje Krista dotiče i one teškoće koje nisu vidljive drugima. Vjernost u braku može tražiti mnogo strpljenja. Poštenje nas ponekad stoji koristi koju bismo lako mogli steći. Ustrajnost u molitvi traži povjerenje kada ne osjećamo utjehu. U takvim trenucima moramo pokazati snagu koju samo Bog daje, povjeriti se njemu i učiniti korak na putu koji nam on osvijetli. Gospodin poznaje naš umor. Ne prestaje nas voditi kada ne vidimo cjelinu puta.
 
Draga braćo i sestre, u ovoj euharistiji ne ostajemo sami pred zahtjevom ljubavi. Krist nam daruje sebe. Onaj koji nas poziva da ga slijedimo hrani nas za taj put. Naš odgovor zato ne počiva samo na današnjemu oduševljenju, nego na njegovoj milosti. Pred Gospodinom zastanimo kod onoga što u svojemu životu već dugo odgađamo i zamolimo ga za hrabrost učiniti prvi korak. Ne trebamo danas izgovarati velika obećanja. Ali nemojmo ponovno odgoditi ono na što nas Gospodin poziva.

Ne bojte se biti sveti! Povjerite Kristu život koji sada živite: svoje obitelji, odnose, radosti i teškoće. Ne čekajte da sve postane lakše. Ondje gdje vas Krist danas poziva na obraćenje i ljubav, ondje započinje vaš put.

Sveti Ivane Pavle II., zaštitniče ove župe, zagovaraj naše obitelji, mlade i sve koji trpe. Izmoli nam hrabrost da Kristu otvorimo vrata svojega života i ostanemo uz ljude koje nam je povjerio. Moli za nas da kreposti koje su te resile postanu dijelom našega života. Amen.