Svetkovina sv. Terezije Avilske proslavljena u Stepinčevom Karmelu
Svetkovina sv. Terezije Avilske proslavljena je u četvrtak 15. listopada 2026. u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, a središnje misno slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Marko Kovač.
Na početku misnoga slavlja biskupa i okupljene pozdravio je župnik domaćin preč. Dubravko Škrlin Hren potaknuvši vjernike da istinski mir i radost pronalaze u živom odnosu s Bogom i zaželio da im ova proslava bude ispunjena duhovnom radošću i Božjim blagoslovom.
U propovijedi je biskup Kovač istaknuo kako postoje rane koje čovjeka uništavaju, koje ostavljaju ožiljke, ali postoji i rana koja daje život, koju ne nanosi mržnja, nego ljubav. To je rana koju je u srce sv. Terezije ostavila Božja ljubav.
Osvrnuo se na poznatu skulpturu sv. Terezije Avilske koja prikazuje probadanje njezinoga srca poznatu pod nazivom "Zanos svete Terezije", koji se nalazi u Rimu, u crkvi Santa Maria della Vittoria. Rekao je da je to mramor koji izgleda kao da diše, lice je zahvaćeno boli i neizrecivom radošću. Kazao je da čovjek mora zastati i zapitati se što se to dogodilo toj ženi, kakva je to prisutnost koja potresa cijelo biće. Boga se ne može istinski susresti, a ostati isti, pojasnio je.
Govorio je o životu sv. Terezije koja je rođena 1515. u Avili i koja je s dvadeset godina ušla u samostan. Bila je jako inteligentna žena, voljela je čitati, maštati, pisati. Bila je jako temperamentna. U njoj je gorjela snažna narav i rasla žeđ koju nitko nije mogao ugasiti. Gospodin je osvojio njezino srce i ona ulazi u samostan jer osjeća da ju Gospodin zove. Ipak, njezin život nije bio lagan, nije bio pošteđen patnje. Terezija je padala, borila se, ali nije odustajala. Bilo je trenutaka kad se činilo da se sve zaustavlja i tu zapravo počinje njezin život svetosti, poručio je biskup i dodao da svetost počinje onda kad usred problema Terezija ne prestaje tražiti Boga. Tražila je Boga u trenutcima utjehe, ali i u trenutcima suhoće i tame, ustvrdio je. Dodao je da je u dubokoj milosti doživjela mistično iskustvo, iskustvo probadanja srca. Nije to bila obična strijela, to je bila strijela ljubavi koja probija do najdubljeg čovjekova bića. Pojasnio je da je mistika istinski susret Boga i čovjeka. Onaj koji ga susretne, ne zatvara se pred drugima, već gleda drugačijim očima.
Ustvrdio je da je taj mistični doživljaj bio poticaj da sv. Terezija obnovi Karmelski red. Željela je zajednice koje neće tražiti udobnost pod svaku cijenu, već Boga. Terezija počinje osnivati nove samostane, putovati, pisati o duhovnom životu. Doživjela je puno protivljenja i sumnjičenja. Njezin život nije određivao strah od ljudi, određivala ga je ljubav. U tim trenutcima nastaju i riječi koje kasnije postaju mnogima duhovni kompas: "Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv, sve postiže. Tko ima Boga, ima sve. Bog sam dosta je."
Biskup je objasnio da sve u ovom životu prolazi; prolaze mladost, pamet, ljepota, uspjeh, ljudska naklonost, dani u kojima nemaju snage, ali Bog ostaje. "Naša sigurnost može nestati, zdravlje oslabiti, ali Bog ne prestaje biti vjeran", rekao je.
Pri završetku propovijedi potaknuo je vjernike da molitva ne bude samo riječ i običaj, već da se sjete Terezije i njezine vjere. Ako Bog ostaje, onda patnja, prošlost i grijeh nemaju posljednju riječ, već ju ima Raspeta Ljubav, zaključio je.
Pjevanje tijekom mise predvodile su karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Večernje misno slavlje predvodio je rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente. Na misi je pjevao zbor bazilike sv. Josipa, pod dirigentskom palicom Petre Hrvačić te uz orguljsku pratnju Krešimira Klarića.
Misnim slavljima prethodila je molitva krunice za nakane Crkve, naroda i svijeta, a posebno za zdravlje pape Lava XIV. Večernjoj misi prethodile su Večernje Pohvale Časoslova. Hodočasnici su imali priliku susresti se s karmelićankama i preporučiti svoje nakane u njihove molitve.
U propovijedi je biskup Kovač istaknuo kako postoje rane koje čovjeka uništavaju, koje ostavljaju ožiljke, ali postoji i rana koja daje život, koju ne nanosi mržnja, nego ljubav. To je rana koju je u srce sv. Terezije ostavila Božja ljubav.
Osvrnuo se na poznatu skulpturu sv. Terezije Avilske koja prikazuje probadanje njezinoga srca poznatu pod nazivom "Zanos svete Terezije", koji se nalazi u Rimu, u crkvi Santa Maria della Vittoria. Rekao je da je to mramor koji izgleda kao da diše, lice je zahvaćeno boli i neizrecivom radošću. Kazao je da čovjek mora zastati i zapitati se što se to dogodilo toj ženi, kakva je to prisutnost koja potresa cijelo biće. Boga se ne može istinski susresti, a ostati isti, pojasnio je.
Govorio je o životu sv. Terezije koja je rođena 1515. u Avili i koja je s dvadeset godina ušla u samostan. Bila je jako inteligentna žena, voljela je čitati, maštati, pisati. Bila je jako temperamentna. U njoj je gorjela snažna narav i rasla žeđ koju nitko nije mogao ugasiti. Gospodin je osvojio njezino srce i ona ulazi u samostan jer osjeća da ju Gospodin zove. Ipak, njezin život nije bio lagan, nije bio pošteđen patnje. Terezija je padala, borila se, ali nije odustajala. Bilo je trenutaka kad se činilo da se sve zaustavlja i tu zapravo počinje njezin život svetosti, poručio je biskup i dodao da svetost počinje onda kad usred problema Terezija ne prestaje tražiti Boga. Tražila je Boga u trenutcima utjehe, ali i u trenutcima suhoće i tame, ustvrdio je. Dodao je da je u dubokoj milosti doživjela mistično iskustvo, iskustvo probadanja srca. Nije to bila obična strijela, to je bila strijela ljubavi koja probija do najdubljeg čovjekova bića. Pojasnio je da je mistika istinski susret Boga i čovjeka. Onaj koji ga susretne, ne zatvara se pred drugima, već gleda drugačijim očima.
Ustvrdio je da je taj mistični doživljaj bio poticaj da sv. Terezija obnovi Karmelski red. Željela je zajednice koje neće tražiti udobnost pod svaku cijenu, već Boga. Terezija počinje osnivati nove samostane, putovati, pisati o duhovnom životu. Doživjela je puno protivljenja i sumnjičenja. Njezin život nije određivao strah od ljudi, određivala ga je ljubav. U tim trenutcima nastaju i riječi koje kasnije postaju mnogima duhovni kompas: "Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv, sve postiže. Tko ima Boga, ima sve. Bog sam dosta je."
Biskup je objasnio da sve u ovom životu prolazi; prolaze mladost, pamet, ljepota, uspjeh, ljudska naklonost, dani u kojima nemaju snage, ali Bog ostaje. "Naša sigurnost može nestati, zdravlje oslabiti, ali Bog ne prestaje biti vjeran", rekao je.
Pri završetku propovijedi potaknuo je vjernike da molitva ne bude samo riječ i običaj, već da se sjete Terezije i njezine vjere. Ako Bog ostaje, onda patnja, prošlost i grijeh nemaju posljednju riječ, već ju ima Raspeta Ljubav, zaključio je.
Pjevanje tijekom mise predvodile su karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.
Večernje misno slavlje predvodio je rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente. Na misi je pjevao zbor bazilike sv. Josipa, pod dirigentskom palicom Petre Hrvačić te uz orguljsku pratnju Krešimira Klarića.
Misnim slavljima prethodila je molitva krunice za nakane Crkve, naroda i svijeta, a posebno za zdravlje pape Lava XIV. Večernjoj misi prethodile su Večernje Pohvale Časoslova. Hodočasnici su imali priliku susresti se s karmelićankama i preporučiti svoje nakane u njihove molitve.
Karmel Brezovica