Zagrebačka nadbiskupija

U povodu 80. obljetnice suđenja zagrebačkom nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu donosimo njegov govor pred sudom od 3. listopada 1946. U prvom dijelu bl. Alojzije govori o položaju u kojem se našao kao zagrebački nadbiskup, o optužbama vezanima uz vjerske prijelaze pravoslavaca te o vojnom vikarijatu.

Nakon pisma od 6. listopada 1946. koje je nadbiskup Alojzije Stepinac namijenio svojem branitelju dr. Ivi Politeu, nastavljamo s dokumentima sa suđenja koje je prije osamdeset godina vođeno protiv zagrebačkoga nadbiskupa.
 
U nastavku teksta donosimo govor bl. Alojzija koji je izrekao pred sudom 3. listopada 1946. Tekst je preuzet iz glasnika „Sluga Božji Alojzije Stepinac“, 3 (1996) 4, str. 82-84. Uredništvo je uz objavu tada napomenulo da su „radi lakšeg čitanja i razumijevanja umetnuti podnaslovi“. Te podnaslove zadržavamo i u ovoj objavi.
 
Bl. Alojzije Stepinac govor započinje izjavom koja određuje ton njegova nastupa pred sudom:

„Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna…“

Govor Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na sudu, 3. listopada 1946.

Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz „optuženi Stepinac“. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga „optuženoga Stepinca“ sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolit i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko puta apelirali na ovdje prisutan kler, da kaže da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj nego samo nadbiskup Stepinac.

Već 17 mjeseci se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u Nadbiskupskom dvoru.
 

„Prekrštavanje“ pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih Srbi htjeli ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo.

Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, što sam tražio prazni pravoslavni manastir, nekoć naš pavlinski, u Orahovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram, da mi je bila dužnost, da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.
 

„Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud.“

 

Vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda nisam li smatrao izdaju Jugoslavije dok sam u toj stvari stupio u vezu sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8 do 9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.