Zagrebačka nadbiskupija

Na današnji dan prije osamdeset godina, 6. listopada 1946., zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, optužen u politički montiranom sudskom procesu, iz zatvora je napisao pismo svojem branitelju dr. Ivi Politeu. Sudsko vijeće nije dopustilo da pismo bude uručeno branitelju, pa je bl. Alojzije njegov sadržaj pri završetku postupka osobno pročitao pred sudom.

Suđenje zagrebačkom nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu započelo je 30. rujna 1946., a pred sudom se, među ostalim, morao očitovati i o optužbama povezanima s prijelazima pravoslavnih vjernika na katoličku vjeru tijekom Drugoga svjetskog rata.

U tijeku postupka njegova je mogućnost pripreme obrane bila teško ograničena. Sedamdeset godina poslije, 22. srpnja 2016., Županijski sud u Zagrebu poništio je presudu iz 1946. u dijelu o Stepinčevoj kaznenoj odgovornosti. U obrazloženju odluke sud je, ukazujući na povrede prava optuženika i način vođenja postupka, izrijekom zaključio da se radilo o „montiranom političkom procesu“.

Jedan od dokumenata koji neposredno svjedoče o okolnostima u kojima se Stepinac branio jest pismo napisano 6. listopada 1946. njegovu branitelju dr. Ivi Politeu, a u nastavku u cijelosti donosimo njegov prijepis.

Pismo optuženoga nadbiskupa A. Stepinca dr. Ivi Politeu, branitelju

Budući da je gosp. državni tužioc na sinoćnoj raspravi izjavio, kako sam se ja tobože branio kod prekrštavanja Srba, da se nije radilo o prekrštavanju nego o prelazu, to istine radi, a ne da se branim, dajem Vam do znanja slijedeće konstatacije, buduć ste branitelj ureda radi.

1) To je bila samo moja opaska o ispravnosti govorenja, a ne obrana, jer »prekrštavanja« de facto ne može biti. Tko je jednom kršten, kršten je za uvijek.

2) Meni upisivati u neku krivnju što se je zbivalo na teritoriju drugih biskupija, pravno je sasvim krivo, makar ja bio i predsjednik onog Odbora trojice za prelaze. Jer na teritoriju svake biskupije punu vlast i punu odgovornost nosi samo dotični biskup i nitko drugi; za đakovački teritorij odgovara samo đakovački, za mostarski tamošnji biskup i tako redom, jer da netko na onom teritoriju prijeđe u kat. Crkvu, ne bi mu za to ništa vrijedila ni pomogla dozvola Zagrebačkog nadbiskupa. To su temeljni pojmovi crkvenog prava, za koje možete pitati sveučilišnog profesora kanonskog prava Dr. Hermana.

3) Što se tiče teritorija Zagrebačke nadbiskupije konstatiram ovo:
Toliko na opasku gosp. drž. tužioca.

U Zagrebu, 6. X. 1946.  

„Tražim poništenje presude“

Da blaženi Alojzije Stepinac presudu protiv sebe nije smatrao zakonitom niti pravednom, svjedoče i njegove kasnije izjave.

Tako je dana 31. srpnja 1952., osvrćući se na presudu kojom je 1946. godine osuđen, posvjedočio:
Dvije godine poslije, 16. travnja 1954., ponovno se osvrnuo na tijek sudskog postupka:  

Govor bl. Alojzija Stepinca pred sudom

Pismo dr. Ivi Politeu i kasnija Stepinčeva svjedočanstva uvod su u jedan od najvažnijih dokumenata sa suđenja - njegov govor pred sudom, kojeg ćemo, tijekom idućih dana, donositi u nastavcima.

U njemu se Stepinac osvrnuo na optužbe koje su mu stavljene na teret, odnos Crkve i tadašnje vlasti, ratne okolnosti, pitanje vjerskih prijelaza, položaj Katoličke Crkve te na razloge zbog kojih je odbacivao svoju krivnju.