Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre, dragi oci monfortanci!

Ponekad ono najvažnije u životu ostane neizgovoreno. Kuća može biti puna ljudi koji se u njoj osjećaju sami. Za istim stolom može sjediti obitelj, a da nitko ne primijeti kako je nekomu od njih teško. Na licu može biti osmijeh, a u srcu briga koju čovjek više nema snage objašnjavati. Upravo nas takva ljudska krhkost uvodi u otajstvo svadbe u Kani. Usred veselja Marija prva zamjećuje ono što drugima promiče: slavlje se oduljilo, ali nečega ponestaje; nelagoda još nije postala javna sramota, ali potreba je stvarna. Marija je ne ignorira, nego je donosi Isusu.

Zato večeras stojimo pred Gospodinom u zahvalnosti koja nadilazi običan spomen jednoga datuma. Pedeset godina prisutnosti misionara monfortanaca u Hrvatskoj nisu samo niz godina, imena, pastoralnih pothvata, putova, susreta i službi. To je prije svega pedeset godina Božje vjernosti; pedeset godina tijekom kojih je Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije i po služenju sinova svetoga Ljudevita Marije Grigniona de Montforta, pohađao svoj narod, budio vjeru, pozivao na obraćenje i vodio ljude prema Kristu.

Prorok Izaija kliče: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću i spasenje naviješta govoreći Sionu: Bog tvoj kraljuje!“ (Iz 52,7). Misionar je prije svega glasnik. Ne navješćuje sebe, nego Krista. Ne vodi ljude prema svojemu imenu, nego prema imenu Isusovu. U tome se osobito prepoznaje ljepota monfortanske karizme. Ona je duboko marijanska, ali nikada se ne zaustavlja na Mariji. Njezino je izvorište i središte Isus Krist. Marija je Majka koja svojoj djeci pokazuje put prema Sinu. Zato su riječi koje je izgovorila u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5), ujedno sažetak čitave njezine škole i čitavoga kršćanskog života.

1. Marijina brižna blizina

Evanđelje opisuje svadbu, mjesto radosti, zajedništva i nade. No usred slavlja događa se nešto što prijeti pretvoriti radost u neugodnost. Ponestalo je vina. Marija to opaža. Ona ne pita tko je kriv. Ne predbacuje domaćinima. Ne razglašava njihov propust. Jednostavno izgovara: „Vina nemaju“ (Iv 2,3). Koliko je majčinske nježnosti u tim riječima! Marija vidi nedostatak i o njemu govori Isusu. To je velika škola i za nas. Ljubav počinje pogledom koji primjećuje. Ravnodušnost prolazi pokraj čovjeka. Sebičnost vidi uglavnom vlastite potrebe i traži krivnju u drugima. Ljubav zamjećuje ono što je većini skriveno.

I danas ima mnogo ljudi kojima ponestaje vina. Nekome ponestaje nade. Nekome snage da još jednom oprosti. Nekome strpljenja u dugoj bolesti. U nekoj obitelji ponestaje razgovora. U nekome braku povjerenja. Nekome je molitva postala suha, a vjera umorna. Mladi čovjek možda ne zna kamo sa svojim životom. Starija se osoba osjeća nepotrebnom. Netko je okružen ljudima, a ipak duboko osamljen. Marija nas uči da pred takvim nedostacima u životima ljudi oko nas ne budemo samo promatrači. Ruke koje prebiru zrnca krunice trebaju biti spremne pridržati nemoćnoga. Usne koje izgovaraju Zdravomariju ne smiju biti grube prema bližnjemu. Srce koje zaziva Majku milosrđa mora imati mjesta za čovjeka kojemu je teško.

Dragi oci monfortanci, i vašu pedesetogodišnju prisutnost među nama možemo promatrati kao službu takva pogleda koji prepoznaje gdje ponestaje vina i tu potrebu donositi Kristu. To ste činili naviještajući Evanđelje, budeći nadu i vraćajući ljude molitvi, pomirenju i zajedništvu s Bogom. Koliko bi drukčiji bio naš crkveni i društveni život kada bismo manje vremena trošili na ogorčene dijagnoze, a više činili ono što čini Marija: vidjeli manjak i odnijeli ga Isusu. „Vina nemaju” nije rečenica očaja. To je rečenica vjere.

2. Kristovo prvenstvo

Marija vidi potrebu, ali ne zauzima Kristovo mjesto. Ne govori poslužiteljima: „Učinite što ja kažem.“ Njezina posljednja riječ zabilježena u Evanđelju glasi: „Što god vam rekne, učinite!“ To je možda najkraći i najdublji sažetak istinske marijanske pobožnosti. Mariju se istinski štuje onda kada se po njoj jasnije čuje Krista. Ako nas pobožnost prema Majci Božjoj ne dovodi do ozbiljnijega slušanja Evanđelja, prakticiranja sakramentalnoga života, obraćenja, praštanja i ljubavi prema bližnjemu, onda još nismo razumjeli njezinu ulogu.

U tome je veličina svetoga Ljudevita Marije Grigniona de Montforta. On je razumio da se čovjek, predajući se Mariji, ne udaljava od Krista, nego mu još potpunije pripada. Zato u Raspravi o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji moli: „Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj presvetoj Majci“ (br. 233). To je srce monfortanske duhovnosti: ništa zadržati za sebe jer želimo potpuno pripadati Kristu.

Uostalom, Pavao govori o „punini vremena“ kada Bog šalje Sina svoga, „od žene rođena“ (Gal 4,4). Marijino poslanje postoji unutar Kristova otajstva. Ona prima Sina kako bi ga darovala svijetu. Sve je u njezinu životu usmjereno prema njemu. Zato njezine riječi „Što god vam rekne, učinite!“ nisu pobožna izreka. One su zahtjev. Krist nam govori da oprostimo kada bismo radije uzvratili. Da služimo kada želimo biti posluženi. Da ostanemo vjerni kada je lakše odustati. Da priznamo vlastiti grijeh umjesto da stalno analiziramo tuđi. Da se pouzdamo kada ne vidimo cijeli put.

Poslužitelji u Kani primaju neobičnu zapovijed: napuniti posude vodom. Nisu znali što će se dogoditi. Od njih se nije tražilo da razumiju čudo, nego da poslušaju Krista. I upravo se kroz tu jednostavnu poslušnost otvorio prostor Božjemu djelovanju. Tako je i s nama. Mi bismo često željeli najprije razumjeti sve, osigurati budućnost i tek onda vjerovati. Gospodin nas, međutim, često poziva samo na sljedeći vjerni korak: danas oprostiti; danas se ispovjediti; danas obnoviti molitvu; danas učiniti dobro koje možemo.

Dragi monfortanci, možda je upravo to vaša posebna riječ suvremenomu čovjeku: ne boj se potpuno pripadati Kristu. U vremenu privremenih odluka i straha od konačnoga predanja, redovnički život svjedoči da se čovjek ne ostvaruje sebičnim čuvanjem vlastitoga života, nego njegovim darivanjem.

3. Vjera učenika

Ivan završava izvještaj o Kani riječima: „Tako u Kani Galilejskoj učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici“ (Iv 2,11). Konačni plod Kane nije vino. Konačni je plod vjera. Čudo nije predstava. Ono je znamenje koje otkriva tko je Isus. On je onaj koji čovjekovu oskudicu može ispuniti darom većim nego što sami možemo zamisliti.

No vjera se ne pokazuje samo pred čudima, kada se voda pretvara u vino. U životu postoje još dublje prilike za svjedočenje vjere: kada molimo, a bolest ne prestaje; kada se nadamo pomirenju, a ono se još ne ostvaruje; kada smo nekoga povjeravali Bogu, a ipak smo ga morali ispratiti na groblje. Tada se put vjere iz Kane nastavlja prema Kalvariji. Ondje ponovno nalazimo Mariju. Ona koja je vjerovala u Kani stoji i pod križem. Marija je vjerovala potpuno, a ipak je stajala pod križem.

To je važno zapamtiti. Duboka bol nije dokaz nedostatka vjere. Suza nije izdaja pouzdanja u Boga. Ponekad je najdublja vjera upravo ostati pod križem kada ništa ne razumijemo i kada ne možemo promijeniti ono što nas boli. Marija nije samo Majka koja posreduje čudo. Ona je i Stabat Mater, Majka koja ostaje kada se čini da je sve izgubljeno.

Stoga svaki kršćanin može reći: ne znam odgovor na svako svoje „zašto“, ali znam komu pripadam. Pripadam Kristu. Vjerovati znači osloniti svoj život na njega i onda kada su njegove staze drukčije od naših očekivanja. I zato jubilej nije samo slavljenje prošlosti. Pedeset godina vrijedi onoliko koliko naše danas rađa živom vjerom: vjerom koja ne ostaje na usnama, nego liječi srce, preobražava dom, daje snagu za križ i rađa svjedoke Evanđelja.

4. Jubilejska zahvalnost i nada

Ravnatelj stola na kraju govori zaručniku: „Ti si čuvao dobro vino sve do sada“ (Iv 2,10). Kako je to lijepa riječ za jubilej! Nakon pedeset godina ne pitamo se samo što je Bog po vama već učinio, nego i što po vama želi učiniti u godinama koje dolaze. Mnogo se toga promijenilo tijekom pola stoljeća. Promijenilo se društvo, kultura, naraštaji i pastoralne potrebe. Ali Krist nije ostario. Evanđelje nije izgubilo svoju snagu. Marijina majčinska briga nije prestala. Zato jubilej ne smije postati nostalgija.

Bog koji je bio vjeran jučer vjeran je i danas. Bog koji je pozvao prve monfortance nije prestao pozivati. Bog koji je po njihovoj službi vraćao ljude sakramentima, liječio savjesti i budio zvanja nije iscrpio svoju milost. Možda je upravo sada vrijeme novoga dobrog vina. Možda Gospodin pripravlja nova zvanja. Možda želi ponovno zapaliti vjeru u obiteljima. Možda želi preko ove zajednice doprijeti do ljudi koji više ni ne znaju da ga traže.

Dragi oci monfortanci, neka zato ovaj jubilej ne bude samo zahvalni pogled unatrag, nego novi početak. Ne bojte se mladima govoriti o ljepoti potpunoga predanja Bogu. Ne bojte se novih putova evangelizacije. Ne bojte se pokazati da Marija nije pobožni lik iz prošlosti, nego Majka koja i danas čini ono što je činila u Kani: vidi čovjeka, nosi njegovu potrebu Kristu i govori mu da sluša njezina Sina. Neka vam sveti Ljudevit izmoli onu gorljivost koja ne traži sebe nego Krista, poniznost koja zna da je sve milost i hrabrost da ponovno kažete svoje Totus Tuus.

Povjerimo večeras svi Mariji vino kojega u našemu životu ponestaje. Možda je to nada. Možda mir. Možda molitva. Možda snaga za oprost. Možda vjera. Donesimo joj svoju praznu posudu i poslušajmo njezinu riječ koja nas upućuje na Krista: „Što god vam rekne, učinite!“ Poslušamo li Krista, kako nas njegova Majka uči, i on će u našim životima objaviti svoju slavu. Naša će vjera postati živa snaga koja nas nosi, a ovaj jubilej početak novoga vremena milosti.

Prije pedeset godina monfortanska je obitelj po Marijinu zagovoru pustila korijen na hrvatskome tlu. Neka vam Marija i danas pokazuje put kojim treba ići: put slušanja, predanja i vjernosti Kristu. Neka ovaj jubilej zato ne ostane samo spomen zahvalnosti, nego postane novi početak milosti za monfortance, za ovu župu, za našu Crkvu i za sve koji se žele potpuno predati Kristu. Amen.