Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo biskupi i svećenici, članovi Prezbiterskoga vijeća!

Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem vam na zajedničkoj brizi za našu nadbiskupiju. Svatko od vas nosi iskustvo povjerenih mu vjernika: njihova traženja i poteškoće, ali i svjedočanstva vjere koja nas ohrabruju. Dok danas promišljamo o karizmatskim i srodnim molitvenim zajednicama te laičkim inicijativama, pred očima imajmo upravo te ljude. Naša je zadaća pomoći im da upoznaju Krista, rastu u vjeri te da primljenim darovima obogaćuju život Crkve.

Neka nas povede događaj iz Djela apostolskih. U Antiohiji se širi navještaj Isusa Krista i mnogi prihvaćaju vjeru. Crkva u Jeruzalemu šalje onamo Barnabu. Sveti Luka piše: „Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina“ (Dj 11,23). U toj je rečenici sadržan putokaz za našu službu: prepoznati milost, obradovati joj se i pomoći ljudima da ostanu uz Gospodina. Barnabin nam postupak pokazuje kako pastir pristupa novomu djelovanju koje u ljudima budi vjeru.

Barnaba ponajprije vidi milost Božju. Za takav je pogled potrebna nutarnja sloboda. Bog nas može iznenaditi dobrom koje nastaje ondje gdje ga nismo očekivali, u novim oblicima okupljanja i novim načinima svjedočenja vjere. Čovjek koji se nakon mnogo godina vrati ispovijedi, mlada osoba koja počne ozbiljno živjeti vjeru, obitelj koja ponovno otkrije zajedničku molitvu, sve su to razlozi za našu zahvalnost. Na nama je upoznati njihov put i pomoći da započeto dobro sazrije.

Potom se Barnaba raduje. Možemo li se iskreno radovati dobru koje je započelo tuđim trudom? Možemo li zahvaljivati za dar koji sami nemamo? U svećeničkom životu mnogo snage oslobađa spoznaja da Gospodin djeluje i preko drugih. Zauzetost laika može obnoviti i našu gorljivost. Kada prihvaćamo njihovu suradnju, priznajemo širinu Božjega djelovanja i otvaramo prostor povjerenju. Za to je katkad potrebno odreći se želje da svaki dobar pothvat započne upravo od nas.

Sveti Pavao poučava da različiti darovi potječu od istoga Duha, a vjernici pripadaju jednome Kristovu tijelu. Karizme su darovi milosti kojima Duh osposobljava vjernike za služenje i izgradnju Crkve (usp. 1 Kor 12,4-27). Zato govor o karizmama obuhvaća mnogo više od samih karizmatskih zajednica. Duh daruje i jednostavne, tihe darove: poučavanja, tješenja, pomaganja, vedroga podnošenja boli, snagu praštanja, služenja. Potrebno je poticati vjernike da prepoznaju njihovu dragocjenost ako i ne pripadaju nijednoj posebnoj zajednici. Svi imaju svoje mjesto u životu Crkve.

Različite zajednice pritom treba upoznavati u njihovoj posebnosti. Molitvena skupina, karizmatska zajednica i laička inicijativa nemaju nužno isti način djelovanja ni jednaku svrhu. Pismo Iuvenescit Ecclesia podsjeća na potrebu poštovanja posebnosti karizme i njezina uključivanja u život Crkve (usp. br. 23). Zajedništvo dopušta raznolikost i usmjerava je prema zajedničkomu dobru. Dar koji je netko primio treba moći donijeti plod i izvan kruga onih koji dijele njegovo duhovno iskustvo.

Barnabina radost povezana je s odgovornošću: on potiče vjernike da ostanu uz Gospodina. Tu se otvara pitanje razlučivanja. Drugi vatikanski sabor uči da karizme treba primati sa zahvalnošću, a prosudbu njihove vjerodostojnosti i pravilne uporabe povjerava crkvenim pastirima (usp. LG, 12). Naša služba stoga zahtijeva poznavanje ljudi i nauka, molitvu i spremnost na razgovor. Razlučivanje postaje vjerodostojno kada vjernici osjete da nam je stalo do njihova dobra.

Zbog dobra duša potrebno je pozorno promatrati plodove duhovnosti svake od molitvenih ili karizmatskih zajednica. Pitati se produbljuje li se njome cjelovita katolička vjera. Vodi li molitva prema euharistiji, zajedništvu s pastirima Crkve, djelotvornoj ljubavi i odgovornom životu u obitelji i svakodnevnim obvezama? Prihvaćaju li članovi zajednica savjet, pouku i ispravak? Važno je vidjeti što od duhovnoga iskustva ostaje kada prođe snažan osjećaj, kada nastupi teškoća ili kada treba strpljivo služiti bez priznanja. Upravo se tada očituje koliko je vjera postala djelotvornom.

Osobitu pozornost dugujemo ranjivim ljudima koji u molitvenim zajednicama traže utjehu, ozdravljenje ili izlaz iz životne nevolje. Njihovo povjerenje zahtijeva veliku odgovornost. Nitko se ne smije koristiti tuđom patnjom da bi učvrstio vlastiti ugled ili vlast nad savješću. Primjerice nametanje krivnje za nevjeru ili za prošli život bolesniku koji nije ozdravio, negativan je znak u razlučivanju autentičnosti karizme. Dužni smo čuvati dostojanstvo i slobodu osobe te poticati odgovorno prihvaćanje potrebne stručne pomoći. Kršćanska nada podupire čovjeka i onda kada kušnja traje.

Jednako je potrebno prepoznati elemente zatvorenosti zajednice, stava duhovne nadmoći ili pretjerane usmjerenosti na voditelja. O takvim pojavama valja govoriti jasno, razborito i na temelju činjenica. Pojedinačne poteškoće traže konkretnu prosudbu i primjerenu intervenciju. Kada je potreban ispravak, neka bude pravodoban i praćen spremnošću da osobi ili zajednici pomognemo nastaviti zdravim putem. Pastirska ljubav uključuje i hrabrost da zaštitimo povjerene nam vjernike.

Barnaba zatim odlazi potražiti Savla i dovodi ga u Antiohiju. Zajedno poučavaju zajednicu tijekom cijele godine. Taj prizor govori o suradnji i strpljenju. Za dozrijevanje vjere potrebna je trajna formacija, a za nju ljudi koji će biti prisutni i dostupni. Svećenik svojim praćenjem može pomoći da početna gorljivost postane postojana vjernost. Ujedno i sam treba biti spreman učiti, tražiti savjet i primiti pomoć subrata.

Draga braćo, tu vidim važan doprinos našega Prezbiterskoga vijeća. Predavanje koje ćemo čuti pomoći će nam jasnije sagledati plodove i pastoralne izazove ovih zajednica. Pozivam vas da u razgovor unesete konkretna iskustva i promišljene prijedloge. Kako bolje pripraviti svećenike za njihovo praćenje? Kakva je formacija potrebna voditeljima? Kako osigurati da se poteškoće pravodobno prepoznaju i rješavaju? Naše bi promišljanje trebalo pomoći svećeniku da zna komu se može obratiti, a zajednici da u svojemu pastiru prepozna pouzdana sugovornika.

Jednako je važno otvoriti prostor njihovu evangelizacijskom poslanju. Mnogi ljudi do kojih teško dopire naš redoviti pastoral mogu susresti vjeru preko prijateljstva, svjedočanstva i blizine zauzetih laika. Pomozimo da taj susret vodi prema punini crkvenoga života. Pritom i naše svećeničko zajedništvo ima veliku odgojnu snagu. Način na koji govorimo o subratu i surađujemo s njime pokazuje vjernicima koliko ozbiljno živimo zajedništvo na koje ih pozivamo.

Vratimo se na kraju Barnabi. On je vidio milost Božju, obradovao joj se i pomogao zajednici da ostane uz Gospodina. U tome prepoznajemo i put svoje svećeničke službe. Molimo za takvo svećeničko srce: srce koje će znati prepoznati milost u njezinu začetku, iskreno se radovati dobru koje Gospodin čini po drugima te strpljivo i odgovorno služiti njegovu rastu.

Neka se u našemu današnjem zasjedanju čuju iskustva, razbistre pitanja i rodi spremnost na zajedničko djelovanje. Želim da svaki svećenik osjeti kako u toj zadaći ima potporu nadbiskupa i svoje braće. Kada se nakon ovoga susreta vratimo svojim vjernicima, ponesimo sa sobom Barnabinu metodu: vidjeti milost, radovati joj se i služiti njezinu razlučivanju i rastu.