Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre, dragi štovatelji Gospe Stenjevečke!

Kada se u obitelji rodi dijete, svijet se naizgled ne mijenja. Sunce izlazi kao i prethodnoga dana. Ljudi nastavljaju svoje poslove. Gradovi ostaju isti. Povijest ide svojim tijekom. Pa ipak, za jednu se obitelj sve promijenilo. Rođen je novi život. Otvorila se nova budućnost. Pojavila se nada koja dan prije nije imala lice ni ime. Tako je bilo i s Marijinim rođenjem.

Njezino rođenje nije bilo zabilježeno u ljetopisima Rimskoga Carstva. Vladari nisu izdavali proglase o tome događaju. Vojske se nisu zaustavljale. Moćnici tadašnjega svijeta nisu znali da se rodila djevojčica čije će ime jednoga dana izgovarati naraštaji na svim jezicima svijeta. Ali Bog je znao. Nebo je znalo. U rođenju te djevojčice započela je zora novoga svijeta.

Crkva u Ulaznoj pjesmi ovoga blagdana radosno kliče: iz Marije se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš. Marija nije sunce. Krist je Sunce koje rasvjetljuje svakoga čovjeka. Marija je zora koja navješćuje njegov dolazak. Marija je milosti puna: Bog ju je, predviđajući zasluge svoga Sina, na jedinstven način otkupio. Zato ona ne želi da svoj pogled zadržavamo na njoj, nego ga uvijek usmjerava Kristu. Rođenje Blažene Djevice Marije navještaj je Božjega približavanja čovjeku. U Marijinu rođenju Bog nam poručuje: nisam zaboravio svoje obećanje; nisam napustio čovječanstvo; pripravljam vam Spasitelja.

Što, dakle, nama danas otkriva ta istina Božje blizine očitovane po Marijinu životu? Otkriva nam tri velike istine: Bog djeluje i u skrovitosti; Božja milost ulazi u ranjenu ljudsku povijest; svako prihvaćanje života otvara prostor Božjoj budućnosti.

1. Bog djeluje u skrovitosti

Prorok Mihej naviješta: „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom“ (Mih 5,1). Bog bira Betlehem. Ne bira Jeruzalem, s njegovim hramom, kraljevskim palačama i gradskim zidinama. Ne bira Rim, s njegovom vojnom i političkom moći. Bira malo mjesto koje ljudi jedva primjećuju.

To je Božja logika. Bog često započinje najveća djela ondje gdje ljudi ne vide ništa veliko. Abraham je tek jedan čovjek kada prima obećanje o velikome narodu; David je najmlađi među braćom kada ga Bog izabire za kralja; Betlehem je malen, a Nazaret neznatan. Marija je živjela skrovito i nepoznato, ali je u Božjemu naumu imala jedinstvenu ulogu.

Njezino je rođenje dio te skrovite Božje priprave.

Bog vidi ono što je skriveno ljudskome pogledu. To je velika utjeha i za nas. Mi često mislimo da vrijedi samo ono što je vidljivo, veliko, priznato i uspješno. Suvremena kultura mjeri vrijednost brojem sljedbenika, društvenim utjecajem, položajem, moći i materijalnim uspjehom. Čovjek se lako obeshrabri kada njegov rad nitko ne vidi, kada njegova žrtva nije priznata i kada se čini da njegova vjernost ne donosi ploda. Marijino rođenje govori nam da Božje djelo ne započinje bukom, nego tišinom.

Draga braćo i sestre, možda se i nama čini da smo premaleni da bismo promijenili svijet. Ali Bogu nije potrebna naša veličina. Potrebna mu je naša raspoloživost. On ne pita koliko možemo učiniti sami. Pita može li se poslužiti nama. Marijino rođenje objavljuje da se budućnost često rađa u skrovitoj sadašnjosti. Zato ne prezrimo malenost. Ne podcjenjujmo molitvu. Ne umanjujmo važnost obitelji. Ne smatrajmo beznačajnom vjernost u svakodnevnim dužnostima. Ondje gdje čovjek vjerno i ponizno služi Bogu, već sviće zora spasenja.

2. Milost ulazi u našu povijest

Evanđelje nam donosi Isusovo rodoslovlje. Taj niz imena može nam se na prvi pogled činiti monoton i beznačajan. Međutim, evanđelist Matej njime iznosi veliku teološku istinu: Bog ne spašava čovjeka izvan povijesti, već u nju ulazi. U Isusovu rodoslovlju nalaze se pravedni i grešni, vjerni i nevjerni, junaci i slabići. U njemu su obiteljske rane, ljudske slabosti, progoni, padovi i novi početci. Bog se nije sramio svoga rodoslovlja. Ušao je u ljudsku povijest kako bi je izliječio. Preuzeo je naše čovještvo kako bi ga obnovio. Ušao je u našu smrtnost kako bi nam darovao svoj život.

Rodoslovlje se, međutim, u jednome trenutku mijenja. Nakon dugoga ponavljanja „rodi se“, evanđelist dolazi do Josipa i kaže: „Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist“ (Mt 1,16). Ne kaže da je Josip rodio Isusa. Isus je začet po Duhu Svetome i rođen od Djevice Marije. Ljudska povijest dolazi do Marije, ali u njoj započinje nešto posve novo. Dolazi sam Bog.

Marija je kći svoga naroda i članica ljudskoga roda; upravo je iz nje Krist uzeo pravu ljudsku narav. Bog ju je, radi njezinoga jedinstvenog poslanja, od prvoga trenutka njezina začeća sačuvao od ljage istočnoga grijeha, „u predviđanju zasluga Isusa Krista“ (KKC, 491-492). Marija, dakle, nije izuzeta iz Kristova otkupiteljskog djela. Ona je njegov najsavršeniji plod. U njoj vidimo što milost želi učiniti i s nama. Milost ne uništava ljudsku narav, nego našu ranjenu narav liječi, čisti, uzdiže i usavršava. Bog nas svojom milošću ne čini manje ljudima, nego nas oslobađa da postanemo ono za što smo stvoreni. Zato ni mi našu ranjenu povijest ne moramo skrivati od Boga.

Današnje nam Evanđelje poručuje: ako je Bog kroz ranjenu povijest ljudskoga roda mogao pripraviti dolazak svoga Sina, može i kroz našu ranjenu povijest otvoriti put milosti. Nema rane koju Krist ne može dotaknuti. Nema grijeha koji ne može oprostiti onomu tko se kaje. Nema obitelji nad kojom treba izgubiti nadu. I nema čovjeka nad kojim Bog prestaje izgovarati svoju riječ nade: možeš ponovno početi. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima kaže: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28). Apostol ne tvrdi da je sve što se događa u ljudskome životu dobro. Grijeh nije dobar. Nepravda nije dobra. Bolest, izdaja i smrt nisu dobre. Ali Bog je tako svemoćan i tako milosrdan da čak i iz onoga što je zlo može izvesti dobro za onoga koji mu se povjeri.

Marija je živi znak te nade. Dok ljudska povijest nosi ranu Evina neposluha, Bog u Mariji pripravlja novu poslušnost. Dok se grijehom širi smrt, Marijinim slobodnim pristankom približava se Život. Marijansko štovanje stoga nije bijeg od stvarnosti. Ono je škola obnovljene ljudskosti. Gledajući Mariju učimo da posljednju riječ nema grijeh, nego milost; nema prošlost, nego Božje obećanje; nema smrt, nego Krist.

3. Prihvatiti život znači prihvatiti Božju budućnost

Anđeo govori Josipu: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,20-21). „Ne boj se!“ To su riječi koje prate Božji dolazak. Čovjek se često boji kada Bog poremeti njegove planove. Josip je imao svoju predodžbu budućnosti. Marija je imala svoj životni put. No Božji je plan bio veći od onoga što su mogli razumjeti. Od njih se nije tražilo da unaprijed znaju sve što će se dogoditi, nego da u vjeri odgovore na Božju inicijativu, prihvate njegov naum i život koji im povjerava.

U tome se otkriva i dostojanstvo svakoga ljudskog života. Kada Bog daruje dijete, ne daruje samo novu biološku jedinku. Daruje osobu. Daruje neponovljivo biće s vječnim pozivom. Nitko ne može unaprijed izmjeriti dobro koje će Bog učiniti po jednome prihvaćenom i ljubljenom životu. Marijino rođenje zato je snažan navještaj kulture života. U vremenu demografske zime, straha od budućnosti i sve češćega promatranja djeteta kao tereta, Crkva slavi rođenje jedne djevojčice. Slavi jer zna da je svaki ljudski život dar neizmjerne vrijednosti koja ne ovisi o zdravlju i sposobnostima djeteta, željama odraslih ili društvenoj korisnosti. Ljudski je život vrijedan jer je čovjek od Boga ljubljen i stvoren za vječnost.

Narod koji se prestane radovati djeci počinje gubiti vjeru u vlastitu budućnost. Društvo koje se boji života naposljetku se počinje bojati i budućnosti. Ako se kao pojedinci i kao društvo zatvaramo novomu životu, komu ćemo sutra predati vjeru koju smo primili, jezik i kulturu koje smo baštinili, povijest kojoj pripadamo i domovinu koju ljubimo? Prihvatiti dijete znači ujedno preuzeti odgovornost za njegov ljudski i kršćanski odgoj. Djeca trebaju vidjeti roditelje koji pošteno rade, vole se i zajedno mole.

Obitelji su naraštajima dolazile pred Gospu Stenjevečku donoseći svoje potrebe, zahvale i molitve. Tako se očitovala i još uvijek se očituje živa pobožnost ovoga kraja prema Mariji. Ova župa pred Majku Božju iznosi molitve za vjernu ljubav bračnih drugova, za pravi put djece i mladih te za snagu starijima i bolesnima. Cijeli život jedne obitelji stavlja pod Marijin zagovor. Molitvom izriče i želju da hrvatski narod ostane vjeran Kristu i s njime gradi svoju budućnost. Marija ne zauzima Kristovo mjesto. Ona nas uči kako Kristu otvoriti mjesto. Njezine posljednje riječi zabilježene u Evanđelju glase: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). To je sažetak njezina poslanja. Ona nas ne vezuje uz sebe, nego nas vodi poslušnosti svome Sinu.

Draga braćo i sestre, Rođenje Blažene Djevice Marije objavljuje da Bog nije odustao od čovjeka. Kada se rodila Marija, svijet još nije vidio Krista. Ali Krist je već bio blizu.

Obećanje je sazrijevalo. Zora je već najavljivala Sunce. Možda ni mi sada ne vidimo rješenje svojih teškoća. Možda ne vidimo plodove molitve. Možda smo zabrinuti za vlastitu obitelj, za budućnost djece i mladih, za budućnost našega naroda i Crkve. Možda nam se čini da tama postaje sve gušća.

Današnji blagdan svakomu od nas poručuje: „Ne boj se, Bog već djeluje.“ Djeluje u majci koja moli za svoje dijete, u ocu koji ostaje vjeran svojoj obitelji, u mladome čovjeku koji se opire duhu svijeta te u svakome tko svoje trpljenje sjedinjuje s Kristovim križem. Djeluje u iskrenoj ispovijedi, u obitelji koja zajedno moli i u svakome srcu koje mu dopušta da u njemu iznova započne svoje djelo. Zato danas pred Gospu Stenjevečku donesimo svoje živote. Donesimo joj svoje obitelji. Povjerimo joj djecu i mlade, supružnike u kušnjama, bolesne te one koji su se udaljili od Boga.

Ali nemojmo od Marije tražiti samo utjehu. Tražimo i hrabrost da živimo poput nje. Da u buci svijeta sačuvamo tišinu u kojoj se čuje Bog. Da u vremenu sebičnosti prihvaćamo i štitimo život. Da u kulturi nestalnosti ostanemo vjerni. Da u svijetu bez nade budemo ljudi pouzdanja. Da svoju djecu ne pripremamo samo za zemaljski uspjeh, nego za svetost i vječnost. Da u naše obitelji vratimo zajedničku molitvu, nedjeljnu euharistiju, sakrament pomirenja i čitanje Božje riječi.

Marijino rođenje bilo je zora Kristova dolaska. Neka i po našemu životu svane nova zora u našim obiteljima, u ovoj župi, u Zagrebu i u našemu hrvatskom narodu. Majko Božja Stenjevečka, nauči nas vjerovati kada ne razumijemo, ostati vjerni kada je teško i nadati se kada se čini da je tama pobijedila. Vodi nas svome Sinu! Gdje se prima Krista, ondje se pobjeđuje grijeh. Gdje Krist prebiva, započinje novi život. Majko Božja Stenjevečka, moli za nas! Amen.