Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre u Kristu, poštovane vjeroučiteljice, vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri!

Neposredno prije upravo naviještenoga odlomka iz Druge poslanice Timoteju Pavao podsjeća Timoteja na „neprijetvornu vjeru“ koja je živjela u njegovoj baki Loidi i majci Euniki. Želi ga vidjeti kako bi se napunio radošću. Piše mu: „Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se napunim radosti imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi - onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi (2 Tim 1,5).

Prije nego što će Pavao Timoteju reći bilo što o daru, o polaganju ruku, o službi i o pokladu vjere - prije svega toga on imenuje dvije žene. Baku i majku. Dvije žene bez naslova, bez mandata, bez ikakve službene isprave; dvije žene koje su jednostavno vjerovale i tu vjeru predale dalje, iz ruke u ruku, iz srca u srce. I cijela Timotejeva služba, sve ono što će Pavao od njega tražiti, počiva na onome što su njegove baka i majka u njega usadile.

Zato mi dopustite da danas, dok je među nama u ovoj crkvi najveći broj žena, vjeroučiteljica i odgojiteljica u vjeri, kažem otvoreno: Crkva vas ne šalje kao pomoćnu snagu. Vi ste u samome središtu onoga što Crkva jest i što čini. Ono što ćete vi posijati u srca djece i mladih, netko će za dvadeset ili trideset godina - možda za oltarom, možda u vlastitoj obitelji, možda na bolesničkoj postelji - moći nazvati svojom neprijetvornom vjerom.

Danas neki primaju kanonski mandat. To nije komad papira. To je čin kojim vas majka Crkva poziva imenom i šalje vas da govorite u njeno ime jer vam vjeruje.
 
1. Raspiruj dar Božji koji je u tebi
Pavao piše: „Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku“ (2 Tim 1,6). Glagol raspirivati koji Pavao ovdje upotrebljava slikovit je i gotovo se može čuti: znači ponovno raspiriti žeravicu, puhnuti u vatru koja je zamrla pod pepelom. Pavao ne kaže Timoteju: zapali novu vatru. Kaže mu: ono što imaš, to raspiri. Jer žeravica je tu po vatri koju je netko već zapalio u njemu.

To je prva istina današnjega dana. Mandat koji primate nije ovlaštenje koje ste sami stekli. Nije nagrada za položene ispite. Nije samo potvrda vaših sposobnosti. Mandat koji danas primate podsjeća vas da vaše poslanje nije samo plod stečenih kvalifikacija. Ono je dar i poziv koji se prima u Crkvi i za Crkvu.

Taj dar ima jedno svojstvo kojega moramo biti svjesni: može se ugasiti, utrnuti. Pepeo po njemu pada sam od sebe. Ne treba ga nitko nanositi. Dolazi od umora, od ponavljanja, od dvadeset i pet godina u istoj učionici s istim gradivom. Dolazi od razočaranja kad se generacija koju ste vodili nakon krizme više ne pojavljuje u crkvi. Dolazi od tišine u koju ste često uronjeni jer izostane i ono „hvala“ koje bi potvrdilo da vaš trud nije bio uzaludan.

Zato Pavao ne kaže Timoteju „čuvaj dar“ nego „raspiruj ga“. Vatra se ne održava mirovanjem. Vaše ognjište jest vaš vlastiti odnos s Kristom. Vjeroučiteljica koja je prestala moliti počinje prenositi samo podatke o Bogu umjesto uvoditi u odnos s Bogom, paliti oganj u srcu učenika. U prvoj se godini to možda ne primijeti. No djeca to osjete prije nego što znaju izreći. Djeca uvijek osjete govori li netko o Nekome koga poznaje ili poučava o nečemu što je samo naučio.

Zato čuvajte svoju molitvu kao što majka preko noći čuva žar. Petnaest minuta pred Presvetim može vašemu satu dati ono što mu ne može dati ni petnaest sati same tehničke priprave.
 
2. Duh snage, ljubavi i razboritosti
Pavao nastavlja: „Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora“ (2 Tim 1,7). Zastanimo nad ovim trima riječima, jer u njima je, čini mi se, cijeli profil vjeroučitelja našega vremena.

Snaga. Nije riječ o snazi koja se razmeće uz povike, nego o tihoj snazi koja ne odustaje. O snazi koja je potrebna kako biste ušli u razred u kojemu vjera više nije samorazumljiva, u kojemu vas dijete može upitati zašto uopće postoji taj predmet, a da na to ne odgovorite obranom, nego svjedočanstvom. To je snaga koja vas ne ostavlja u šutnji iz udobnosti. Ima trenutaka kad je najlakše preskočiti tešku temu i držati se udžbenika. Duh snage vas gura da ipak progovorite.

Ljubav. To je mjera. Bez ljubavi snaga postaje grubost, a vjeronauk se pretvara u jedno od etičkih sustava. Ljubav znači da u najnemirnijemu djetetu u zadnjoj klupi, onome koje vas ove godine najviše umara, vidite lice za koje je Krist umro. Ljubav znači da ne odgajate za sebe, nego za Njega koji nas je otkupio svojom krvlju. Znači da ćete voljeti i onu djecu koja neće vjerovati jer vas Crkva šalje da i njih ljubite, a ne samo da ih poučavate.

Razboritost. Grčka riječ ovdje znači zdrav, cjelovit, priseban duh. To je krepost koja zna razlikovati komu se govori, kada i koliko. Razboritost razlikuje osmogodišnjaka od maturanta. Zna da se pred razredom ne raspravlja o onome što je dijete povjerilo nasamo. Zna da postoje rane u obiteljima naše djece o kojima ne znamo ništa, i da riječ izgovorena bez pažnje može ostati čitav život. Razboritost je ljubav koja misli.

Snaga bez ljubavi ranjava. Ljubav bez razboritosti šteti. Razboritost bez snage šuti kad treba govoriti. Sve troje zajedno, to je Duh Sveti na djelu u čovjeku koji predaje vjeru.
 
3. Ne stidi se svjedočanstva
Pavao ide dalje i postaje vrlo osoban: „Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga“ (2 Tim 1,8).

Budimo iskreni jedni prema drugima. Postoje mjesta na kojima danas treba hrabrosti biti vjeroučitelj. Zbornica u kojoj se vaš predmet doživljava kao ostatak nekog prošlog vremena. Roditeljski sastanak na kojemu osjećate da ste jedini koji temu sastanka shvaća ozbiljno. Društvo u kojemu se o Crkvi s najviše lakoće govori o lošemu što se u njoj dogodilo.

Ne kažem vam da loše ne postoji. Kažem vam ono što je Pavao rekao Timoteju: nemoj se stidjeti. Sjetimo se da Pavao Timoteju piše iz zatvora. Piše mu okovan, napušten od mnogih, i kaže: „Znam komu sam povjerovao“ (2 Tim 1,12). Ne kaže: znam što sam postigao ili: znam što vjerujem, nego: znam komu. To je tajna vaše slobode. Vaše prvo poslanje nije braniti instituciju ni braniti sebe. Vi svjedočite za Osobu. A tko svjedoči za Osobu koju ljubi, taj ne mora biti agresivan ni uplašen. Može biti miran usred svih protivljenja i nevolja koje ga pogađaju kao vjernika.

Nikada ne podcjenjujte ono što radite. U školskim programima nema mnogo sadržaja iz kojih bi dijete čulo da je bezuvjetno voljeno, da njegov život ima smisao koji ne ovisi o ocjenama i da postoji oproštenje. Vaš je sat često jedino takvo mjesto u tjednu. Za neko dijete vi ste jedina osoba koja mu je te godine rekla da vrijedi. To nije malen posao. To je služenje ljudskoj duši.
 
4. Čuvaj poklad po Duhu Svetom
I konačno: „Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama“ (2 Tim 1, 14). Poklad - depozit, povjereno dobro. Ono što nije naše, nego nam je predano da prenesemo dalje cjelovito. Ovo je, drage sestre i braćo, bitno za razumjeti: vi niste autori sadržaja koji predajete. Vi ste čuvari i prenositelji onoga što je Crkvi povjereno. To vas dvostruko oslobađa.

Oslobađa vas napasti da vjeru krojite po vlastitoj mjeri, da ublažite ono što je zahtjevno ili prešutite ono što se danas teško sluša. Nemamo pravo prepravljati poruku koja nam je povjerena. Djeca ne trebaju našu verziju evanđelja, trebaju evanđelje. Također vas oslobađa još težega tereta: nije na vama da proizvedete vjeru. Nije u vašoj moći da nekoga učinite vjernikom. Nitko to ne može. Vi sijete, netko drugi zalijeva, a Bog daje rasti. Ako ove godine nijedno vaše dijete ne dođe na nedjeljnu misu, to nije presuda vašemu radu. Sjeme koje ste položili može klijati petnaest godina. Mnogi od nas poznaju ljude koji su se vratili vjeri u četrdesetoj ili pedesetoj godini života. Kad ih pitate kako je do toga došlo, spomenu jednu rečenicu jedne vjeroučiteljice kojoj se ni imena više ne sjećaju.

Zato psalam lijepo kaže: „Predat ćemo budućem koljenu: slavu Gospodnju i silu njegovu i djela čudesna što ih učini. (...) da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi, da djeci svojoj kazuju, da u Boga ufanje svoje stave“ (Ps 78, 4. 6-7). Vi radite za naraštaj koji se još nije rodio. To se ne mjeri u lipnju.
 
Drage sestre i braćo, čuli smo evanđelje. Jedanaestorica odlaze na goru u Galileji. I Matej bilježi jedan neobičan detalj koji nam nijedan pobožni pisac ne bi izmislio: „Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše“ (Mt 28,17). Neki posumnjaše! I upravo njima, upravo onima koji se klanjaju i sumnjaju u isto vrijeme, Isus prilazi i govori: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19). To je velika utjeha svima nama. Krist ne čeka da sumnja prestane. On i danas šalje učenike onakvima kakvi jesu: umorne, nesigurne, s pitanjima koja nisu riješili. Ako danas dolazite po mandat s osjećajem da niste dovoljno spremni, znajte da stojite točno ondje gdje su stajala jedanaestorica.

I zato završavam posljednjom rečenicom iz Matejeva evanđelja: „I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). U sve dane. Ne samo u dane kad je sat dobro prošao, nego i u one dane kad se vraćate kući praznih ruku, kad vas je netko povrijedio, kad se pitate čemu sve to. I tada je On s vama, u učionici, u razredu, u umoru koji nitko ne vidi.

Drage vjeroučiteljice i odgojiteljice, dragi vjeroučitelji: po uzoru na Loidu i Euniku, predajite dalje vjeru koja je najprije zahvatila vas. Crkva vas danas s povjerenjem šalje da nosite i predajete žeravicu primljene vjere. Ne dajte da se ugasi. Neka vas na tome putu prati Ona koja je Riječ najprije primila srcem, a potom je nosila u svome krilu - Blažena Djevica Marija, Majka Kristova i Majka Crkve. Amen.