Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici Majke Božje Remetske!
Kad čovjek dođe u ovo svetište, osjeća da je zakoračio na sveto mjesto, ne samo zato što se ovdje nalazi jedna od najstarijih marijanskih crkava našega grada i naše Domovine nego i zato što su vjernici stoljećima ovamo dolazili noseći ono što se riječima teško može izreći: radosti i zahvale, ali još više brige, bolesti, suze, razočaranja i pitanja bez odgovora. Naraštaji su se utjecali Majci i njihova je vjera natapala ove bregove. I danas je isto. Među nama su oni koji zahvaljuju za primljenu milost, roditelji koji mole za djecu, mladi koji traže svoj put i supružnici koji mole za mir u obitelji. Tu su stariji koji se osjećaju osamljeni, bolesni koji mole za zdravlje ili snagu da dostojanstveno nose svoj križ te oni koji su došli jer više nisu znali kamo poći.

Marijansko je svetište možda najljepše opisati kao mjesto na kojemu čovjek ne mora glumiti da je jak. Ne mora dokazivati svoju vrijednost ni skrivati svoje rane. Pred Majkom može biti ono što doista jest. U svijetu koji od nas neprestano traži uspješnost, učinkovitost i samodostatnost, ovdje otkrivamo drukčiju istinu: Bog ne ljubi čovjeka zato što je uspješan; ljubi ga jer ga je stvorio i pozvao na zajedništvo sa sobom.

Čovjek današnjice ima mnogo mogućnosti, ali često mu nedostaje mira; okružen je drugima, a ipak ostaje osamljen. Zna pronaći put do gotovo svakoga mjesta na zemlji, ali sve teže pronalazi put prema domu - mjestu na kojemu je voljen, prihvaćen i očekivan. Čovjek bez takva doma lako postaje lutalica. Više od sedam stoljeća hodočasnici dolaze u Remete jer ovdje, privučeni ljubavlju Majke, pronalaze dom. Dijete, kada ga nešto boli, ne traži prvo objašnjenje, nego majku. Današnja svetkovina govori o onome što Bog želi učiniti sa svakim čovjekom koji mu otvori srce.

U Mariji gledamo vlastitu budućnost; u njezinoj proslavi prepoznajemo Božje obećanje svakome od nas. Zato danas ne želimo promatrati Mariju kao uzvišeni uzor kojemu se divimo izdaleka, nego je želimo susresti kao Majku koja nas vodi k svome Sinu. Svako marijansko svetište ima jednu zadaću: dovesti čovjeka Kristu. Kada čovjek susretne Krista, ništa u njegovu životu ne ostaje isto. Marija nam pokazuje da naš zemaljski put nije lutanje bez cilja: dolazimo od Boga i pozvani smo vratiti se u Očev dom.
 
1. Marijina ljubav koja ide ususret
Današnje Evanđelje započinje jednostavnom, a dubokom rečenicom: „Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin” (Lk 1,39). Nakon što je primila Riječ Božju i u svome krilu začela Spasitelja, ne ostaje zatvorena u vlastito otajstvo, nego hita k Elizabeti. To je put svake istinske vjere: tko primi Krista, ne zatvara se u sebe, nego ide ususret drugima i služi im. Marija Elizabeti ne donosi tek utjehu, nego samoga Isusa; zato se dijete u utrobi raduje, a kuća se ispunja Duhom Svetim. I mi danas dolazimo Majci Božjoj Remetskoj ne da bismo ostali zatvoreni u svojim brigama, nego da nam pomogne primiti Krista i s njime poći ususret braći i sestrama.

Vidjevši da je Elizabeta prepoznala veliko Božje djelo u njezinu životu, Marija nije govorila o sebi, nego je zapjevala: „Veliča duša moja Gospodina” (Lk 1,46). U tome je tajna njezine svetosti: ne veliča sebe, nego Boga koji je pogledao na neznatnost svoje službenice. Marijin hvalospjev otkriva Božju logiku: on vidi ponizne, ranjene i zaboravljene; ne prezire slaboga čovjeka, nego ga podiže svojom milošću. Zato i naše suze, bolesti i neizvjesnosti mogu postati molitva nade - ne zato što je križ lagan, nego zato što je Gospodin vjeran.

Svetost čovjeka ne udaljava od drugih, nego ga osposobljava ljubiti kao što Bog ljubi. Zato hodočasnici stoljećima dolaze Mariji. Ona ne zamjenjuje Krista, nego vodi k njemu. Sveti Bernard iz Clairvauxa govori o Mariji kao Zvijezdi mora i poziva: „Gledaj zvijezdu, zazivaj Mariju”. Krist je jedini cilj svih naših putova. U marijanskim je svetištima lakše priznati da smo djeca. Pred ljudima skrivamo slabosti i glumimo jakost, a pred Majkom možemo jednostavno reći: Majko, umoran sam.

Koliko je samo suza kroz stoljeća natopilo ovo svetište, koliko je roditelja ovdje molilo za djecu, koliko je bračnih drugova pronašlo snagu opraštanja, koliko je bolesnika našlo mir, premda ne uvijek i ozdravljenje, koliko je mladih otkrilo svoj poziv. Bog jedini zna odgovore na sva pitanja koja nosimo, ali jedno pouzdano znamo i mi: tko se Mariji iskreno utječe, može se pouzdati u njezin majčinski zagovor. Ona nas ne zaustavlja kod sebe, nego nas vodi svome Sinu, jedinom Spasitelju i liječniku ljudske duše. Zato je današnja svetkovina prije svega blagdan majčinske blizine. Marijino Uznesenje ne znači da je postala daleka. Naprotiv, proslavljena kod Boga, svojim majčinskim zagovorom zauvijek prati Crkvu i svakoga tko joj se s vjerom utječe.
 
2. Uznesenje i naša budućnost
Pitanje što biva s čovjekom nakon smrti nije samo filozofsko. Postavlja ga roditelj koji izgubi dijete, supružnik koji ostane sam, čovjek pokraj groba svojih roditelja, bolesnik pred krajem zemaljskoga puta. Današnja svetkovina daje Božji odgovor. Sveti Pavao naviješta: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni” (1Kor 15,22). To nije tek utješna misao, nego temelj kršćanske vjere. Kršćanin ne zatvara oči pred smrću, nego zna da ona više nije posljednja riječ. To je razlog naše nade - ne optimizma koji ovisi o okolnostima, nego nade utemeljene na Božjoj vjernosti.

Uznesenje Blažene Djevice Marije veliki je znak te nade. Ono nije obećanje da će nam biti lako, nego sigurnost da Bog nije stvorio čovjeka za grob, raspadanje i ništavilo, već za zajedništvo sa sobom. Marija je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu ne vlastitom snagom, nego snagom uskrsloga Krista. U Mariji Crkva već promatra ono što je i sama pozvana postati u punini Kristove slave: ono što je Bog u Mariji ostvario po snazi Kristova uskrsnuća, obećava i svima koji ostanu sjedinjeni s njezinim Sinom. Marija, dušom i tijelom već proslavljena na nebu, pred putujućim Božjim narodom sjaji kao „znak sigurne nade i utjehe“ (LG, 68). To je snažna poruka nama, hodočasnicima Majke Božje Remetske. Ne hodočastimo samo prema ovome svetištu: čitav je kršćanski život hodočašće prema Očevu domu, a u Mariji već gledamo ono čemu se nadamo i prema čemu u Kristu putujemo.

Prvo nam čitanje stavlja pred oči veliki znak: „Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda” (Otk 12,1). U toj ženi Crkva prepoznaje vlastito otajstvo, a marijanska predaja u njoj s pravom promatra i lik proslavljene Majke Gospodinove u čijoj se proslavi očituje pobjeda njezina Sina nad grijehom i smrću.

Marijino je Uznesenje blagdan ljudskoga dostojanstva. U svijetu koji tijelo često svodi na predmet užitka ili koristi, Crkva naviješta da je ono pozvano na slavu: čovjekovo tijelo nije potrošna stvar, a pred Bogom nijedna suza i nijedno djelo ljubavi nisu izgubljeni. Ljudsko znanje može ublažiti patnju, medicina produljiti život, a tehnologija otvoriti nove mogućnosti. Ali nijedna ljudska moć ne može pobijediti smrt i darovati uskrsnuće. To može samo Krist, „prvina usnulih” (1Kor 15,20). Kršćanska nada stoga nije bijeg od smrti, nego pogled na nju u svjetlu Uskrsloga.

Marijino Uznesenje zato nije tek pobožna utjeha, nego navještaj konačne istine o čovjeku: pokazuje na kakvu smo slavu pozvani. Danas mislimo i na naše pokojne - roditelje, djedove i bake koji su ovamo hodočastili. Mislimo i na svećenike, redovnike, redovnice i bezbrojne vjernike čijih se imena možda više nitko na zemlji ne sjeća. Ali Bog ih se sjeća. U Kristu se ljubav ne prekida smrću, nego se preobražava.

Zato kršćanin može plakati - i Isus je zaplakao pred Lazarovim grobom (usp. Iv 11,35) - ali ne očajava. Naša nada nije u tome da ćemo izbjeći smrt, nego da nas ni smrt ne može odvojiti od Krista. Kada u Vjerovanju ispovijedamo da iščekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka, ne govorimo tek o dalekoj budućnosti, nego ispovijedamo konačni smisao svoga života. Marija, već proslavljena dušom i tijelom, stoji pred nama kao znak da je Krist vjeran u svojim obećanjima. Ono čemu se mi još nadamo, u njoj već gledamo ostvareno.
 
3. Remete - mjesto ozdravljenja srca
Postoji rana dublja od tjelesne bolesti: rana srca. Čovjek može imati uređen život, obitelj i prijatelje, a ipak nositi skrivenu bol - razočaranje, izdaju, grijeh ili pitanje bez odgovora. U Marijinoj blizini otkrivamo da te rane nisu skrivene Božjemu pogledu. Evanđelja nam pokazuju Isusa čiji pogled susreće grešnika, ranjenoga i onoga koji traži smisao. Njegov pogled ne ponižava, nego podiže i spašava. Marijin majčinski pogled odraz je te Kristove ljubavi: ne zaustavlja nas na sebi, nego usmjerava prema svome Sinu.

U kulturi stalnoga vrednovanja potreban nam je pogled Majke koji rasterećuje. Mjeri nas se prema uspjehu, izgledu i učinkovitosti pa lako zaboravljamo da je naš život dar i da smo ljubljena Božja djeca. Zato je ovo svetište mjesto milosti. Ovdje čovjek ponovno uči šutjeti, slušati, moliti, plakati i praštati - ukratko, biti čovjek. Možda je netko došao s teretom grijeha koji godinama nosi u tišini; možda misli kako više nema povratka i ne usuđuje se podići pogled k nebu. Ne bojte se pristupiti sakramentu pomirenja. Majka nas vodi k Sinu koji ne ponižava, nego oslobađa. U ispovijedi Krist nam oprašta grijehe, obnavlja srce i vraća dostojanstvo Božjega djeteta. Ako nekome trebate oprostiti, pružiti ruku ili učiniti prvi korak prema pomirenju, neka ovo hodočašće bude početak.

Takva se čuda ne bilježe u kronikama, a ipak su najveća: najdublje ozdravljenje nije ono koje mijenja tijelo, nego ono koje preobražava srce. Neka nitko danas ne ode iz Remeta noseći isti teret s kojim je došao. Možda se okolnosti neće odmah promijeniti, bolest možda neće nestati, a križ će možda ostati. No čovjek koji susretne Krista više nije isti: njegovo srce postaje novo.
 
4. Od svetišta do svakodnevice
Svako hodočašće ima dva važna trenutka: polazak i povratak. Polazak je ispunjen čežnjom za ciljem, a povratak pokazuje je li susret bio istinit. Mariju nalazimo kod Elizabete, u Betlehemu, pod križem i s Crkvom u molitvi za dar Duha Svetoga. To je i naš put. Nije dovoljno povremeno doći u svetište; potrebno ga je nositi u srcu. Nije dovoljno zapaliti svijeću; potrebno je postati svjetlo. Nije dovoljno izmoliti krunicu; potrebno je živjeti ono što u njoj razmatramo. Nije dovoljno pjevati Mariji; potrebno je poput nje odgovoriti Bogu: „Neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38). Pravo mjerilo ovoga hodočašća pokazat će se sutra: hoće li u našim obiteljima biti više strpljenja, u riječima manje osude, u srcima više spremnosti na oproštenje, a u domovima više molitve?

Obnova Crkve ne započinje u velikim strategijama i izvanrednim projektima, nego u svetosti naše svakodnevice. Našemu društvu trebaju mudri i pošteni ljudi: odgovorni u javnoj službi, pravedni u poslu, požrtvovni u odgoju, strpljivi u obiteljima i velikodušni prema slabima. Takva obnova ne počinje boljom organizacijom društva, nego obraćenim srcem. Obiteljima, Crkvi i domovini potrebni su sveti ljudi koji vjeruju, mole, opraštaju, čuvaju istinu i ne uzvraćaju zlo zlim. Svetost nije povlačenje iz svijeta, nego najdublje služenje svijetu. Marija je bila sveta jer je Boga izvanredno ljubila u običnosti svakoga dana. Tako se gradi kraljevstvo Božje: strpljenjem, poniznošću, molitvom, praštanjem i ljubavlju u malim djelima koja Bog upisuje u vječnost.
 
Braćo i sestre, nemojmo otići s ovoga mjesta samo kao oni koji su pohodili svetište, nego kao oni koji su dopustili Kristu da ih po zagovoru svoje Majke obnovi. Neka odavde večeras ne krene samo mnoštvo hodočasnika, nego mnoštvo svjedoka koji će životom govoriti da je Bog živ, da je Krist uskrsnuo, da smrt nema posljednju riječ, da je ljubav jača od mržnje, praštanje jače od osvete i nada jača od straha. Neka se u našim domovima, na radnim mjestima i među ljudima koje susrećemo vidi da smo bili kod Majke - po miru koji nosimo, dobroti koju iskazujemo, spremnosti na oproštenje i nadi koju ne gubimo.

U Mariji, dušom i tijelom uznesenoj u nebesku slavu, gledajmo i vlastitu budućnost. Ona je znak sigurne nade da je Kristova pobjeda stvarna, da grob nije čovjekova posljednja postaja i da naše zemaljsko hodočašće ima cilj. Tražili smo dom za dušu i došli Majci; ona nam pokazuje konačni dom - Očev dom.

Majko Božja Remetska, Majko Crkve i naše nade, primi nas pod svoj majčinski plašt. Vodi nas svome Sinu, čuvaj obitelji, ohrabri mlade, utješi bolesne, osnaži starije i izmoli nam milost da nakon zemaljskoga hodočašća zajedno s tobom gledamo lice uskrsloga Krista u nebeskoj slavi. Amen.