Govor nadbiskupa Kutleše prilikom dodjele diploma đakonima o završenoj pastoralnoj godini
GOVOR ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE
Dodjela diploma đakonima o završenoj pastoralnoj godini
Zagreb, Dvorana Vijenac, 2. lipnja 2026.
Crkva treba pastire sa srcem
Dodjela diploma đakonima o završenoj pastoralnoj godini
Zagreb, Dvorana Vijenac, 2. lipnja 2026.
Crkva treba pastire sa srcem
Dragi đakoni,
večeras ne obilježavamo samo završetak jedne pastoralne godine, nego prepoznajemo da ste korak bliže trenutku svećeničkoga ređenja, kada će vam Crkva povjeriti nešto neizmjerno veće od službe: ljude, njihove živote, njihove rane, njihove nade i njihovu žeđ za Bogom. Bit ćete pozvani da u svome djelovanju učinite vidljivom sveopću Crkvu i da iskrenim predanjem svoga života pridonesete izgradnji cijeloga Kristova tijela (usp. LG 28, 4).
Diploma koju primate važno je priznanje za uloženi trud, učenje i plodove formacije. No ona nije cilj. Ona je tek jedna postaja na putu koji vodi prema još većoj odgovornosti, jer Crkva vas ne pripravlja prvenstveno za zanimanje, nego za darivanje života. Večeras želimo zahvaliti i svim odgojiteljima, profesorima, mentorima, obiteljima i svima koji su vas pratili na ovome putu. Nijedan poziv ne raste bez podrške drugih. Vjerujem da sve njih nosite u svojim molitvama i da ćete im se rado vraćati kao prijateljima po savjet i okrjepu.
Živimo u vremenu u kojem nikada nije bilo više informacija, više komunikacije i više povezanosti, a ipak susrećemo mnoštvo usamljenih ljudi. Svijet je pun riječi, ali često bez istinskoga slušanja. Ljudi oko nas nose neizgovorene strahove, duboke rane i pitanja koja ne znaju komu postaviti.
Zato Crkva danas ne treba samo dobre organizatore, sposobne govornike ili učinkovite upravitelje. Treba pastire sa srcem, jer upravo će sposobnost da ostanemo istinski ljudi biti jedan od najvećih izazova našega vremena. Na to nas podsjeća papa Lav XIV. kada piše: „U doba umjetne inteligencije, u kojemu ljudsko dostojanstvo riskira da bude zamagljeno novim oblicima dehumanizacije, imamo hitnu dužnost ostati duboko ljudski, s ljubavlju čuvajući onu veličanstvenu ljudskost koja nam je dana i pokazana u svojoj punini u Kristu, i koju nijedan stroj nikada ne može zamijeniti u njezinu sjaju“ (Magnifica humaniitas, 15).
Draga braćo, upravo je to jedna od zadaća budućega svećenika: biti svjedok Kristove blizine, ljubavi i suosjećanja. Jer đakonat, a uskoro i prezbiterat, nisu puka zaduženja ni profesije poput svake druge. To su stupnjevi vašega suobličenja Kristu koji nije došao da bude služen, nego da služi. Vaš najvažniji ispit ne završava večeras. On tek počinje.
1. Budite suosjećajni
Jedna od najvažnijih stvari koje čovjek danas može doživjeti jest da ga netko doista sasluša. Mnogi ljudi nose svoje brige potpuno sami. Zato vaša pastoralna služba i vaše buduće svećeništvo ne započinju velikim riječima, briljantnim nastupima i savršenim strategijama. Počinju srcem koje zna zastati pred čovjekom. Krist nije prolazio pokraj ljudi kao promatrač. Zaustavljao se. Gledao ih je. Slušao. Dodirivao njihove rane. Onaj kojega prorok naziva Čovjekom boli, vičnim patnjama (usp. Iz 53,4), nije ljudskoj patnji pristupao s distance.
Krist ljudima nije pristupao kao onaj koji će riješiti sve njihove probleme, ozdraviti ih od svih bolesti i osloboditi od svih nevolja. Prilazio im je suosjećajući, slušao ih je razumijevajući njihovu bol i poučavajući ih o njihovu dostojanstvu kao sinova i kćeri Božjih. Upravo je to primjer koji ostaje pred svakim zaređenim službenikom Crkve.
Susretat ćete ljude slomljenih brakova, izgubljene mlade, bolesne, usamljene starije, one koji sumnjaju, one koji su ljuti na Boga, one koji će vam postavljati pitanja na koja nećete odmah imati odgovor. I oni neće uvijek prvo trebati vaše riječi. Ponekad će više značiti vaša prisutnost nego precizni odgovori. Ljudi ne traže savršene, nego autentične pastire. Ne traže ljude bez slabosti. Traže ljude koji ih neće gledati s visoka. Ako po vašoj blizini osjete Kristovu blagost, tada ste već učinili mnogo.
2. Budite graditelji zajedništva
Veliki izazov današnjega vremena jest izoliranost. Ljudi žive jedni pokraj drugih, a često su međusobno udaljeni. Zato je vaša zadaća pokazivati da je Crkva ponajprije obitelj vjere, a župe i vjerničke zajednice mjesta gdje svatko i po vašem služenju treba osjetiti da je prihvaćen i poštivan u svome dostojanstvu. Pozvani ste biti graditelji mostova - među generacijama, među različitim ljudima i među onima koji su se možda udaljili od Crkve i izgubili nadu.
A mostovi se ne grade velikim riječima, nego strpljenjem, poniznošću, samodisciplinom, nutarnjim obraćenjem. Jer uzalud je govoriti o zajedništvu ako u vlastitome srcu nosimo podjele, srdžbu, rivalstvo ili gorčinu. I među vama samima zajedništvo će biti presudno. Svećeništvo se ne živi individualistički. Ne postoji zdravo svećeništvo bez bratstva. Vaše se bratstvo „rado treba očitovati u uzajamnoj pomoći, kako duhovnoj tako i materijalnoj, kako pastoralnoj, tako i osobnoj, te u sastancima i zajedništvu života, rada i ljubavi“ (LG 28, 4). Ako jedni drugima ne budete braća, teško ćete drugima biti očevi. Ljudi u vašoj prisutnosti moraju osjetiti toplinu, dobrotu i prihvaćenost. Kada čovjek osjeti da nekamo pripada, lakše se otvara i Bogu.
3. Budite nositelji nade
Ako postoji nešto što današnjemu svijetu izrazito nedostaje, onda je to nada. Ljudi su umorni od straha, podjela, negativnosti i osjećaja nesigurnosti. Mnogi gledaju budućnost s brigom i pitaju se postoji li još nešto što može donijeti mir i smisao.
Vaša je služba svjedočanstvo da postoji nešto takvo i da se kršćanski poziv ne iscrpljuje u izvršavanju zadataka. To je poziv da budemo nositelji svjetla ondje gdje postoji tama, nositelji mira ondje gdje postoji nemir i nositelji nade ondje gdje ljudi gube smisao i snagu.
Malo svjetlo možda ne može odjednom osvijetliti cijeli svijet, ali može razbiti tamu oko sebe. I upravo tako Bog često djeluje preko jednostavnih i vjernih ljudi koji donose mir, koji ne šire gorčinu i beznađe, nego hrabrost i povjerenje, u čijoj će prisutnosti drugi osjećati podršku i sigurnost.
Pozvani ste biti znak da Bog ostaje prisutan usred nevolja i da je to dovoljan razlog radosti i kad je teško. Zato budite ljudi radosne nade. Ne dopustite da vas obeshrabre cinizam, umor ili podjele koje često susrećemo oko sebe. Svijet danas treba vedre, mirne i hrabre službenike koji će svojim životom pokazivati snagu dobrote.
Dragi đakoni, večeras završava jedno važno poglavlje, ali ono bitnije tek počinje. Uskoro ćete postati Kristovi svećenici. Ljudi vam neće dolaziti zato što ste obrazovani. Neće vas tražiti zbog diploma. Neće kucati na vrata župnoga ureda zato što ste uspješno završili formaciju. Dolazit će vam jer su ranjeni. Jer traže oproštenje. Jer su izgubili dijete. Jer im se raspao brak. Jer ih muči savjest. Jer umiru. Jer traže Boga. Tada neće biti najvažnije koliko znate, nego koliko ljubite. Neće biti presudno koliko ste uvjerljivi, nego koliko ste Kristovi. Neće biti odlučujuće jeste li ostavili dojam, nego jeste li donijeli evanđelje.
Pazite da ne postanete „stručnjaci za sveto“ koji su izgubili sposobnost divljenja. Pazite da ne postanete službenici oltara koji su zaboravili moliti. Bdijte nad sobom kako ne biste postali upravitelji struktura koji su izgubili srce pastira. Budite Kristovi. Budite takvi da ljudi, kada vas susretnu, ne kažu samo: „To je dobar čovjek“, nego: „Po njemu sam osjetio da me Bog nije zaboravio.“
To vam od srca želim. I zato danas molim Božji blagoslov. Neka vas sve prati zaštita i zagovor Blažene Djevice Marije i svih svetaca i blaženika hrvatskoga naroda, napose blaženoga Alojzija Stepinca.
večeras ne obilježavamo samo završetak jedne pastoralne godine, nego prepoznajemo da ste korak bliže trenutku svećeničkoga ređenja, kada će vam Crkva povjeriti nešto neizmjerno veće od službe: ljude, njihove živote, njihove rane, njihove nade i njihovu žeđ za Bogom. Bit ćete pozvani da u svome djelovanju učinite vidljivom sveopću Crkvu i da iskrenim predanjem svoga života pridonesete izgradnji cijeloga Kristova tijela (usp. LG 28, 4).
Diploma koju primate važno je priznanje za uloženi trud, učenje i plodove formacije. No ona nije cilj. Ona je tek jedna postaja na putu koji vodi prema još većoj odgovornosti, jer Crkva vas ne pripravlja prvenstveno za zanimanje, nego za darivanje života. Večeras želimo zahvaliti i svim odgojiteljima, profesorima, mentorima, obiteljima i svima koji su vas pratili na ovome putu. Nijedan poziv ne raste bez podrške drugih. Vjerujem da sve njih nosite u svojim molitvama i da ćete im se rado vraćati kao prijateljima po savjet i okrjepu.
Živimo u vremenu u kojem nikada nije bilo više informacija, više komunikacije i više povezanosti, a ipak susrećemo mnoštvo usamljenih ljudi. Svijet je pun riječi, ali često bez istinskoga slušanja. Ljudi oko nas nose neizgovorene strahove, duboke rane i pitanja koja ne znaju komu postaviti.
Zato Crkva danas ne treba samo dobre organizatore, sposobne govornike ili učinkovite upravitelje. Treba pastire sa srcem, jer upravo će sposobnost da ostanemo istinski ljudi biti jedan od najvećih izazova našega vremena. Na to nas podsjeća papa Lav XIV. kada piše: „U doba umjetne inteligencije, u kojemu ljudsko dostojanstvo riskira da bude zamagljeno novim oblicima dehumanizacije, imamo hitnu dužnost ostati duboko ljudski, s ljubavlju čuvajući onu veličanstvenu ljudskost koja nam je dana i pokazana u svojoj punini u Kristu, i koju nijedan stroj nikada ne može zamijeniti u njezinu sjaju“ (Magnifica humaniitas, 15).
Draga braćo, upravo je to jedna od zadaća budućega svećenika: biti svjedok Kristove blizine, ljubavi i suosjećanja. Jer đakonat, a uskoro i prezbiterat, nisu puka zaduženja ni profesije poput svake druge. To su stupnjevi vašega suobličenja Kristu koji nije došao da bude služen, nego da služi. Vaš najvažniji ispit ne završava večeras. On tek počinje.
1. Budite suosjećajni
Jedna od najvažnijih stvari koje čovjek danas može doživjeti jest da ga netko doista sasluša. Mnogi ljudi nose svoje brige potpuno sami. Zato vaša pastoralna služba i vaše buduće svećeništvo ne započinju velikim riječima, briljantnim nastupima i savršenim strategijama. Počinju srcem koje zna zastati pred čovjekom. Krist nije prolazio pokraj ljudi kao promatrač. Zaustavljao se. Gledao ih je. Slušao. Dodirivao njihove rane. Onaj kojega prorok naziva Čovjekom boli, vičnim patnjama (usp. Iz 53,4), nije ljudskoj patnji pristupao s distance.
Krist ljudima nije pristupao kao onaj koji će riješiti sve njihove probleme, ozdraviti ih od svih bolesti i osloboditi od svih nevolja. Prilazio im je suosjećajući, slušao ih je razumijevajući njihovu bol i poučavajući ih o njihovu dostojanstvu kao sinova i kćeri Božjih. Upravo je to primjer koji ostaje pred svakim zaređenim službenikom Crkve.
Susretat ćete ljude slomljenih brakova, izgubljene mlade, bolesne, usamljene starije, one koji sumnjaju, one koji su ljuti na Boga, one koji će vam postavljati pitanja na koja nećete odmah imati odgovor. I oni neće uvijek prvo trebati vaše riječi. Ponekad će više značiti vaša prisutnost nego precizni odgovori. Ljudi ne traže savršene, nego autentične pastire. Ne traže ljude bez slabosti. Traže ljude koji ih neće gledati s visoka. Ako po vašoj blizini osjete Kristovu blagost, tada ste već učinili mnogo.
2. Budite graditelji zajedništva
Veliki izazov današnjega vremena jest izoliranost. Ljudi žive jedni pokraj drugih, a često su međusobno udaljeni. Zato je vaša zadaća pokazivati da je Crkva ponajprije obitelj vjere, a župe i vjerničke zajednice mjesta gdje svatko i po vašem služenju treba osjetiti da je prihvaćen i poštivan u svome dostojanstvu. Pozvani ste biti graditelji mostova - među generacijama, među različitim ljudima i među onima koji su se možda udaljili od Crkve i izgubili nadu.
A mostovi se ne grade velikim riječima, nego strpljenjem, poniznošću, samodisciplinom, nutarnjim obraćenjem. Jer uzalud je govoriti o zajedništvu ako u vlastitome srcu nosimo podjele, srdžbu, rivalstvo ili gorčinu. I među vama samima zajedništvo će biti presudno. Svećeništvo se ne živi individualistički. Ne postoji zdravo svećeništvo bez bratstva. Vaše se bratstvo „rado treba očitovati u uzajamnoj pomoći, kako duhovnoj tako i materijalnoj, kako pastoralnoj, tako i osobnoj, te u sastancima i zajedništvu života, rada i ljubavi“ (LG 28, 4). Ako jedni drugima ne budete braća, teško ćete drugima biti očevi. Ljudi u vašoj prisutnosti moraju osjetiti toplinu, dobrotu i prihvaćenost. Kada čovjek osjeti da nekamo pripada, lakše se otvara i Bogu.
3. Budite nositelji nade
Ako postoji nešto što današnjemu svijetu izrazito nedostaje, onda je to nada. Ljudi su umorni od straha, podjela, negativnosti i osjećaja nesigurnosti. Mnogi gledaju budućnost s brigom i pitaju se postoji li još nešto što može donijeti mir i smisao.
Vaša je služba svjedočanstvo da postoji nešto takvo i da se kršćanski poziv ne iscrpljuje u izvršavanju zadataka. To je poziv da budemo nositelji svjetla ondje gdje postoji tama, nositelji mira ondje gdje postoji nemir i nositelji nade ondje gdje ljudi gube smisao i snagu.
Malo svjetlo možda ne može odjednom osvijetliti cijeli svijet, ali može razbiti tamu oko sebe. I upravo tako Bog često djeluje preko jednostavnih i vjernih ljudi koji donose mir, koji ne šire gorčinu i beznađe, nego hrabrost i povjerenje, u čijoj će prisutnosti drugi osjećati podršku i sigurnost.
Pozvani ste biti znak da Bog ostaje prisutan usred nevolja i da je to dovoljan razlog radosti i kad je teško. Zato budite ljudi radosne nade. Ne dopustite da vas obeshrabre cinizam, umor ili podjele koje često susrećemo oko sebe. Svijet danas treba vedre, mirne i hrabre službenike koji će svojim životom pokazivati snagu dobrote.
Dragi đakoni, večeras završava jedno važno poglavlje, ali ono bitnije tek počinje. Uskoro ćete postati Kristovi svećenici. Ljudi vam neće dolaziti zato što ste obrazovani. Neće vas tražiti zbog diploma. Neće kucati na vrata župnoga ureda zato što ste uspješno završili formaciju. Dolazit će vam jer su ranjeni. Jer traže oproštenje. Jer su izgubili dijete. Jer im se raspao brak. Jer ih muči savjest. Jer umiru. Jer traže Boga. Tada neće biti najvažnije koliko znate, nego koliko ljubite. Neće biti presudno koliko ste uvjerljivi, nego koliko ste Kristovi. Neće biti odlučujuće jeste li ostavili dojam, nego jeste li donijeli evanđelje.
Pazite da ne postanete „stručnjaci za sveto“ koji su izgubili sposobnost divljenja. Pazite da ne postanete službenici oltara koji su zaboravili moliti. Bdijte nad sobom kako ne biste postali upravitelji struktura koji su izgubili srce pastira. Budite Kristovi. Budite takvi da ljudi, kada vas susretnu, ne kažu samo: „To je dobar čovjek“, nego: „Po njemu sam osjetio da me Bog nije zaboravio.“
To vam od srca želim. I zato danas molim Božji blagoslov. Neka vas sve prati zaštita i zagovor Blažene Djevice Marije i svih svetaca i blaženika hrvatskoga naroda, napose blaženoga Alojzija Stepinca.