Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre, dragi krizmanici!

U Evanđelju koje smo upravo čuli Isus podiže oči prema nebu i moli Oca za nas. To je njegova velikosvećenička molitva, jedan od najdubljih i najintimnijih trenutaka u cijelome Ivanovu evanđelju. To nije obična molitva - to je pogled u samo srce Isusova odnosa s Ocem. Ali ono što je posebno važno za nas jest da Isus u toj molitvi govori o svojim učenicima - i time, zapravo, govori o svima nama.

„Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoje bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali“ (Iv 17, 6). I još dodaje: „Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao“ (Iv 17, 7-8).

Dragi krizmanici, u ovim riječima prepoznajte Isusov govor o vama. To nije samo govor o apostolima, o nekim ljudima iz prošlosti. To je govor o svakome učeniku, o svakomu tko vjeruje u Krista - i upravo zato danas, na dan vaše krizme, ove riječi imaju posebno značenje.

Krizma nije samo svečano slavlje jednoga sakramenta nakon kojega prestaje vaša obveza vjeronauka. To je trenutak u kojemu Crkva potvrđuje da ste spremni još gorljivije svjedočiti svoju vjeru. Ne samo slušajući vjeronauk, nego i provodeći u djelo sve što ste na vjeronauku naučili i u što će vas Duh Sveti upućivati. To znači biti Kristovi učenici u punome smislu te riječi. Evanđelje koje smo čuli pomaže nam razumjeti što to znači.
 
1. Tko je za mene Isus?
Isus kaže: „upoznaše da sam od tebe izišao (…) i povjerovaše da si me ti poslao“ (Iv 17, 8). To je temelj svega. Bez toga nema pravoga učeništva.

Biti učenik ne znači samo znati činjenice o Isusu. Nije dovoljno znati da je rođen u Betlehemu, da je činio čudesa, da je umro i uskrsnuo. Sve je to važno, ali nije dovoljno. Učeništvo započinje kada čovjek osobno prepozna i iskusi da Isus nije samo povijesna osoba, nego živi Bog našega života, onaj koji dolazi od Boga, koji Božje riječi govori, koji je i sam Bog.

Drugim riječima, učenik je onaj koji u Isusu vidi Boga. To je velika razlika. Jer, ako je Isus samo učitelj, onda ga možemo slušati ili ne slušati. Ako je samo moralni uzor, možemo ga uzeti kao inspiraciju, ali i odbaciti. Ali ako je on doista od Boga, ako u njegovim riječima govori Bog, onda se naš odnos prema njemu potpuno mijenja. Tada njegovo evanđelje nije samo savjet, nego istina. Njegove zapovijedi nisu samo prijedlozi, nego put života.

Dragi krizmanici, možda ste do sada živjeli vjeru više kao dio obiteljske tradicije ili običaja okoline. To je normalno. No krizma je trenutak kada vas Crkva poziva na osobnu vjeru. Pitanje koje danas stoji pred vama nije što drugi misle o Isusu, nego: tko je Isus za mene. Je li on netko tko ima stvarno mjesto u mojemu životu? Utječe li na moje odluke, moje odnose, moje vrijednosti? Bez toga osobnog susreta i priznanja, nema pravoga učeništva.

2. Ne samo vjerovati, nego i živjeti
Isus svjedoči Ocu da su učenici čuvali njegovu riječ (usp. Iv 17, 6). To znači da učenici nisu samo slušali Isusa - nego su njegovu riječ prihvatili, čuvali u srcu i pretočili u život. U biblijskome smislu „čuvati riječ“ ne znači samo zapamtiti, nego živjeti tako da ta riječ postane mjerilo naših odluka, naših odnosa i naših vrijednosti. Učeništvo se, dakle, ne mjeri osjećajima, nego konkretnim životom.

Danas često čujemo krilatice poput: „vjera je osobna stvar“, „važno je što ja osjećam“. I u tome ima istine. Vjera doista mora biti osobna, jer bez osobnoga odnosa s Bogom ona postaje prazna forma. Ali ona nikada nije privatna u smislu da ostaje zatvorena u nama. Prava vjera uvijek traži izraz, uvijek postaje vidljiva. Kao što kaže sveti Jakov: „Vjera bez djela je mrtva“ (usp. Jak 2, 26). Ako netko kaže da vjeruje, a njegov život to ne pokazuje, tada postoji raskorak koji ne može dugo ostati skriven.

Upravo tu dolazimo do riječi koja je danas mnogima teška, a to je poslušnost. Ona u suvremenome svijetu često zvuči kao gubitak slobode, kao nešto što sputava čovjeka. No u kršćanskome razumijevanju poslušnost nije poniženje, nego odnos povjerenja. Ona nije slijepo pokoravanje, nego svjesno prihvaćanje Božje volje, jer vjerujemo da nas Bog vodi prema dobru.

U konačnici, pitanje poslušnosti pitanje je povjerenja. Vjerujem li da Bog zna bolje od mene što je za mene dobro? Ako vjerujem, tada poslušnost nije teret, nego put. Tada zapovijedi nisu ograničenja, nego putokazi. Kao što prometni znakovi ne oduzimaju slobodu vozačima, nego vožnju čine sigurnom i mogućom, tako i Božja riječ usmjerava naš život prema punini.

Kada Isus poziva na opraštanje, on ne traži nešto nemoguće, nego oslobađa srce od gorčine. Kada poziva na ljubav prema neprijateljima, ne traži slabost, nego snagu koja nadilazi osvetu. Kada govori o čistoći srca, ne oduzima radost, nego je štiti od površnosti. Kada poziva na istinu, ne otežava život, nego ga oslobađa od laži i prijevare. Njegov poziv traži našu odluku. Iz dana u dan, u malim stvarima, biramo hoćemo li slušati Krista ili sami sebe.

Ne možemo biti Kristovi učenici ako živimo po logici usvajanja onoga što odgovara našemu egu, a zanemarivanja svega ostaloga. Takav pristup pretvara vjeru u nešto površno i selektivno. Učeništvo znači prihvatiti Krista kao Gospodina cijeloga života, ne samo jednoga njegova dijela. To znači dopustiti mu da oblikuje naš način razmišljanja, naše izbore, naš odnos prema drugima. To nije uvijek lako. Ponekad će to značiti ići protiv struje, protiv mišljenja većine, pa čak i protiv vlastitih trenutnih želja. No upravo tu se očituje zrelost vjere.

Dragi krizmanici, jako je važno razumjeti što danas primate. Duh Sveti nije samo simbol, nije samo lijep obredni znak. On je stvarna Božja snaga u vašemu životu. On je treća božanska Osoba koja vas iznutra osposobljava za život u punini, za odvažnost i sigurnost koje sami po sebi ne možete steći.

On vam daje hrabrost da ostanete vjerni istini kada to nije popularno. Daje vam snagu da učinite dobro kada je lakše izabrati suprotno. Daje vam ustrajnost kada dođu kušnje, padovi i razočaranja. On vas podsjeća na Kristove riječi i pomaže vam da ih razumijete i živite.

Stoga krizma nije samo potvrda onoga što već jeste. Ona je početak jednoga novoga stupnja vaše vjere, dar za ono što tek trebate postati. Ona je poziv na konkretnost, vidljivost i djelotvornost vjere. Upravo u svakodnevnoj vjernosti, u „malim poslušnostima“, raste pravo učeništvo.
 
3. Bog ima plan za tvoj život, ali ti biraš
Isus kaže da su učenici „dani“ njemu od Oca. To nas vodi do duboke istine da je svaki čovjek dio Božjega plana. Bog nije slučajno stvorio nikoga od nas. Svaki život ima smisao, cilj i poslanje. Bog „sanja“ o vašim životima, dragi krizmanici. Ne u smislu neke neodređene želje, nego kao Otac koji vidi što možete postati, koje dobro možete učiniti, kakav trag možete ostaviti.

Ali postoji jedna važna stvar: svoj plan s čovjekom Bog ne nameće ništa niti vas prisiljava. On vas poziva. Možemo to usporediti s roditeljem koji prepoznaje potencijal u svome djetetu. On želi najbolje, potiče, usmjerava, ali dijete može izabrati drukčiji put. Slično je i s učiteljem koji vidi darovitost učenika - može ga potaknuti, ali ne može učiti umjesto njega.

Jedna stara misao kaže: „Sudbina je ono što moramo učiniti, a poziv je ono za što smo stvoreni.“ Bog vam ne nameće sudbinu, nego nudi poziv. Stoga možemo reći da krizma nije samo dar, ona je i zadatak i preuzimanje odgovornosti za svoju vjeru.

Sada dolazi vaše „da“ ili vaše „ne“. Hoćete li živjeti kao Kristovi učenici ili ćete krenuti nekim drugim putem? To je odluka koju nitko umjesto vas ne može donijeti.
 
4. Bog računa upravo na tebe
Kada Isus izgovara ovu molitvu, situacija oko njega ne izgleda obećavajuće. Ima samo jedanaestoricu učenika. Jedan ga je izdao, drugi će ga zatajiti, svi će se razbježati. To nisu moćni ljudi. Nisu obrazovani u današnjemu smislu. Nemaju utjecaj, nemaju strukture, nemaju sigurnost.

Ipak, Isus moli Oca s potpunim povjerenjem. Zašto? Zato što vidi dalje od sadašnjega trenutka. On vidi što će svaki od učenika postati po Božjoj milosti. Isus u učenicima vidi početak koji će promijeniti svijet.

I doista, iz te male skupine nastala je Crkva koja traje do danas. To je snažna poruka za sve nas. Bog ne treba savršene ljude. Ne treba one koji već sve znaju, koji nikada ne griješe, koji nemaju slabosti. On traži otvorena srca.

Dragi krizmanici, možda se ponekad osjećate nedovoljno dobri, nedovoljno jaki, nedovoljno sigurni u vjeri. Možda imate pitanja, sumnje, borbe. To nije prepreka za Boga. On ne traži savršenstvo - traži raspoloživost. On ne pita jeste li već sve postigli, nego jeste li spremni ići za njim.

Isus vjeruje u ljude. Vjerovao je u svoje učenike i vjeruje u vas. Zato nikada nemojte podcijeniti male početke. Jedna odluka za dobro, jedna molitva, jedan čin ljubavi, jedno svjedočanstvo mogu imati dalekosežne posljedice. Duh Sveti djeluje upravo kroz takve, naizgled male stvari.
 
U ovoj Isusovoj molitvi vidimo dvije velike stvarnosti: potpuno povjerenje u Boga i veliko povjerenje u čovjeka. Isus zna da je Otac vjeran. I zato vjeruje da će njegovi učenici, unatoč slabostima, nastaviti njegovo djelo. To je i naša nada.

Živimo u vremenu koje često potiče nesigurnost, relativizam, pa i ravnodušnost prema vjeri. Lako je postati pesimist, misliti da vjera slabi, da nema budućnosti. No Isus nije bio pesimist - i mi to ne smijemo biti. Ako vjerujemo u Boga i ako vjerujemo da Bog djeluje po ljudima, tada uvijek postoji nada.

Dragi krizmanici, danas primate Duha Svetoga. To nije kraj vašega puta, nego početak. Pozvani ste biti učenici koji poznaju Krista, ne samo izvana nego iznutra; koji žive njegovu riječ, ne samo u teoriji nego u praksi; koji prihvaćaju Božji plan, iako ponekad nije lagan; koji vjeruju da Bog može djelovati i po njima.

Ne bojte se biti drukčiji. Ne bojte se živjeti vjeru ozbiljno. Ne bojte se malih početaka. Ako ste s Bogom, vaš život može postati mnogo veći nego što sada možete zamisliti. I zato danas, zajedno s Crkvom, molimo: dođi, Duše Sveti! Ojačaj ove mlade ljude da budu Kristovi učenici u svijetu! Daj im postojanu vjeru, poslušno srce i djelotvornu hrabrost! Amen.