Zagrebačka nadbiskupija

Na blagdan sv. Josipa Radnika u Nacionalnom svetištu i bazilici sv. Josipa u Karlovcu svečano misno slavlje predvodio je mons. Marko Kovač, pomoćni biskup zagrebački, u petak 1. svibnja 2026. godine. Koncelebrirali su karlovački dekan i rektor bazilike mons. Antun Sente, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković te drugi svećenici Karlovačkog dekanata i Josipovi hodočasnici. Pjevanje su animirali Vokalisti svetog Josipa iz Velike Gorice, predvođeni voditeljem Draženom Kurilovčanom, a posluživali su ministranti bazilike svetog Josipa, vođeni župnim vikarom vlč. Ivanom Ivičekom.

Na početku slavlja, pozdravljajući okupljene hodočasnike i predvoditelja slavlja mons. Kovača, rektor bazilike svetog Josipa mons. Sente primijetio je zanimljivu poveznicu. Naime, prva župa koju je osnovao tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bila je upravo Župa sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki, gdje je kanio izgraditi Nacionalno svetište svetog Josipa, iz koje dolazi biskup Kovač, a uz njega koncelebrira rektor Pavlaković iz karlovačke Župe BD Marije Snježne, u kojoj je izgrađeno Nacionalno svetište svetog Josipa. Veliku ulogu u vjerničkom odrastanju, kao i na putu svećeništva ove dvojice prijatelja iste generacije svećenika, za biskupa Marka i rektora Matiju, odigrali su njihovi župnici - trešnjevački preč. Augustin Holi i karlovački prelat Marijan Radanović, zaslužni svećenici u promicanju štovanja svetog Josipa, što biskup Kovač i rektor Pavlaković sada zdušno nastavljaju.

Zahvalivši na riječima pozdrava i dobrodošlice, biskup Kovač rekao je kako smo se okupili u ovom domu zajednice, domu Crkve, u ovoj bazilici, želeći slaviti Gospodina, lomiti njegovu riječ i lomiti njegov kruh. Pred Gospodina, pred njegovo lice, donosimo sve naše zahvale i sve naše molitve. Pred njega donosimo i one koji su se borili i dali svoj život za našu Domovinu. Sve naše nakane, zahvale i molitve slijevamo u jednu našu zajedničku molitvu Crkve, u ovu euharistiju, ohrabreni zagovorom svetog Josipa.

U prigodnoj homiliji biskup Kovač je kazao: "Zamislimo radnika čije ruke svakodnevno grade, stvaraju, oblikuju svijet, ali iste te ruke mogu i rušiti i uništavati. Svatko od njih, odnosno svatko od nas u raznolikosti naših poziva, može služiti dobru, ali i vlastiti rad pretvoriti u tihi instrument koji, umjesto da gradi, polagano razgrađuje povjerenje i istinu. I tada se nameće pitanje koje ne možemo izbjeći. Nije li neobično da i najuzvišenije zvanje i najjednostavniji rad nose u sebi istu mogućnost - i dobro i zlo? Pa o čemu onda to ovisi? O rukama, o znanju, o okolnostima ili možda o nečem dubljem, skrivenijem, tišem? O onome što ne vidimo, a što upravlja svime što činimo. O srcu koje bira, o savjesti koja šapće ili šuti. Jer ruke samo izvršavaju, znanje samo omogućuje, okolnosti samo nude priliku, ali čovjek - čovjek odlučuje."

Biskup je dodao kako "u tišini vlastite nutrine rađa se ono presudno: hoće li moj rad postati blagoslov ili oružje razaranja. I zato pravo pitanje nije samo što radim, nego iz kojeg duha to činim. Jer ista ruka može biti produžetak ljubavi ili produžetak sebičnosti. A gdje se oblikuje taj duh, gdje se srce uči birati dobro? Ne u trenutku odluke, nego mnogo prije - u malim svakodnevnim izborima koje nitko ne vidi, u vjernosti kada je teško, u bratskoj opomeni kada je lakše prešutjeti, u poštenju kada nitko ne provjerava. Tu se srce polako oblikuje ili potvrđuje. Jer čovjek ne postaje dobar ili zao odjednom. On postaje korak po korak, izbor po izbor. I zato, kada dođe veliki trenutak, on nije početak, nego otkrivanje onoga što već jesmo."

"Koliko puta čovjek zna što je dobro, a ipak izabere suprotno. Koliko puta savjest progovori, a mi je utišamo. Ne odjednom, ne naglo, nego malo po malo, dok savjest ne postaje sve tiša, a opravdanja sve glasnija. I tada dolazi najopasniji trenutak. Ne kada čovjek čini zlo, nego kada ga više ne prepoznaje kao zlo. Kada tamu počne nazivati svjetlom, a nepravdu pravdom. I tada više nije problem u mojim rukama, ni u mojem znanju, ni u okolnostima. Tada je problem u mojem srcu koje je izgubilo orijentir. A srce bez istine i ljubavi može učiniti sve i opravdati sve", poručio je biskup Kovač i nastavio: "Zato nije pitanje samo možemo li činiti dobro ili zlo, nego prepoznajemo li razliku. Ako više ne prepoznajemo razliku, tko će nas zaustaviti? Tko će probuditi moje srce koje je zaspalo u vlastitim opravdanjima? Jer najdublja tragedija čovjeka nije kada pogriješi, nego kada pogrešku prestaje priznavati. Tada čovjek može nastaviti živjeti, raditi, stvarati, može biti uspješan, priznat, čak i hvaljen, a iznutra malo po malo gubiti sebe."

Govoreći o sv. Josipu istaknuo je kako "njegova radinost nije bijeg od istine, nego njezino utjelovljenje. Jer Josip ne razdvaja vjeru i posao, savjest i čekić, molitvu i drvo koje obrađuje. U njegovim rukama rad postaje poslušnost, u njegovoj šutnji rađa se vjernost, u njegovoj jednostavnosti skriva se veličina koju svijet često ne prepoznaje. I zato on stoji pred nama kao pitanje: kakav je moj rad? Je li to samo sredstvo za uspjeh ili mjesto gdje se oblikuje moje srce? Josip nas uči nešto važno: da svetost ne počinje u izvanrednim trenucima, nego u svakodnevnoj vjernosti, u pošteno odrađenom poslu, u skrivenoj odgovornosti, odluci da se dobro čini i kada nitko ne gleda. Vjerujem da je upravo to odgovor na ono pitanje koje nas je vodilo. O čemu ovisi hoće li moje ruke graditi ili rušiti? Ovisi o srcu, ali srcu koje se svakoga dana uči biti vjerno kao srce Josipa radnika. Jer gdje je takvo srce, tamo i rad postaje molitva, a život tiha, ali stvarna svetost."

"Od radnika do srca, od srca do istine, od istine do suda, od suda do pitanja vjere. Jer na kraju ne odlučuje samo koliko smo znali, nego koliko smo vjerovali i ljubili. Ne koliko smo radili, nego iz kojeg smo srca radili. Ne koliko smo bili viđeni, nego koliko smo bili istiniti pred Bogom. I zato ostaje jednostavno, ali presudno pitanje: kada dođe trenutak razlučivanja u vječnosti, gdje će se naći moje srce? Želimo vjerovati da će se naći među dobrima u posudi", naglasio je mons. Kovač, dodavši: "Truditi se, boriti se, vjerovati, gledati uzore Josipa radnika, moleći milosrđe njegova djevičanskog sina Isusa Krista. Odgovor na pitanje gdje ću biti ne počinje tada, u vječnosti - počinje danas, u skrovitosti moga i tvoga srca", zaključio je biskup Kovač.

Na kraju misnog slavlja, uime Nacionalnog svetišta svetog Josipa, obitelj Mladena i Renate Šumina predala je biskupu keramičku statuu Josipa, Marije i Isusa, djelo kiparice Lidije Maček Stanić.