Zagrebačka nadbiskupija

Na Nedjelju Muke Gospodnje - Cvjetnicu, 29. ožujka, zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je pobožnost križnoga puta na ksaverskoj kalvariji. Riječ je o ustaljenoj i dragoj tradiciji Zagrebačke nadbiskupije - svake Cvjetnice zagrebački nadbiskup upravo na ovome mjestu predvodi vjernike postajama križnoga puta.

Oko križa na ksaverskoj kalvariji okupila se brojna zajednica vjernika kako bi u zajedničkoj molitvi ušla u Veliki tjedan - najsvetije dane liturgijske godine.

Uz Nadbiskupa križni put molili župnik župe Ksaver fra Jurica Galić, TOR, i nadbiskupski tajnik vlč. Domagoj Topić. Postaje Križnoga puta čitali su župljani - obitelji iz župne zajednice koje je župnik fra Galić tom prigodom s vidljivom zahvalnošću nazvao stupovima župne zajednice.

Nakon molitvenog hoda postajama križnog puta kroz šumu Kalvarije nadbiskup Kutleša uputio je vjernicima nagovor u kojem je pozvao vjernike da u sjeni križa koji "govori više od svake riječi" ne traže samo sjećanje na bol, nego ponajprije utjehu i nadu.

Promišljajući o značenju Kristova križa, naglasio je da on nije tek povijesni događaj, nego živi spasenjski čin Boga koji ljubi do kraja, ali i Božji sud nad grijehom. "Večeras pred križem Kristovim ne stojimo kao savršeni ljudi, nego kao spašeni grešnici. I to je razlog naše nade", kazao je, pozivajući vjernike na ispovijed, praštanje i pomirenje. "Bez obraćenog srca križ ostaje znak; obraćenjem postaje život", naglasio je Nadbiskup.

Posebno je nadbiskup Kutleša istaknuo "hrvatski križni put" - sjećanje na sve koji su izgubili život bez groba i bez imena. "Previše je naših bližnjih umrlo bez groba i bez imena, ali nisu bez Boga", rekao je podsjetivši da Bog ne zaboravlja nijedno ime. Pritom je vjernike pozvao da budu "narod sjećanja koje liječi", a ne narod zarobljen u gorčini prošlosti. "Naša je zadaća dopustiti da nas proživljena bol učini nježnijima, pravednijima, plemenitijima", poručio je Nadbiskup.

Govoreći o suvremenim "tišim, ali stvarnim" križevima - usamljenosti, razočaranju, brizi za djecu koja napuštaju domovinu, nemoći pred nepravdom, mons. Kutleša je u svakodnevnoj dobroti običnih ljudi prepoznao žive znakove nade. Medicinsku sestru koja noću bdije nad bolesnikom, roditelje koji s ljubavlju čuvaju miran dom, svećenika koji predano služi, mlade koji se nadaju unatoč svemu - sve ih je nazvao "svakodnevnim Šimunima Cirencima". Naglasio je da se upravo u tim naizgled malenim stvarima, vidi srž pravoga domoljublja: ne u prošlosti, nego u služenju ljubavi koja ne traži svoje. "Kada bismo jedni drugima znali biti Veronika koja pruža rubac i utjehu, Hrvatska bi zaista bila prostor uskrsnuća."

Nagovor je zaključio snažnom i ohrabrujućom porukom nade da se u sjeni Kristova križa spoznaje da svaki naš pojedini križ može biti znak svjetla: "Krist nije ostao na križu. Mi nismo stvoreni da živimo u sjeni tame, nego u svjetlosti života." Uime svih prisutnih, Bogu je predao znane i neznane, branitelje i radnike, majke i očeve, djecu i starce - ali i žive s njihovim brigama, ranama i strahovima. Na kraju je vjernicima uputio ohrabrujuću poruku za svete dane koji su pred nama: "Križ nije kraj. Križ je vrata. Vrata kroz koja Bog ulazi u našu povijest i kroz koja mi ulazimo u njegov život."