Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo biskupi i svećenici,
okupili smo se pred Gospodinom kao oni kojima plamen vjere često samo tinja prekriven pepelom različitih kušnji i pastoralnih izazova. Potrebno je raspiriti ga i rasplamsati. Stoga ovoj korizmenoj duhovnoj obnovi ne pristupamo kao djelatnici jedne institucije, nego kao sinovi Crkve, svjesni da oganj svećeničkoga poslanja nosimo u krhkim posudama. Riječima: „Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi“ (2 Tim 1,6) sveti Pavao Timoteju ne dijeli savjete, nego ga budi. Njegove riječi lako možemo čuti kao da su nama upućene jer i mi možemo biti umorni. Možemo postati oprezni, suzdržani, gotovo bojažljivi.

Zato ovo sveto korizmeno vrijeme iskoristimo kao providnosni Božji „poziv na buđenje“. To je vrijeme u kojemu nas Duh Sveti podsjeća na dar koji je u nas položen polaganjem ruku, kako bismo ga dublje doživjeli, zahvalili na njemu i, što je ključno, kako bismo ga raspirivali. Uistinu, da bismo dar svećeništva očuvali, potrebno je uvijek iznova raspirivati ga i rasplamsavati, kao što se žar pod pepelom raspiruje dovođenjem zraka.
 
1. Blago u glinenim posudama
Pavao ne kaže Timoteju da traži dar koji nema, nego da raspiruje milosni dar Božji koji već nosi u sebi. U svakome od nas gori oganj koji je Gospodin zapalio u krštenju, krizmi i ređenju - oganj koji je hranjen molitvama Crkve i iskušavan križevima koje smo nosili. No oganj može tinjati. Može ostati pod pepelom navike i umora. Možemo ostati svećenici po funkciji, a izgubiti žar srca. Možemo izgovarati svete riječi, a da nas one više ne dotiču i potresaju. Korizma je vrijeme u kojemu se ne pitamo što nemamo, nego što se to u nama ohladilo. Što je od dara postalo rutina? Što je od prvotne ljubavi postalo navika?

To traži iskreno, ponekad i bolno, suočavanje sa samim sobom. Koji je dio moga života zahrđao, a koji je doista izbrusila vjernost u služenju Gospodinu? Možda smo se navikli živjeti sa svojim slabostima: nedostatkom vremena, ograničenošću snaga, povlačenjem pred pastoralnim poteškoćama, ravnodušnošću mnogih. Danas nas Gospodin ne zove da potvrdimo popis svojih slabosti, nego da ponovno prepoznamo snagu onoga što nosimo u sebi: dar Riječi, dar sakramenata, dar molitve, dar strpljivosti, dar trpljenja, dar utjehe, dar jednostavnog i ustrajnog služenja.

Dar svećeništva nije odraz naše sposobnosti, nego Božje prisutnosti u našoj slabosti jer: „To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4,7). Korizma nas vraća ovomu realizmu: ja sam krhak, umoran, ranjen, ali u meni prebiva Krist koji želi ponovno rasplamsati dar služenja, navještaja i prinošenja Euharistije za spasenje svijeta.

Ako je dar u nama, nije ga dovoljno čuvati, nego ga treba raspirivati.
 
2. Raspiruj milosni dar
Pavao ne piše Timoteju kako bi mu ponudio teološki traktat o milosti, nego kako bi ga probudio. On mu govori i poziva ga na intenzivno djelovanje. Opasnost za svećenika nije toliko u „velikim padovima“, koliko u polaganoj, gotovo neprimjetnoj mlakosti. Kada se pomalo odričemo onoga „više“ ljubavi, molitve, revnosti, a ostajemo samo na „minimalnome“, činimo upravo suprotno od potrebnoga raspirivanja.

Kako u ovoj Korizmi raspiriti milosni dar?

1) Iskrenim ispitom savjesti. „Što još mogu učiniti za Gospodina? Što sam mogao, a nisam učinio? Čime je moj dar prigušen?“

2) Konkretnom odlukom. Možda je vrijeme da obnovimo vjernost osobnoj molitvi. Možda je vrijeme da se vratimo jutarnjoj sabranosti prije svih poslova. Možda je vrijeme da ponovno ozbiljno pristupimo vježbanju božanskoga čitanja, lectio divina.

Priznajmo iskreno: bez molitve svećeništvo postaje administracija. Bez klanjanja Presvetomu Oltarskom Sakramentu riječi postaju prazne. Bez križa, služenje postaje karijera. Ne trebamo činiti više stvari. Trebamo s više srca činiti ono u čemu je svećenik nezamjenjiv: Euharistija. Ispovijed. Briga za duše. Bolesnici.

3) Stvarnim služenjem. Dar nam nije dan za uživanje, nego za predanje. Nismo primili milost za sebe, nego za spasenje duša.

Molitva je svjež zrak. Križ je oganj. Bez njih se plamen svećeničkoga poziva gasi. Ako želimo obnovu nadbiskupije, moramo prvo obnoviti sebe.
 
3. Krist zaslužuje sve
Pavlov poziv „raspiruj dar“ ne temelji se na psihološkoj motivaciji, nego na odnosu s Kristom. Često se dogodi da gledajući brojke, zapadamo u cinizam, a gledajući same sebe u umor. Kad gledamo Krista, rađa se nada. Pred njegovim licem sve dobiva mjeru. Pred njegovim križem nestaje pitanje „isplati li se“. Ostaje samo pitanje: koliko ljubim?

Imajmo ove korizme stalno pred očima Kristovo poniženo ljudsko lice, puno suza, krvi i znoja. Razmatrajmo taj prizor ljubavi! Korizma je poziv da se ponovno zagledamo u Raspetoga kako nas poziva poslanica Hebrejima: „Pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da - premoreni - ne klonete duhom“ (Heb 12,3).​

Pred takvim Kristovim licem mijenja se perspektiva. Više ne pitam „isplati li se“, nego „koliko ja ljubim Krista“. Krist zaslužuje sve, njemu pripada svaki dah našega života. To je poziv na euharistijsku logiku: „Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje.“ U tom svjetlu i naš umor dobiva smisao, naše rane postaju plodne, a naša skromna, svakodnevna vjernost postaje „žrtva duhovna, ugodna Bogu po Isusu Kristu“ (usp. 1 Pt 2,5).

Živimo u složenome i zahtjevnom vremenu. Svijet se kreće divovskim koracima bez jasne svrhe i cilja. Crkva ima zadatak podsjećati ga na cilj, ali bez preuzetnosti. I mi osjećamo zahtjevnost ubrzanih promjena, sekularizacije, nesklonosti svetome, ali i ljepotu otkrića novih putova i svjedočanstava vjere. To budi nadu. Ako mnogi trče za prolaznim ciljevima, koliko smo više mi pozvani trčati „k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu“ (Fil 3,14).
 
Draga braćo, najopasnija napast za svećenika nije veliki pad, nego tiho gašenje. Nije veliki grijeh, nego mlakost. Nije poraz, nego navika. Ne treba nam novi dar. Treba nam nova odluka. Stanimo pred Raspetoga. Pogledajmo njegove rane. I recimo mu: „Gospodine, ne želimo biti mlaki. Ne želimo tinjati. Želimo gorjeti.“

Ako mi gorimo, narod će osjetiti toplinu. Ako mi klečimo, narod će vjerovati. Ako mi ljubimo Krista, Crkva će živjeti. Zato, ne pristajmo na tinjanje. Raspirujmo milosni dar. I izgarajmo za Krista.

Neka Duh Sveti u ovoj Korizmi raspiri u nama milosni dar svećeništva da budemo pastiri po Srcu Isusovu, spremni položiti život za stado koje nam je povjereno. Amen.