Zagrebačka nadbiskupija

Nadbiskup Kutleša kazao je kako pred Pilatom stoje dvije logike života; dvije stvarnosti među kojima nema neutralnoga prostora: Prva je stvarnost tiha i postojana Hrvatska, koja nosi u sebi klicu dobra. To je Hrvatska poštenih ljudi koji ne dospijevaju na naslovnice, ali na svojim leđima nose breme društva. To je Hrvatska ljudi koji rade savjesno i pošteno, „krvavo se znojeći“ (usp. Lk 22,44) jer nisu pristali prodati savjest za napredovanje, položaj ili dodatnu korist."

"Druga je stvarnost Hrvatska ranjena grijehom. Poput Barabe, ona bira kratkoročnu korist umjesto istine. To je Hrvatska u kojoj se ideali zamjenjuju pogodnostima, u kojoj se čovjeka mjeri isključivo kroz profit, utjecaj i moć, a zakon se ne doživljava kao služba općem dobru, nego kao sredstvo osobnoga interesa. U toj se Hrvatskoj prešućuje istina, zlo se opravdava, nepravda normalizira, razara se zajedničko dobro, a savjest se uspavljuje ispraznim opravdanjima. U toj se Hrvatskoj grijeh više ne doživljava kao rana, nego kao normalnost; a odgovornost kao teret koji treba izbjeći. Ona nije nužno zla u namjeri, ali je opasna u navici jer naviknuti se na zlo znači prestati ga prepoznavati", naglasio je zagrebački nadbiskup.

Dodao je kako Evanđelje pita kakvu Hrvatsku gradimo te "koga danas puštam na slobodu u vlastitome srcu? Barabu svojih kompromisa ili Krista svoje savjesti?"

Nadbiskup je istaknuo i likove Pilata i Heroda kao one "koji su možda najopasniji jer su nam često najsličniji. Oni ne viču, ne traže otvoreno zlo, ne nose nož ni okove. Njihovo oružje je drukčije - ravnodušnost, ironija i bijeg od odgovornosti." Kazao je kako nam evanđelje govori kako su postali prijatelji: "Pragmatizam i cinizam, relativizam i poruga, vrlo se lako ujedinjuju kada im to odgovara. Tako nastaju savezi bez istine, koalicije bez savjesti i politike bez moralnoga kompasa. Koliko je puta i hrvatsko društvo palo u tu zamku!", podsjetio je mons. Kutleša i nastavio: "Prestali smo se zanimati za opće dobro, prestali moliti za one koji odlučuju, prestali vjerovati da su mogući savjesni političari, ljudi koji će u javni prostor unijeti istinu, žrtvu i odgovornost. Vjernik se ne smije povući iz društva pod izlikom razočaranja. Povlačenje savjesti ne donosi mir. Ono ostavlja prostor nepravdi. Šutnja pred zlom ne čuva čistoću istine. Ona je slabi."

Naglasio je kako bl. Alojzije nije bio Pilat, "nije prao ruke. Nije birao mir po cijenu istine. Kad je savjest progovorila, znao je da je istina skuplja od kompromisa, a vjernost Bogu važnija od svake pogodbe s moćnima, ideologijama ili strahom. U vremenu u kojem se lako postaje Herod - ciničan, ili Pilat - pragmatičan, kardinal Stepinac nas podsjeća da katolik smije biti samo jedno: čovjek savjesti. I da bez takvih ljudi nijedan narod ne može ostati slobodan."

"Blaženi Alojzije Stepinac ostavio nam je baštinu nepokolebljive i čiste savjesti. Njegova snaga nikada nije bila u položaju, strategiji ili moći, nego u nutarnjoj slobodi čovjeka koji stoji pred Bogom. Nadbiskup Stepinac znao je ono temeljno: da se čovjek može izvana prisiliti, zatvoriti, poniziti, ali da se savjest ne smije predati jer tada se gubi sve", poručio je mons. Kutleša.

Zagrebački nadbiskup istaknuo je kako "savjest koja se ne odgaja istinom lako se uspava. A uspavana savjest ne viče. Ne protestira. Ne opire se. Ona se prilagođava i želi kompromise. Takva savjest s vremenom postaje sudionik zla, ne zato što želi zlo, nego zato što mu dopušta da se dogodi. Blaženi Alojzije to je jasno vidio i zato je upozoravao da je najveća opasnost za narod gubitak moralnoga osjećaja, a ne vanjski progon."

"U životu kardinala Stepinca savjest nikada nije bila odvojena od Krista. On nije slijedio savjest protiv vjere, nego savjest oblikovanu vjerom. Zato njegova vjernost savjesti nije bila tvrdoglavost. Bila je poslušnost Bogu. Nije bila prkos. Bila je poniznost pred Istinom. I upravo tu leži ključna poruka za naše vrijeme: vjernost savjesti uvijek je plod vjernosti Kristu, čak i onda, a možda osobito onda, kada vodi putem križa", rekao je Nadbiskup i dodao kako "narod koji izgubi savjest, izgubit će i smjer; a narod koji sačuva savjest ima budućnost, makar prolazio putem križa."

"Nerijetko se čini da je Hrvatska razapeta između ideala i stvarnosti, između onoga što je mogla biti i onoga što jest. Neki imaju dojam da leži u grobu razočaranja: iscrpljena dugim prijeporima, umorna od nepravdi, osiromašena iseljavanjem, ranjena nepovjerenjem", kazao je mons. Kutleša i poručio kako kršćanska vjera jasno poručuje da kršćanin poznaje tišinu groba, ali ne pristaje na beznađe. "Kao što mladica probija tvrdu i ispucalu koru zemlje, tako i danas u Hrvatskoj niče život. Ne uvijek ondje gdje bismo ga očekivali, ne bučno i spektakularno, nego tiho i postojano. Niče u ljudima savjesti koji ostaju vjerni dobru bez pljeska; u onima koji se žrtvuju za obitelj, bolesne, starije, siromašne; u mladima koji unatoč svemu biraju ostati u svojoj domovini; u molitvi skrivenoj od očiju javnosti, ali dragocjenoj pred Bogom."

Na kraju, zagrebački nadbiskup istaknuo je poruku blaženoga Alojzija Stepinca hrvatskome društvu koja "danas zvuči snažno i bolno istinito: narod ne propada zbog progona, nego zbog izdaje savjesti. Blaženi je Alojzije cijelim svojim životom svjedočio istinu da je savjest temelj svakoga ljudskog dostojanstva. Čovjek koji pogazi svoju savjest, pogazio je samoga sebe."

"Samo narod koji stoji uz Istinu može ostati slobodan. Samo Hrvatska koja čuje Kristov poziv: „Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih!“ - samo takva Hrvatska može uistinu živjeti", zaključio je nadbiskup Kutleša.

Na kraju misnoga slavlja nadbiskup Kutleša na grobu blaženoga Alojzija Stepinca predmolio je molitvu za njegovo proglašenje svetim.

Liturgijsko pjevanje na misnom slavlju predvodio je Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem maestra Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.