[VIDEO] Stepinac i njegov Karmel (2)
"Učinite što možete milošću Božjom da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu i da sve bude prožeto Duhom Božjim, i pastiri i stado", povjerio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sestrama karmelićankama prigodom utemeljenja Karmela u Brezovici na Badnjak, 24. prosinca 1939. godine.
Uoči proslave njegova blagdana 10. veljače, donosimo reportažu "Stepinac i njegov Karmel" u tri dijela. O Karmelu u Brezovici i njegovom utemeljitelju govore priorica s. Ilijana Terezija od Karmelske Gospe (Ana Cvetnić) te sestre karmelićanke s. Marija Anita od Isusa (Anita Čulo) i s. Maristela od blaženog Alojzija Stepinca (Marija Mustapić).
Nadbiskup Stepinac posebno je u početku rado i često dolazio u Karmel, odnosno sestrama koje su još bile u dvorcu. Volio je pratiti izbliza hod zajednice, njihovo nastojanje da odgovore na Božji poziv, njihov život molitve. Često im je znao imati nagovore. Često se znao u govornici susresti sa sestrama. Priopćavao im je što se događa u Nadbiskupiji, koje su potrebe Nadbiskupije, svećenika, vjernika, naroda.
Karmel, odnosno samostan sestara u Brezovici, gradio se od 1941. do 1944. Stepinac je često dolazio i komunicirao s radnicima. Zanimao se kako uspijevaju raditi u ratnom okruženju, kakve su im potrebe. Izvještavao je sestre što se događa na gradilištu. Tako je brinuo i duhovno i materijalno za život prvih sestara u Karmelu. Bog je blagoslovio tu žrtvu i zvanja su dolazila. Djevojke su se pridruživale.
Kad je crkva bila izgrađena, ali i ranije kad je dolazio k sestrama, znao je pred oltarom Gospe Karmelske svake subote izmoliti tri dijela svete krunice i to klečeći na koljenima. "To su sestre jako zapazile, vrednovale i bilo im je drago da imaju takvog poglavara, nadpastira i duhovnog oca", istaknula je s. Ilijana i dodala kako je poznato i to da je ovdje slavio svete mise na blagdane i svetkovine, zajedno sa sudjelovanjem sestara. Učinio je sve da sestre dobiju dobre i kvalitetne propovjednike, ispovjednike i one koji će raditi za njihov duhovni život. Tako je našao ispovjednike u ocima isusovcima, duhovnike u dominikancima. Franjevci su također bili tu. Fra Ante Antić bio je jedan od ispovjednika. Crkva se okupljala oko Karmela i oko nadbiskupa Stepinca, a sestre su imale motivaciju zbog čega i koga živjeti, moliti i raditi.
Zanimljivo je i Alojzije Stepinac još kao dijete primio škapular Karmelske Gospe i nosio ga je cijeli život. Bio je u bratovštini Karmelske Gospe. Činio je sve da se štovanje nebeske Majke u liku Karmelske Gospe širi. Štovao je karmelske svece, a u to vrijeme je bila jako popularna sveta Mala Terezija od Isusa i Božjega lica. U to vrijeme znao je sa sestrama razgovarati o njezinoj duhovnosti i znao im je reći: Budite svete kao što je sveta Mala Terezija, ali nemojte tako brzo umrijeti kao što je ona jer ne želim da odete mlade u nebo, nego da molite i žrtvujete se za svećenike i za hrvatski narod.
S. Ilijana ispričala je i kako je nadbiskup Stepinac u dvorac u Brezovici tijekom Drugoga svjetskoga rata primio 80-ero djece svih vjera i nacionalnosti. "Djeca su njega obožavala, išla su u šetnje i družila se s njim na sve moguće načine. I uvijek su čekala bombone. (...) Kad nije imao bombona, došao je k sestrama i pitao imaju li što slatko samo da djeci da."
Jedna od zgoda priča kako su sestre bile u govornici, on je došao, imao im je nagovor i nakon toga je razgovarao sa sestrama. Htio je znati kako im je. Bila je tu i poglavarica, koju je imenovao kad je bilo kanonsko utemeljenje, Majka Regina Terezija od Isusa. Ona je bila sa sestrama u govornici i on je pogledao na sat i kaže kako je gladan, kako je uskoro vrijeme ručka. U ono vrijeme je kuhala časna majka jer su druge sestre bile mlade pa se nisu tako razumjele u kuhinju. Majka je znala da treba ići kuhati ručak. Dok je ona bila na vratima, odlazila iz govornice, on je onako slatko povikao: "E miševi, skačite, otišla je mačka." I tad je htio sve od njih čuti, kako im je, što im fali. Htio je kao otac čuti što djeca razmišljaju kad majke nema i kad su slobodni s njime pričati.
Posljednji puta prije nego je uhićen nadbiskup Stepinac bio je u Karmelu u Brezovici u jesen 1945. godine. I taj posjet sestre su posebno pamtile. On je predosjećao, znao je o čemu se radi. Rat je završio 1945., ali za njega je tek počeo. Sestre su taj put kad je došao kao i uvijek razgovarale s njim i on im je pričao o potrebama Nadbiskupije, o svećenicima i ono što je bilo važno da sestre znaju te da na te nakade mole. "Bile su u vrtu, gledale, razgledavale i majka supriorica, zamjenica časne majke, nabrala mu je lijepi buket crvenih ruža jer su one znale da je nadbiskup posebno volio ruže i cvijeće te se uvijek radovao kad su mu ruže bile darovane. Nabrala mu je taj buket crvenih ruža i rekla neka ih uzme jer ruže će ponovno svasti. On se zagledao i samo joj rekao da sada nisu na redu ruže nego trnje", kazala je s. Ilijana.
Znao je što ga čeka i kakvim putem ide. Još jedanput pogledao je sestre koje su bile okupljene oko njega, pogledao ih je kao da se oprašta od njih. Rekao je samo jednu rečenicu: "Možda se više nikad nećemo vidjeti." One koje su bile blizu zapazile su dvije krupne suze u njegovim očima. Mahnuo je rukom i otišao.
Sestre su uvijek imale kontakt s njime i one nikad nisu taj kontakt prekinule, gdje god je bio, kako god ga ljudi gledali. One su duhovno, molitveno uvijek bile s njim povezane, jako su puno molile, jako su puno i postile i prikazivale žrtve za njegovo oslobođenje. Bile su sestre jake vjere i one su se uvijek nadale da će on doći i da to nije kraj.
Pet godina bio je u Lepoglavi. Majka Regina Terezija uvijek se poštom javljala, pisala je pisma, slala ih je po nekim svećenicima ili redovnicima. Svaki susret njega i njegovih bio je promatran kroz policijsko okno, kroz one koje mu nisu bili prijatelji i koji su mu neprilike stvarali, ali on se nije bojao. On je znao da je pravedan, pošten, čestit, da radi za Božju stvar i živio je po Božjem.
Ta pisma koja su išla k njemu, znala su dobiti i odgovor. On se i u Lepoglavi i u Krašiću dosta brinuo za sestre, kakav je njihov duhovni život, kakve su njihove materijalne potrebe. Kad je čuo da krov prokišnjava, sve je poduzeo da sestrama pošalje ljude koji su to sanirali, da Karmel ne trpi, nego da ima ono što mu treba za duhovni i materijalni život. Kontakti nisu prestali, kontakti su se nastavljali još više kad je bio pušten u Krašić 5. prosinca 1951.
Kad je tamo stigao, kontakti su nastavljeni preko vanjskih sestara. One su počesto znale otići u Krašić. Preobukle bi se u odjeću krašićkih žena, da bi što manje bile na meti policije i onih koji su ga okruživali. Majka je uvijek pisala, preporučivala ga u molitve sestara i sl. Bila je to velika majka, majka lavica koja se borila žestoko za život vjere u Karmelu, za svoje sestre i za njihova duhovna i materijalna dobra. Tim više što je i Karmel bio napadan kad je nadbiskup Stepinac bio u zatvoru. Karmel je imao puno neprilika, bilo ih je onih koji su napadali, pa čak i fizički. Majka Regina borila se da sve bude po Božjem i da dragi Bog pomogne onima koji vjeruju, da ne klonu duhom zbog nepravedne kazne koju je podnosio nadbiskup Stepinac.
Poznata je ona rečenica koju je nadbiskup Stepinac rekao u Krašiću kad su ga posjetile sestre: "Kad bih mogao, pješice bih došao iz Krašića u Brezovicu, da vidim sestre, da ih ohrabrim i da im zahvalim za sve, što mole za Crkvu, za svećenike i za mene." To je bila njegova želja i ispunila se na drugi način - njegove relikvije stigle su u Brezovicu 28. prosinca 2025. godine, prigodom povratka iz Krašića u Zagrebačku katedralu.
Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, u utorak 10. veljače 2026. godine, nadbiskup metropolit zagrebački mons. Dražen Kutleša predvodit će središnje euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici, s početkom u 18 sati. U euharistijskom slavlju, kao i svake godine, zahvalit ćemo Gospodinu za milosti koje po daru Blaženika primamo u našoj mjesnoj Crkvi i narodu te moliti za njegovu što skoriju kanonizaciju.
STEPINAC I NJEGOV KARMEL - prvi dio
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
Uoči proslave njegova blagdana 10. veljače, donosimo reportažu "Stepinac i njegov Karmel" u tri dijela. O Karmelu u Brezovici i njegovom utemeljitelju govore priorica s. Ilijana Terezija od Karmelske Gospe (Ana Cvetnić) te sestre karmelićanke s. Marija Anita od Isusa (Anita Čulo) i s. Maristela od blaženog Alojzija Stepinca (Marija Mustapić).
Nadbiskup Stepinac posebno je u početku rado i često dolazio u Karmel, odnosno sestrama koje su još bile u dvorcu. Volio je pratiti izbliza hod zajednice, njihovo nastojanje da odgovore na Božji poziv, njihov život molitve. Često im je znao imati nagovore. Često se znao u govornici susresti sa sestrama. Priopćavao im je što se događa u Nadbiskupiji, koje su potrebe Nadbiskupije, svećenika, vjernika, naroda.
Karmel, odnosno samostan sestara u Brezovici, gradio se od 1941. do 1944. Stepinac je često dolazio i komunicirao s radnicima. Zanimao se kako uspijevaju raditi u ratnom okruženju, kakve su im potrebe. Izvještavao je sestre što se događa na gradilištu. Tako je brinuo i duhovno i materijalno za život prvih sestara u Karmelu. Bog je blagoslovio tu žrtvu i zvanja su dolazila. Djevojke su se pridruživale.
Kad je crkva bila izgrađena, ali i ranije kad je dolazio k sestrama, znao je pred oltarom Gospe Karmelske svake subote izmoliti tri dijela svete krunice i to klečeći na koljenima. "To su sestre jako zapazile, vrednovale i bilo im je drago da imaju takvog poglavara, nadpastira i duhovnog oca", istaknula je s. Ilijana i dodala kako je poznato i to da je ovdje slavio svete mise na blagdane i svetkovine, zajedno sa sudjelovanjem sestara. Učinio je sve da sestre dobiju dobre i kvalitetne propovjednike, ispovjednike i one koji će raditi za njihov duhovni život. Tako je našao ispovjednike u ocima isusovcima, duhovnike u dominikancima. Franjevci su također bili tu. Fra Ante Antić bio je jedan od ispovjednika. Crkva se okupljala oko Karmela i oko nadbiskupa Stepinca, a sestre su imale motivaciju zbog čega i koga živjeti, moliti i raditi.
Zanimljivo je i Alojzije Stepinac još kao dijete primio škapular Karmelske Gospe i nosio ga je cijeli život. Bio je u bratovštini Karmelske Gospe. Činio je sve da se štovanje nebeske Majke u liku Karmelske Gospe širi. Štovao je karmelske svece, a u to vrijeme je bila jako popularna sveta Mala Terezija od Isusa i Božjega lica. U to vrijeme znao je sa sestrama razgovarati o njezinoj duhovnosti i znao im je reći: Budite svete kao što je sveta Mala Terezija, ali nemojte tako brzo umrijeti kao što je ona jer ne želim da odete mlade u nebo, nego da molite i žrtvujete se za svećenike i za hrvatski narod.
S. Ilijana ispričala je i kako je nadbiskup Stepinac u dvorac u Brezovici tijekom Drugoga svjetskoga rata primio 80-ero djece svih vjera i nacionalnosti. "Djeca su njega obožavala, išla su u šetnje i družila se s njim na sve moguće načine. I uvijek su čekala bombone. (...) Kad nije imao bombona, došao je k sestrama i pitao imaju li što slatko samo da djeci da."
Jedna od zgoda priča kako su sestre bile u govornici, on je došao, imao im je nagovor i nakon toga je razgovarao sa sestrama. Htio je znati kako im je. Bila je tu i poglavarica, koju je imenovao kad je bilo kanonsko utemeljenje, Majka Regina Terezija od Isusa. Ona je bila sa sestrama u govornici i on je pogledao na sat i kaže kako je gladan, kako je uskoro vrijeme ručka. U ono vrijeme je kuhala časna majka jer su druge sestre bile mlade pa se nisu tako razumjele u kuhinju. Majka je znala da treba ići kuhati ručak. Dok je ona bila na vratima, odlazila iz govornice, on je onako slatko povikao: "E miševi, skačite, otišla je mačka." I tad je htio sve od njih čuti, kako im je, što im fali. Htio je kao otac čuti što djeca razmišljaju kad majke nema i kad su slobodni s njime pričati.
Posljednji puta prije nego je uhićen nadbiskup Stepinac bio je u Karmelu u Brezovici u jesen 1945. godine. I taj posjet sestre su posebno pamtile. On je predosjećao, znao je o čemu se radi. Rat je završio 1945., ali za njega je tek počeo. Sestre su taj put kad je došao kao i uvijek razgovarale s njim i on im je pričao o potrebama Nadbiskupije, o svećenicima i ono što je bilo važno da sestre znaju te da na te nakade mole. "Bile su u vrtu, gledale, razgledavale i majka supriorica, zamjenica časne majke, nabrala mu je lijepi buket crvenih ruža jer su one znale da je nadbiskup posebno volio ruže i cvijeće te se uvijek radovao kad su mu ruže bile darovane. Nabrala mu je taj buket crvenih ruža i rekla neka ih uzme jer ruže će ponovno svasti. On se zagledao i samo joj rekao da sada nisu na redu ruže nego trnje", kazala je s. Ilijana.
Znao je što ga čeka i kakvim putem ide. Još jedanput pogledao je sestre koje su bile okupljene oko njega, pogledao ih je kao da se oprašta od njih. Rekao je samo jednu rečenicu: "Možda se više nikad nećemo vidjeti." One koje su bile blizu zapazile su dvije krupne suze u njegovim očima. Mahnuo je rukom i otišao.
Sestre su uvijek imale kontakt s njime i one nikad nisu taj kontakt prekinule, gdje god je bio, kako god ga ljudi gledali. One su duhovno, molitveno uvijek bile s njim povezane, jako su puno molile, jako su puno i postile i prikazivale žrtve za njegovo oslobođenje. Bile su sestre jake vjere i one su se uvijek nadale da će on doći i da to nije kraj.
Pet godina bio je u Lepoglavi. Majka Regina Terezija uvijek se poštom javljala, pisala je pisma, slala ih je po nekim svećenicima ili redovnicima. Svaki susret njega i njegovih bio je promatran kroz policijsko okno, kroz one koje mu nisu bili prijatelji i koji su mu neprilike stvarali, ali on se nije bojao. On je znao da je pravedan, pošten, čestit, da radi za Božju stvar i živio je po Božjem.
Ta pisma koja su išla k njemu, znala su dobiti i odgovor. On se i u Lepoglavi i u Krašiću dosta brinuo za sestre, kakav je njihov duhovni život, kakve su njihove materijalne potrebe. Kad je čuo da krov prokišnjava, sve je poduzeo da sestrama pošalje ljude koji su to sanirali, da Karmel ne trpi, nego da ima ono što mu treba za duhovni i materijalni život. Kontakti nisu prestali, kontakti su se nastavljali još više kad je bio pušten u Krašić 5. prosinca 1951.
Kad je tamo stigao, kontakti su nastavljeni preko vanjskih sestara. One su počesto znale otići u Krašić. Preobukle bi se u odjeću krašićkih žena, da bi što manje bile na meti policije i onih koji su ga okruživali. Majka je uvijek pisala, preporučivala ga u molitve sestara i sl. Bila je to velika majka, majka lavica koja se borila žestoko za život vjere u Karmelu, za svoje sestre i za njihova duhovna i materijalna dobra. Tim više što je i Karmel bio napadan kad je nadbiskup Stepinac bio u zatvoru. Karmel je imao puno neprilika, bilo ih je onih koji su napadali, pa čak i fizički. Majka Regina borila se da sve bude po Božjem i da dragi Bog pomogne onima koji vjeruju, da ne klonu duhom zbog nepravedne kazne koju je podnosio nadbiskup Stepinac.
Poznata je ona rečenica koju je nadbiskup Stepinac rekao u Krašiću kad su ga posjetile sestre: "Kad bih mogao, pješice bih došao iz Krašića u Brezovicu, da vidim sestre, da ih ohrabrim i da im zahvalim za sve, što mole za Crkvu, za svećenike i za mene." To je bila njegova želja i ispunila se na drugi način - njegove relikvije stigle su u Brezovicu 28. prosinca 2025. godine, prigodom povratka iz Krašića u Zagrebačku katedralu.
Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, u utorak 10. veljače 2026. godine, nadbiskup metropolit zagrebački mons. Dražen Kutleša predvodit će središnje euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici, s početkom u 18 sati. U euharistijskom slavlju, kao i svake godine, zahvalit ćemo Gospodinu za milosti koje po daru Blaženika primamo u našoj mjesnoj Crkvi i narodu te moliti za njegovu što skoriju kanonizaciju.
STEPINAC I NJEGOV KARMEL - prvi dio
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije