Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre u Kristu!

Okupili smo se pred otajstvom kojemu nitko od nas ne može umaći, a koje nam istodobno ulijeva strah i budi nadu, pred otajstvom smrti. Naš brat Josip u svome je svećeničkom životu pratio druge pripremajući ih na "dobru smrt", slavio je otajstva vjere, naviještao Krista i poučavao mnoge o Bogu i čovjeku. Sada je sam prošao kroz vrata smrti i našao se licem u lice s tajnom života koju je kao svećenik i teolog toliko puta nastojao objasniti i sebi i drugima.

U trenucima poput ovoga, riječ Božja ne želi ostati na rubu našega iskustva, nego želi ući u njega, protumačiti nam ga iznutra. Zato danas slušamo riječi apostola Pavla iz Druge poslanice Korinćanima: "Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima" (2 Kor 5,1). Te riječi nisu nastale u tišini knjižnice, nego u srcu Apostola koji je iskusio progonstva, slabost i stalnu nesigurnost. On govori iz realnosti života, iz susreta ljudske smrtnosti s iskustvom Boga života. Pavao ne ponavlja niz teorijskih pretpostavki i naučenih vjerskih postavki. Zato njegove riječi imaju snagu koja nadilazi vrijeme, govore i nama koji danas stojimo pred tijelom našega brata Josipa.

Pavao nam pred oči stavlja dvije slike: sliku zemaljskoga doma koji uspoređuje sa šatorom i sliku vječnoga zdanja, doma koji nam je Bog pripravio. Šator je privremeno, krhko boravište; dok je Božje zdanje naš trajni dom. Šator je znak puta; dom znak dolaska. U taj prijelaz između šatora i doma ušao je naš brat Josip i njemu ne treba puno riječi. Riječ Božja danas je upućena nama kako bi rasvijetlila naše iskustvo tuge, straha, dala odgovor na naša pitanja i probudila nadu u našim srcima. Želi nam pomoći da na smrt ne gledamo samo kao na kraj, nego kao na prijelaz; ne samo kao na gubitak, nego kao na susret.

U tom svjetlu, zastanimo pred tri misli koje nam Pavao nudi: o životu kao šatoru, o čežnji za nerukotvorenim domom i o stajanju pred Kristom. Dopustimo da nas Božja riječ dotakne i potakne nas na obraćenje, na dublju vjeru i na novu nadu.
 
1. Život je šator

"Ako se razruši naš zemaljski dom, šator" riječi su kojima apostol Pavao naše tijelo i naše zemaljsko postojanje uspoređuje sa šatorom. Taj je šator lomljiv, lako se rastavlja, lako se ošteti; ne gradi se kako bi trajao vječno, nego kako bi se lako skupio kad treba poći. Ipak, šator je dragocjen: on štiti čovjeka na putu, hodočasniku daje sklonište, omogućuje mu odmor. To je doista prava slika našega zemaljskog postojanja. No, mi se prema vlastitome životu i našemu zemaljskom postojanju odnosimo kao da je trajan dom, dom od kamena - čvrst, neuništiv, s dobrim temeljima. Planiramo, računamo, gradimo dugoročne projekte, govorimo o "sutra" kao da nam je zajamčeno. Ipak, smrt nas uvijek iznenadi, pa i kad je očekujemo. Ona nam naglo otkrije istinu o propadljivosti našega zemaljskog doma. Ta nas istina zatekne tim više kada smrtno tijelo i zemaljska dobra stavljamo na pijedestal i podređujemo im sve drugo.

To, međutim, ne znači da je naš život bezvrijedan. Naprotiv, svaki trenutak nesebične ljubavi i žrtve, svako služenje Bogu u tom "šatoru" ima neprocjenjivu vrijednost. Prolaznost ne poništava ljudsko dostojanstvo; ona ga povećava. Zato se pred smrću ne predajemo ništavilu, nego odgovaramo vjernošću. Upravo zato što je naš šator krhak, trebamo živjeti ozbiljno, zahvalno i odgovorno.

Smrt našega brata prečasnog Josipa to nam snažno stavlja pred oči. On je šator svoga zemaljskog života ispunio molitvom, slavljenjem sakramenata, navještajem Riječi, traženjem istine, nošenjem tereta i radošću služenja. Sada je taj šator skupljen u činu dovršenja. Bog, koji je dopustio da se podigne, sada dopušta da se rastavi jer ga želi zamijeniti domom koji nije tvoren ljudskom rukom, zdanjem na nebesima.

Za nas, braćo i sestre, ostaje ozbiljno pitanje: kako živimo dok smo još u šatoru? Živimo li kao hodočasnici ili kao gospodari koji misle da im sve trajno pripada? Jesmo li svjesni da nam je vrijeme darovano, a ne zajamčeno? Ulažemo li svoje snage u ono što je vječno ili isključivo u ono prolazno? Pavao nas poziva da se ne zavaravamo: naš će se šator jednom sigurno rastaviti i sve što smo na zemlji gradili proći će kušnju na pragu vječnosti. No, jednako tako, Apostol nas ohrabruje da to nije posljednja riječ o čovjeku.
 
2. Čežnja za vječnim domom

Nakon što je opisao naš život kao šator, Pavao dodaje: "U ovome doista stenjemo i čeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem" (2 Kor 5,2). Na zemlji, odjeveni samo u smrtno tijelo, osjećamo da još nismo dovršeni i da nam nešto nedostaje. To je duboko iskustvo svakoga čovjeka, i vjernika i nevjernika.

Možda je upravo to najlakše primijetiti na ispraćaju dragih nam pokojnika. Nijedan čovjek pred grobom ne može izbjeći pitanja: Završava li sve ovdje? Zar je moguće da je ljubav koju osjećamo prema pokojniku samo kratkotrajna epizoda koja se gubi u ništavilu? Odakle nam uopće ta buntovna misao da "ovo ne može biti sve"?

Pavao tu čežnju ne prezire. On je ne tumači kao slabost, nego kao trag Božje prisutnosti u nama. Ta čežnja za domom, za puninom, za mirom koji ne prolazi upisana je u nas. To uzdisanje, taj nemir, dio je naše vjere. Nije znak manjka vjere, nego njezine dubine. Vjera nije ravnodušnost; vjera je čežnja.

Zato Pavao izriče onu snažnu rečenicu: "Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju" (2 Kor 5,7). Želi reći da ne vidimo i ne razumijemo sve i da srcem, a ne očima spoznajemo da nas Bog ne vara. Ne razumijemo u potpunosti ni patnju, ni smrt, ni vlastitu povijest, ali vjerujemo da ruka koja je stvorila svijet drži i nas. Ne posjedujemo dokaze kakve bi možda htio naš razum, ali imamo svjedočanstvo vjere da je Krist pobijedio smrt.

Život i smrt prečasnog Josipa, čovjeka koji je živio od riječi Božje i sakramenta, još snažnije stavlja pred nas tu istinu. Postavljanje pitanja o smislu nije mu bila samo potreba koju u dubini osjeća svaki čovjek. On je to kao filozof činio i na jednoj drugoj razini, svjestan nužnosti, ali i granica ljudske spoznaje. Zasigurno se nije dao zadovoljiti površnim odgovorima koračajući "u vjeri, ne u gledanju". Sva životna proturječja sjedinjavao je s Kristovom žrtvom slaveći euharistiju, a evanđelje je naviještao i onda kad je nailazio na otpor ili ravnodušnost. Sada mu je dano vidjeti i spoznati.

Njegov svećenički život nama je jasan poziv na ustrajnost na putu vjere. Hoditi u vjeri znači svaki dan iznova povjerovati da Bog, a ne smrt ima posljednju riječ. Znači usred slabosti, bolesti i starosti znati sve predati u Božje ruke i ostati usidren u Kristu koji je isti jučer, danas i uvijeke.

Ako se danas osjećamo slabi, obeshrabreni, možda poljuljani pred tajnom smrti, ovo je trenutak da srcem prionemo uz Pavlove riječi: "Hodimo u vjeri, ne u gledanju."
 
3. Stajati pred Kristom

Pavao ne ostaje samo na slici šatora i čežnje za vječnim domom. On ide korak dalje te piše: "Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo" (2 Kor 5,9-10).

Ovdje Pavao uvodi jednu riječ koja se danas ne čuje rado: sudište. Nije mu nakana prijetiti niti zastrašivati. Sudište je izraz Božje ozbiljnosti i Božje pravednosti. Bog nas ne shvaća olako. On naš život smatra toliko važnim da će ga jednom staviti pred nas i reći: "Pogledaj, što si učinio od dara koji sam ti povjerio?"

Sudište je Kristov susret s Ljubavlju. On nas neće pitati koliko smo znali ili postigli ni što su drugi mislili o nama. Pitat će nas jesmo li ljubili i kako smo odgovorili na ljubav koju nam je pokazao u Sinu? Što smo učinili s talentima, s vremenom, s darovima, s ljudima koje nam je povjerio?

To vrijedi za sve: za biskupe, svećenike, redovnike, profesore, roditelje, mlade i stare. Nitko nije izuzet. Pavao kaže: "svima nam se pojaviti". Smrt to čini vrlo konkretnim. Jednoga dana i naše će se ime izgovarati na ovome mjestu, pred oltarom; i svatko će od nas biti onaj o kojemu se govori u prošlome vremenu.

Smrt našega brata Josipa stoga je i poziv na odgovornost. On sada stoji pred Kristom, licem u lice, ispražnjenih ruku od svih zemaljskih stvari, ali, nadamo se, ruku punih dobrih djela, molitava, žrtava, ljubavi. Ono što mi smatramo dobrim i plodnim životopisom, u Božjem pogledu ima vrijednost samo ako je zaodjenuto ljubavlju. Vjerujemo da je pokojni naš brat Josip ljubavlju zaodjenuo svaki korak svoga životnoga puta.

Stoga ovo nije trenutak strahovanja za njegovu sudbinu, nego je trenutak koji krije tihu radost i nadu. Radost jer naš život nije igra; nadu jer Božji sud nije hladna matematika, nego pogled milosrdnoga Oca koji poznaje naše slabosti i traži najmanji trag ljubavi kako bi nas spasio.

Pred sudištem Kristovim uz nas će stajati svi za koje smo molili, za koje smo se žrtvovali, kojima smo opraštali i koji su praštali nama. Uz našega brata Josipa, vjerujemo, stoje mnogi koji su primili milosti njegove svećeničke i darove njegove odgojiteljske i profesorske službe.

Smrt nas dovršava. U času smrti, draga braćo i sestre, ne postajemo netko drugi, nego u punini postaje vidljivo ono što smo postali u slobodi ovoga života. Zato je ovo možda trenutak da se zapitamo kakvu priču pred Bogom ispisujemo svojim životom? Očituje li se lice Kristovo kroz naše riječi, naše odluke, naš način služenja, naš odnos prema najslabijima?


Draga braćo i sestre, dok stojimo pred ovim lijesom, osnaženi riječju Božjom, nije dovoljno reći samo da smo tužni ili da smo zahvalni. Riječ Božja traži naš odgovor.

Neka nam današnja liturgija donese utjehu. Bog nije ravnodušan prema našoj tuzi. On poznaje suze koje se i ne vide, čuje tišinu koja nastupi kada se ugasi glas onoga koga smo voljeli, vidi prazninu koja ostaje na mjestu gdje je netko sjedio, govorio, slavio, poučavao. Bog poznaje tugu obitelji, tugu subraće svećenika, tugu studenata, tugu vjernika. No, u toj tuzi on nam daje nadu: "Ako se razori šator, imamo nerukotvoren dom."

Neka nas ova smrt potakne na obraćenje. Nitko od nas ne zna dana ni časa. Možda smo se navikli živjeti kao da imamo beskrajno vremena. Možda odgađamo sakrament ispovijedi, pomirenje s bližnjima, konačnu odluku da Bogu doista predamo sve. Čas spasenja je danas. Sutra možda više neće biti naš dan. Danas je čas da odlučimo živjeti kao hodočasnici, a ne kao vlasnici; da u svakome trenutku svoj šator budemo spremni zamijeniti vječnim stanom.

Neka ovo otajstvo učvrsti naš hod u vjeri. Za svećenike i posvećene osobe to znači ustrajati u služenju i onda kad je teško, kad nema vidljivih plodova, kad nas obuzima umor ili beznađe. Za vjernike laike to znači: ustrajati u molitvi, u sakramentima, u svakodnevnoj vjernosti, u međusobnoj ljubavi u obitelji, u Crkvi, osobito prema najpotrebitijima.

I napokon, neka Gospodin u naše srce usadi jednu jednostavnu, ali snažnu molitvu:

"Gospodine, dok boravim u šatoru ovoga života, nauči me živjeti za nerukotvoren dom. Dok hodim u vjeri, vodi me tako da se ne bojim dana kada ću stati pred tvoje lice. Daj da moj život, poput života brata Josipa, bude znak nade za druge, da u meni prepoznaju prolaznost šatora, ali i svjetlo doma prema kojemu idem."

Po zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, blaženog Alojzija i svih svetih, neka Gospodin primi dušu svoga sluge svećenika Josipa u nerukotvoren dom, a nama podari mir srca, snagu vjere i odvažnost ljubavi, dok i naš šator jednom ne bude rastavljen i dok i mi ne budemo pozvani u Očev dom. Tako neka bude. Amen.