Govor nadbiskupa Kutleše na 66. sjednici biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine
GOVOR ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA I METROPOLITA DRAŽENA KUTLEŠE
LXVI. sjednica biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine
Varaždin, 12. siječnja 2026.
LXVI. sjednica biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine
Varaždin, 12. siječnja 2026.
Preuzvišena gospodo biskupi Bože i Josipe, braćo biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine!
1. Upućujem vam srdačan pozdrav u Gospodinu na početku LXVI. sjednice naše crkvene pokrajine koja nas danas okuplja u Varaždinu, gradu bogate sakralne i kulturne baštine. Molim da naš zajednički rad bude nadahnut Duhom Svetim.
Od srca zahvaljujem domaćinu, varaždinskomu biskupu mons. Boži Radošu, na gostoprimstvu koje nam pruža ova mjesna Crkva, dajući našem susretu osobitu toplinu, ali i poticaj da u duhu jedinstva i zajedništva još odgovornije promišljamo poslanje koje nam je povjereno.
2. Posebno mi je drago na ovoj sjednici uputiti pozdrav novoimenovanim pomoćnim zagrebačkim biskupima mons. Vladi Razumu i mons. Marku Kovaču. Draga braćo Vlado i Marko, vaše je nedavno biskupsko imenovanje dar ne samo za Zagrebačku nadbiskupiju, nego i za cijelu našu crkvenu pokrajinu jer nas vaša prisutnost, iskustvo i raspoloživost jačaju u zajedničkome biskupskome služenju Božjemu narodu. Radujemo se i vašemu predstojećem biskupskome ređenju 31. siječnja u zagrebačkoj katedrali, na koje ste, draga braćo biskupi, svi srdačno pozvani. Neka vas u novoj pastirskoj službi trajno krijepi primjer blaženoga Alojzija Stepinca, kao i molitva vjernika koji s puno nade prate vaš put do biskupstva.
3. Naš se današnji susret odvija u vremenu kada su socijalne rane društva, osobito siromaštvo, osamljenost i ranjivost starijih i bolesnih sve vidljivije i bolnije. U takvome kontekstu prva tema našega zasjedanja, Caritasove socijalne ustanove, dobiva osobitu težinu jer upravo preko tih ustanova Crkva na konkretnim mjestima nastoji utjeloviti milosrdno lice Krista koji se poistovjećuje s najmanjima.
Caritasove ustanove nisu tek karitativne „službe“ pridodane pastoralnome životu Crkve, nego su u samome njegovu središtu. One odražavaju vjeru koja postaje djelotvorna u ljubavi. One su mjesta gdje se navještaj Evanđelja prevodi na rječnik kruha, susreta, pratnje i dostojanstva za one koji su na rubu društva ili su pritisnuti raznim oblicima siromaštva. Zahvaljujem od srca varaždinskomu biskupu, mons. Boži Radošu jer je preuzeo zadaću predstaviti nam stanje i izazove Caritasovih socijalnih ustanova u našoj crkvenoj pokrajini.
Caritas nam uvijek iznova postavlja pitanje vjerodostojnosti: koliko su naše zajednice doista otvorene siromasima, obiteljima u poteškoćama, osobama s invaliditetom, djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, migrantima i svima koji nas promatraju očima onih koji trpe. Upravo zato današnje promišljanje o Caritasovim socijalnim ustanovama ne želimo shvatiti samo kao organizacijsko ili pravno pitanje, nego kao poziv na obraćenje srca i stil života koji u središte stavlja ranjene udove Kristove Crkve.
4. Druga tema našega zasjedanja, briga o umirovljenim svećenicima, duboko dotiče srce svakoga biskupa jer je riječ o braći koja su desetljećima vjerno služila Božjemu narodu i sada žive razdoblje života u kojem su im potrebne naša blizina, briga i zahvalnost. Svećenik koji je život proveo u nesebičnoj pastoralnoj raspoloživosti ne smije se u starosti naći na margini niti prepušten osjećaju napuštenosti, nego mu treba omogućiti ozračje poštovanja, skrbi i svećeničkoga zajedništva.
Zahvaljujem biskupima Boži i Marku koji su pripremili i obradili tu važnu temu koja dotiče i materijalnu i duhovnu dimenziju života umirovljenih svećenika. Njihov će nam prikaz pomoći da odgovornije preispitamo postojeće strukture skrbi, načine smještaja, zdravstvenu i pastoralnu pratnju, kao i mogućnosti aktivnoga uključenja umirovljenih svećenika u život mjesnih Crkava.
Briga za umirovljene svećenike pokazuje da su odnosi u prezbiteriju trajni i da se ne gase umirovljenjem, nego se produbljuju u novoj formi bratske solidarnosti i zahvalnosti. Način na koji se odnosimo prema svećenicima u starosti i bolesti postaje svjedočanstvo mlađim generacijama o tome kako Crkva vrednuje vjernost i ustrajnost u službi.
5. Današnje teme na poseban način povezuje lik Krista, Dobroga Pastira, koji poznaje svoje, prati ih u svim razdobljima života i ne dopušta da itko bude lišen dostojanstva i bratske ljubavi. Neka i nas u današnjem radu vodi svijest da u svemu želimo tražiti dobro povjerenih nam vjernika i dobro naše braće svećenika s kojima smo ujedinjeni u istome poslanju, premda u različitim životnim okolnostima. Molimo da naše rasprave budu prožete mudrošću, razboritošću i hrabrošću, kako bismo znali poduzeti potrebne korake za budućnost naših karitativnih ustanova i za dostojanstvenu skrb o umirovljenim svećenicima.
Ovu sjednicu i sve odluke koje će iz nje proizići povjeravamo zagovoru Presvete Bogorodice, Majke Crkve, i blaženoga Alojzija Stepinca. Neka naš zajednički rad u Varaždinu donese plodove za dobro cijele Zagrebačke crkvene pokrajine i za izgradnju Kristova Tijela u našemu narodu.
✠ Dražen Kutleša,
nadbiskup metropolit zagrebački