Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre u Kristu!

U današnjem evanđelju gledamo Isusa u Nazaretskoj obitelji koja živi poslušnost Ocu u skrovitosti svakodnevice, ali i kroz kušnje puta, bijega i povratka. Danas nas u našu ranjenu, ali nadom ispunjenu katedralu okuplja blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa te proslava zatvaranja Svete jubilejske godine, u sklopu koje smo upriličili povratak relikvija blaženoga Alojzija Stepinca u našu prvostolnicu. Danas nam Sveta Obitelj, blaženi Alojzije i završetak ove Jubilejske godine zajedno pokazuju kako se Božja nada utjelovljuje u konkretnim osobama i u povijesti našega naroda.

Nakon godina tišine, odsutnosti i čekanja, te marljiva rada na obnovi, ponovno smo ušli pod njezin svod. Ovdje smo kao vjernici koji se vraćaju kući. Naša katedrala i dalje je u obnovi, ali nas prima kako bismo se usporedo s njome i sami obnavljali i rasli kao zajednica vjernika od kojih je sazdana živa Božja Crkva. Svaka obnova znak je nade i vjernosti Boga koji nikada ne napušta svoj narod. Stoga smo zahvalni na ovome iskustvu povratka na završetku Svete jubilejske godine koja nam je donijela i brojne druge, napose duhovne milosti.

Sveta je godina nade darovana cijeloj Crkvi, a u mjesnim je Crkvama slavljena s posebnim naglascima. Na nacionalnoj razini proslavili smo 1100. obljetnicu Hrvatskoga kraljevstva te splitskih crkvenih sabora. U našoj mjesnoj Crkvi, početak jubileja bio je u znaku blaženoga Alojzija Stepinca, istaknutoga svjedoka kršćanskih kreposti. Točno prije godinu dana, na blagdan Svete Obitelji, njegove smo relikvije u svečanoj povorci ispratili do Bogoslužnoga prostora koji nosi njegovo ime. Relikvije blaženoga Alojzija, kao svjedočanstvo života darovana Bogu i narodu, hodočastilo je potom u Krašić, mjesto njegove kolijevke i njegove Golgote. Sada se kao znak jedinstva, vjernosti i nade vraća u ovu katedralu, u njegov dom, srce naše nadbiskupije. Ovaj povratak simbolizira i naš jubilejski hod: od rastajanja do susreta, od ranjenosti do obnove, od križa prema svjetlu uskrsnuća.

Zatvarajući ovu Svetu godinu, otvorimo novo poglavlje naše povijesti obilježeno nadom. Učinimo to prisjećajući se ponovno duhovne ostavštine blaženoga Alojzija Stepinca čiji nas lik ne prestaje osvjetljavati, ali i preispitivati.
 
1. Svjedok savjesti i čuvar istine
Prvi razlog zbog kojega je blaženi Alojzije Stepinac i za nas danas od gotovo presudne važnosti jest njegovo pozivanje na svjedočanstvo čiste savjesti. Savjest oblikovana istinom i prožeta milošću „donosi sudove slijedeći razum u skladu s istinskim dobrom koje hoće Stvoriteljeva mudrost“ (KKC 1783). Blaženi Alojzije bio je čovjek kojega je Bog postavio pastirom Crkve na granici epoha: između svjetova koji su se urušavali, ideologija koje su pokušavale izbrisati Boga i čovjeka te Crkve koja je morala ponovno otkriti snagu križa u tišini trpljenja i progona.

U takvim vremenima kardinal Stepinac nije bio političar ni ideolog, nego svjedok evanđelja. On je zastupao istinu o čovjeku stvorenom na sliku Božju, i zato nije pristajao ni na kakve kompromise koji bi istinu podredili promjenjivim prilikama.

U ovoj Svetoj godini nade i pomirenja, vraćanja korijenima i čišćenja srca blaženi Alojzije poziva nas na obnovljeno svjedočanstvo savjesti koja slijedi razum prosvijetljen vjerom. Takvo nas je svjedočanstvo izgrađivalo. Izgrađivalo nas je i kao pojedince i kao narod. Stoga bi i za nas danas bilo nerazumno u donošenju sudova i odluka zaobići stoljetnu riznicu iskustva, mudrosti i kulture koju su nam ostavili naši stari.

Nismo narod bez korijena. Ne plutamo svemirom raznih želja i mogućnosti, prepušteni vjetrovima koji prijete. Imamo se na što osloniti. Zato se ne bojimo budućnosti, jer znamo kome vjerujemo i iz čijih korijena živimo. Posjedujemo riznice kulturnoga i duhovnoga naslijeđa koje treba čuvati i iz kojih se valja napajati. Svaki narod koji izgubi savjest, gubi i dušu. Blaženi je Alojzije to znao. Zato je i nama danas uzor mudrosti u buci svijeta i orijentir u vremenu društvenih i moralnih lutanja.

U njegovoj osobi nećemo naći lice čovjeka s političke pozornice, nego lice pastira koji u sebi nosi svjetlost Onoga koji je rekao: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). U njegovim očima gorjela je vatra vjere koja ne poznaje mržnju; u njegovoj šutnji odzvanjala je riječ Evanđelja koja ne prolazi; u njegovu oprostu ogledao se duh Krista koji s križa moli za svoje mučitelje.

U ovoj katedrali koja čuva uspomene proteklih vremena, koja nosi rane vidljive na zidovima, ali i one skrivene u srcima vjernika, čujemo njegov poziv na odvažno svjedočenje istine koja ne razara, nego oslobađa. On nas poučava da Crkva nije jaka kad je politički moćna, nego kad njezina duhovna snaga rađa zajedništvom. Ona nije trajna zbog ljudskoga umijeća, nego zbog Kristove vjernosti.

Stepinčevo počivalište ovdje, u središtu Crkve koja ga je oblikovala i za koju je trpio, nama je poziv da ne ugušimo glas savjesti jer samo narod koji sluša Božji glas u svojoj sredini može ostati slobodan i dostojanstven.
 
2. Vjerni pastir i otac naroda
Draga braćo i sestre, drugi razlog zbog kojega blaženi Alojzije ostaje svjetionik i za našu budućnost jest primjer njegove pastirske vjernosti. On nije bio pastir izdvojen od svijeta, nego čovjek u svijetu koji je znao da se svetost živi u poslušnosti Božjem pozivu u konkretnosti vremena, u težini odgovornosti, u odanosti narodu povjerenom njegovoj brizi.

Od jednostavnoga seoskoga mladića iz Krašića do zagrebačkoga nadbiskupa, od vojnih rovova do duhovnih borbi, od slobode do tamnice, kardinal Stepinac ne prestaje biti pastir. Bio je s narodom u teškim vremenima rata, kad su se rušila carstva i kolebale duše. Bio je s narodom kad su nadošli ništa manje okrutni dani poraća u kojima su vjernici bili kušani strahom i sumnjom. Nikada nije napuštao svoje stado, ni kada je bio zatvaran, ni kada su ga mnogi pogrešno tumačili.

Nadbiskup Stepinac, kao pastir i duhovni vođa naroda, uči nas da autoritet nije u moći, nego u vjernosti: prvo Bogu, zatim Crkvi, obitelji i domovini. On je znao da ljubav prema Crkvi ima svoj temelj u dubokom povjerenju u Krista koji je Glava te Crkve. Zato je jedinstvo s njome branio životom.

U vremenima kada se bračni i obiteljski život našao pred dotad nepoznatim izazovima, a mladi izloženi bezboštvu koje im je otimalo dušu, kardinal Stepinac je ukazivao na vječni Božji zakon i evanđeoska načela. Njegov je život bio trajno „da“ izrečeno Bogu, a svako njegovo „ne“ potvrda toga pristanka. Crkveni pastiri, ali i svi oni koje služba stavlja na čelo jednoga naroda mogu puno naučiti od blaženoga Alojzija. Mogu naučiti da istinski autoritet nije u moći, nego u služenju; nije u trci za priznanjima, nego u darivanju života; nije u uzdizanju nad drugima, nego u ljubavi.
 
3. Svjedok nade za Crkvu i narod
Treći razlog zbog kojega Stepinac ostaje važan za nas danas jest njegovo svjedočanstvo nade. Ta je kršćanska krepost utkana u svaku stanicu njegove duše. Usmjeravala je čitavo njegovo djelovanje. I mi danas čeznemo za takvom nadom jer je u njoj moguće imati čvrsto sidro za budućnost (usp. Heb 6,19). Kad su blaženome Alojziju oduzeli slobodu, kad su ga ponizili i oklevetali, on nije očajavao. Umjesto toga molio je. Kad su mu zabranili propovijedati, to je nastavio činiti šutljivim trpljenjem. Njegova je katedrala bila zatvorska soba u Krašiću, a njegov ambon križ. No, blaženi Alojzije je znao da Božja pobjeda ne dolazi oružjem, nego ljubavlju. Ostao nam je uzorom nade jer je njegov život svjedočanstvo da se kraljevstvo Božje rađa unutar povijesti naroda koji vjeruje unatoč svemu.

Tijekom ove Jubilejske godine Crkva je nosila radosti i nade, krize i lomove kroz koje je prolazio cijeli svijet. To je činila stavljajući pred oči vjernika svjedočanstvo nade, baš kao što je to činio i blaženi Alojzije. To je svjedočanstvo da je Bog onaj koji podiže, iscjeljuje i gradi. I ova katedrala, još u obnovi, slika je Crkve koja svoje poslanje nastavlja vršiti unatoč raznim potresima. Kao što su Kristove rane postale izvori milosti, tako će i rane naše Crkve postati novim početkom ako ih povjerimo Gospodinu.

Danas svoj pogled usmjeravamo naprijed, prema budućnosti. Zahvalni smo za milosne darove koje smo iz riznice molitava Crkve primili tijekom Svete jubilejske godine. Kao što su naši stari bili vjerni Majci Crkvi i primali obilne milosti iz njezinih ruku, tako i mi želimo da rijeke milosti i duhovnih dobara ne prestanu teći u našem narodu.

Tu svoju želju povjeravamo blaženome Alojziju koji ostaje uzorom pastira koji suosjeća sa svojim narodom i vjeruje u njegovu budućnost unatoč poteškoćama i osporavanjima. On nam govori: „Ne bojte se budućnosti ako ostanete vjerni Bogu.“ I to je srž naše vjere, srce jubileja, duša povijesti.
 
Draga braćo i sestre, na početku Jubilejske godine posvećene nadi, istaknuli smo Svetu nazaretsku obitelj kao uzor svim hodočasnicima nade. Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa ostaje model izgradnje sretnih obiteljskih odnosa, ali i ispravnoga društvenog uređenja. Blaženi je Alojzije bio uvjerenja da se „uređenjem obitelji polažu temelji pravoga mira u svijetu“.[1] Doista, nije teško složiti se s tim njegovim uvjerenjem jer živimo u vremenu sustavne razgradnje obiteljskih odnosa koje je ujedno obilježeno nemirima i sukobima među narodima svijeta.

Majčinstvo i očinstvo, odnos roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, odnos prema radu, suočavanje s izazovima oskudice i progona, ta i mnoga druga ljudska iskustva, nalazimo Božjim Duhom prožeta u Svetoj Obitelji. Stoga, imajmo je neprestano pred očima. Neka naše obiteljske odnose prožima duboko poštovanje, ljubav, susretljivost i smisao svih za žrtvu i sebedarje. Samo će tako iz obitelji dolaziti odgovorni članovi društva, muškarci i žene koji cijene mir i za njim idu, ne kao za političkom nužnošću, nego kao za potrebom duše. Gdje se danas rađa mir svijeta? Rađa se u obiteljima koje iz dana u dan opraštaju, mole i daruju se jedni drugima.

Na kraju Jubilejske godine zahvalimo Bogu na svemu što je učinio, ali i na svemu što će učiniti po nama. Neka ova katedrala u obnovi bude simbol Crkve koja se neprestano obnavlja i ne posustaje pod ranama jer zna da Božja snaga djeluje upravo u slabosti. Neka ovo mjesto posljednjega počivališta blaženoga Alojzija ponovno postane prostor naših okupljanja, molitve i zajedništva. Neka to zajedništvo vjere, ljubavi i mira prožme našu Crkvu i obnovi je u vjernosti, neka probudi savjesti i osnaži nadu.

Dok zatvaramo Svetu jubilejsku godinu, neka vrata naših srca ostanu širom otvorena, jer Božje milosrđe ne prestaje s jubilejom. Zato obnovimo nadu, bračne i obiteljske veze, svakodnevnu molitvu i vjernost Crkvi, jer Krist i danas traži srce koje će Mu reći: Uđi.

Molimo danas da Sveta nazaretska obitelj i blaženi Alojzije zagovaraju našu nadbiskupiju i naš narod, da u nama uvijek gori ista vatra vjere koja je gorjela u njemu; da budemo Crkva i narod koji ne žive od zaborava, da u nama ne utrne glas savjesti, da nada ostane naše sigurno sidro, da ljubav bude jača od svake tame.

Dokle god Crkva u Hrvatskoj bude slijedila svjedočanstva čiste savjesti poput onoga koje je svojim životom pružio blaženi Alojzije, njezina budućnost neće biti neizvjesna, nego blagoslovljena.

Neka iz ove katedrale krene novi val vjernosti savjesti i nade u svakoj našoj župi, u svakoj obitelji i u našoj domovini. Amen.