Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre u Kristu,
noćas stojimo u prostoru koji većina od nas poznaje cijeli život, ali ga sada gleda u drukčijem ruhu. Ovdje smo slušali riječi utjehe i nade u vremenima radosti i u vremenima tame.

Ova katedrala bila je i ostala srce našega grada i utočište mnogih naraštaja vjernika. Noćas pred nama stoji kao ranjena majka: dostojanstvena, ali još uvijek sa znakovima stradanja od potresa. Njezine nezacijeljene rane vraćaju nas u ono jutro kada se zemlja zatresla, kada smo osjetili kako je sve što gradimo krhko i kako je tlo na kojem stojimo nesigurno. Podsjećaju nas na strah i tišinu koja je uslijedila, na pogled prema nebu i pitanja: što je doista čvrsto? U što se uistinu možemo pouzdati?

Slavlje Božića u ovoj još dokraja neobnovljenoj katedrali podsjeća nas da ni noć Kristova rođenja nije bila savršena. Nije bila ni idealna ni idilična. Bila je to noć poniznih koji su bili u stanju prepoznati Sina Božjega u nedovršenu i otuđenu svijetu. To nije bila noć dovršenih građevina, nego noć otvorenih vrata. Nije bila noć ljudske sigurnosti, nego noć povjerenja u Boga koji dolazi. Božić se nikada ne događa ondje gdje je sve pod kontrolom. Događa se ondje gdje čovjek priznaje da mu je u njegovoj nedovršenosti potreban Spasitelj.

Prošle su godine u kojima se ovdje nije slavila polnoćka, u kojima smo ovu katedralu promatrali izdaleka, kao ranjenu svetinju. Prošle su godine u kojima smo se pitali kad će se ovdje opet moliti, kad će se ovdje opet pjevati božićne pjesme, kad će se ovdje opet slušati Riječ i lomiti Kruh života. Zajedno s katedralom čekala su i pripravljala se i naša srca.

I evo nas noćas u prostoru koji se još uređuje, ali je upravo zato prikladno mjesto za proslavu Božića. Jer, Božić ne traži dovršenost, nego otvorenost; ne traži sjaj, nego realnost; ne traži sigurnost, nego ponizno povjerenje. Braćo i sestre, volio bih da u slici naše katedrale prepoznamo sliku vlastitih srca.

Ovo je noć povratka, ne samo u zgradu, već u živo srce naše mjesne Crkve. U ovoj ranjenoj, ali živoj katedrali, božićna priča započinje iznova. Novi je početak i nadbiskupovih liturgijskih slavlja u prvostolnici koja nosi vidljive rane, pred jaslicama rođenja Gospodinova, kao znak da se služenje u Crkvi uvijek rađa iz poniznosti i spremnosti na žrtvu.
 
1. Bog koji traži sklonište
Evanđelje nam donosi jednostavnu, a ujedno duboko potresnu rečenicu: „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7). U toj kratkoj rečenici zgusnuta je drama cijele ljudske povijesti. Bog dolazi ususret čovjeku, ali za njega nema mjesta. Traži se zaklon za Majku pred porodom, ali su konačišta već puna. Bog dolazi kao Dijete, nejak i tih, a svijet je prepun onoga što se čini hitnijim, važnijim, glasnijim.

Braćo i sestre, ta kratka rečenica nije samo slika Betlehema, nego zrcalo svakoga vremena i svakoga srca. Govori o trenucima kada Bog dolazi nenametljivo, a mi ga ne prepoznajemo jer ne odgovara našim planovima. Govori o noćima u kojima Bog stoji pred vratima, a mi smo zauzeti vlastitim sigurnostima i vlastitim navikama.

Noćas, u ovoj katedrali čije nas rane podsjećaju na nesigurnost svega što smo držali pouzdanim, ta se ista rečenica neizbježno pretvara u pitanje: jesmo li nakon svega ostavili mjesta za Boga? Jesmo li mu u svijetu koji se boji slabosti i izbjegava krhkost sačuvali boravište? Ima li mjesta za Boga u ovom gradu koji se navikao živjeti bez tišine, bez čekanja i osluškivanja? Ima li mjesta za Boga u srcima koja su umorna od obećanja i razočarana sporošću iscjeljenja?

Potres je razotkrio mnogo toga. Ne samo krhkost zidova i svodova naših zgrada, nego i naše unutarnje konstrukcije. Taj potres čija je sablasnost pojačana tada vladajućom pandemijom Covid-a pokazao nam je kako se lako urušava svijet naših sigurnosti. Ono što nam je bilo sporedno odjednom se pokazalo presudnim i potrebnim: odnos, blizina, nada, molitva.

Upravo u tim danima straha i nesigurnosti, Bog je ponovno kucao na vrata naših srca. Kucao je onako kako uvijek kuca: tiho, strpljivo, gotovo nečujno. Kucao je kroz solidarnost nepoznatih ljudi, po rukama koje pomažu i nose upaljenu svjetiljku. Bio je prisutan u molitvama bez velikih riječi. Kucao je na vrata naše krhkosti jer zna da se upravo ona najlakše otvaraju.

Bog ne nameće svoju prisutnost. On i noćas čeka da mu otvorimo vrata srca, svojih domova, ovoga grada. I ova noć, noć Božića, jest upravo noć u kojoj Bog kuca od vrata do vrata tražeći sklonište. Ovo je također noć u kojoj čovjek, napokon, može otvoriti ta vrata i ugostiti ga.
 
2. Bog koji se sagiba
Božić nije priča o moći, nego o blizini i suosjećanju. Nije to pripovijest o Bogu koji dolazi s visine kako bi nas zadivio svojom moći, nego o Bogu koji s čovjekom dijeli sam čin rađanja kako bi nam pokazao da smo ljubljena djeca Božja. Ne bira visine, nego dubine. Ne bira palaču, nego štalu. Ne bira sjaj, nego skrovitost. Time nam otkriva svoju narav i svoje lice, kao i put kojim želi spasiti čovjeka.

Bog se ne boji malenosti. Naprotiv, on je bira. U Djetetu položenom u jasle objavljuje se snaga koja ne satire, vlast koja ne guši i moć koja ne ponižava. To je moć ljubavi koja se spušta do najnižega mjesta, jer zna da se čovjek ondje najčešće nalazi. U svijetu koji veliča uspjeh, vidljivost i veličinu Bog bira skrovitost i tišinu. On ne pobjeđuje snagom, nego poniznošću. Ne nadmoći, nego blizinom. Ne bukom, nego šutnjom. Ne nameće se, nego se daruje.

Uči nas da se istinska obnova ne događa ondje gdje se želi sve brzo zakrpati i zaboraviti, nego ondje gdje se prihvaća proces, gdje se u povjerenju čekaju plodovi strpljivosti - bilo da je riječ o materijalnim, osobnim ili društvenim ranama koje nose podjele i nepovjerenje. Proces obnove i ozdravljenja jednoga društva traži strpljivost i povjerenje, poštivanje zakonitosti i iskustva. Traži ponajprije da odustanemo od nadmetanja i od riječi koje dijele ljude kako bismo mogli graditi povjerenje i zajedništvo.

Ova blažena noć Božjega rođenja i ovaj prostor ogoljen od mnogih uresa, bez dovršenosti na koju smo navikli, ali s dostojanstvom koje dolazi iz vjernosti i ustrajnosti, pozivaju nas na iskrenu poniznost, čovjekoljublje i bogoljublje.

Tko želi pronaći Boga i steći mir koji nam on daruje, mora se odreći oholosti i isključivosti, uvjerenja da sve mora biti onako kako misli i u vrijeme u koje želi.

Ova noć uči nas da se Bog ne boji naših ruševina ni zatvorenih vrata. Rađa se unatoč njima. I ondje gdje mi vidimo samo krhkost i neznatnost, on započinje svoje djelo spasenja.
 
3. Najtužnija rečenica
„Za njih nije bilo mjesta.“ To je možda najtužnija rečenica koja govori o čovjeku i o svijetu. Ne zato što čovjek nije mogao ugostiti Spasitelja, nego zato što nije htio riskirati, pomaknuti granice vlastite udobnosti, poremetiti red koji je sam sebi postavio. Ta rečenica ne optužuje siromaštvo, čak ni objektivnu nemogućnost, nego zatvorenost srca.

U toj se rečenici zrcali svaka naša odluka kojom Boga odgađamo za sutra i govorimo mu: sada nije vrijeme, sada nema prostora, sada imam važnijih briga. U njoj se prepoznaje svijet koji zna kalkulirati, planirati i osiguravati, ali se boji otvoriti vrata onome što ne može kontrolirati.

No, nasreću, Božić ne završava tom rečenicom. Da završava, ne bi ga bilo. Božić započinje upravo ondje gdje se ta rečenica nadvladava. U Božiću je ona nadvladana Božjom dobrohotnošću, njegovom spremnošću da rođenje Sinu pripravi u skromnosti jaslica, u tišini betlehemskih polja i u spremnosti pastira primiti glas nebeske vojske koja je slavila Boga, a ljude nazivala miljenicima njegovim.

Bog od nas traži otvorenost. Traži srce koje će pronaći načina da udomi svjetlost, da se izdigne iznad svojih sjena, iznad sklonosti zamjeranju, da se izdigne iznad podjela i isključivanja drugih i drukčijih. Noćas, u ovoj katedrali i u našim srcima, dragi vjernici, Bog ponovno traži mjesto, traži prostor kako bi ostao s nama. On ne mora biti savršeno uređen, ali mora biti otvoren. Bog i danas traži mjesto u našoj osobnoj povijesti, u našim obiteljima, u našemu gradu i u našoj Crkvi.

Možda je upravo ovo vrijeme obnove slike našega srca. Ono još nije dovršeno, još je krhko i nosi tragove razočaranja i umora. Ali neka bude otvoreno. To je dovoljno, jer Bog se rađa ondje gdje mu se to dopusti.

Najljepša mogućnost ove svete božićne noći jest da ondje gdje je nekoć stajala rečenica „nije bilo mjesta“ sada može stajati tiha, ali odlučna molitva: „Dođi, Gospodine, pripravljeno ti je mjesto.“ Neka se noćas svatko od nas u srcu zapita: koju rečenicu Bog čita na vratima mojega srca? Ondje gdje mu se otvore vrata, Bog čini sve novo. Ondje započinje nova povijest.
 
Braćo i sestre, dopustimo Gospodinu noćas da obnovi naša srca. Ako su zidovi ove katedrale dobili nove potpornje, ako su svodovi učvršćeni, ako je kamen ponovno povezan, koliko više Gospodin želi učvrstiti naše povjerenje, povezati ono što je u nama popucalo, poduprijeti slabe točke naše vjere. Ne stojimo ovdje kao promatrači koji se dive konstrukciji, nego kao sinovi i kćeri koji su se vratili Ocu koji nas čeka. On, ponizni Bog, sišao je u dubinu naše povijesti, naše nesigurnosti i naših potresa kako bi iz ruševina podigao nešto novo - ne samo novu katedralu, nego novi narod, ponizniji, zahvalniji, uporniji u vjeri.

Dijete koje noćas gledamo položeno u jasle isti je Gospodin koji će se na ovom oltaru darovati u kruhu i vinu. Jaslice i oltar dva su različita mjesta, ali označavaju jedno te isto otajstvo: Boga koji se daruje, Boga koji ostaje, Boga koji se predaje u ruke čovjeka. Onaj koji je bio položen u jasle, raširit će ruke na križu i noćas će biti položen na naše dlanove.

Iz ove katedrale koja se još obnavlja noćas se šalje poruka cijelome gradu i svima nama: obnova nije gotova, ali traje. Nije sve izliječeno, ali je dodirnuto milošću. Nije sve sigurno, ali je povjereno Bogu. To je dovoljno da se rodi nada.

Neka se noćas ona rodi u nama ne kao misao, nego kao vatra koja grije naša srca. Neka ta nada ne ostane osjećaj jedne noći, nego postane navika srca. Neka nađe mjesto u našim obiteljima, u našim ranjenim odnosima, u umoru koji nosimo, u pitanjima koja još nemaju odgovora. Neka nas nauči da se život ne obnavlja silom, nego strpljenjem; ne ohološću, nego poniznošću; ne zatvaranjem, nego otvaranjem srca. Posebno povjeravamo ovu katedralu djeci i mladima koji su noćas ovdje: neka ovdje uče moliti, opraštati i nadati se kako bi u njima rastao novi narod koji vjeruje Bogu više nego svojim strahovima.

Iz ove ranjene, ali žive katedrale, podižemo pogled prema Djetetu položenu u jasle i vjerujemo: iz ruševina može niknuti nada, iz tame svjetlo, iz poniznosti spasenje. Bog je noćas s nama, Emanuel, vječna Božja Riječ tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14). Ondje gdje ga se prima s poniznošću, započinje prava obnova i na djelu je novi početak.

U tome duhu novoga početka i istinske obnove svima vama želim čestit i blagoslovljen Božić.