Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre,
na blagdan svete Barbare, djevice i mučenice, koju Crkva časti kao jednu od velikih pomoćnica u nevoljama i zaštitnicu onih koji su izloženi opasnostima za život, okupljeni smo u ovoj bolničkoj župi na Rebru, na još jednom „mjestu opasnosti“, mjestu na kojemu se svakodnevno susreću život i smrt, nada i strah, neizvjesnost i vjera. Ovdje se možda više nego igdje drugdje čovjeku razotkriva istina o vlastitoj krhkosti, o tome koliko je svaki dah dar, a ne pretpostavka.

Ova bolnica sveto je mjesto dobrote, trpljenja i milosrđa na kojemu se susreću rane tijela i duše. No, to je također mjesto gdje se na poseban način može prepoznati srce Isusove prispodobe o milosrdnom Samarijancu. U svakoj sobi, na svakom odjelu, gotovo se može „čitati“ to Evanđelje. Čovjek koji je upao među razbojnike nalikuje bolesniku iscrpljenom od bolesti; svratište u koje se ranjeni smješta je poput bolnice, a svaki liječnik, medicinska sestra, fizioterapeut, djelatnik hitne, volonter ili pomoćnik može se prepoznati u milosrdnom Samarijancu.

U konačnici, svi mi na neki način ležimo kraj puta. Svatko u sebi nosi neku ranu: bolest tijela, tjeskobu duše, ranu obitelji, osjećaj napuštenosti ili straha za budućnost. Svi smo ranjenici koji trebamo božansko i ljudsko milosrđe. No, Evanđelje nas danas ne želi ostaviti samo u ulozi onih koje drugi podižu, koji su samo pasivni primatelji pomoći. Isus nas poziva da, unatoč vlastitoj ranjenosti i nemoći, postanemo ljudi koji se zaustavljaju pred ranama drugih, sagibaju se nad njima riječju utjehe, strpljivim slušanjem, tihom molitvom, profesionalnošću prožetom dobrotom na radnom mjestu.

Postati bližnji! To je ključ Kraljevstva Božjega. Ne samo tražiti tko će biti bližnji meni, nego dopustiti da moje srce postane sposobno prići onome koga bih možda spontano zaobišao. Na putu prema središtu vlastitoga srca, Bog nas danas, na blagdan svete Barbare, po prispodobi o milosrdnom Samarijancu, poziva da dopustimo da nas njegovo milosrđe preobrazi, da prepoznamo kako ovdje, na Rebru, usred medicinskih aparata, bijelih liječničkih mantila i bolesničkih kreveta, on gradi zajednicu bližnjih koji jedni drugima postaju znak njegove blizine.

1. Tko je moj bližnji?
U prispodobi, zakonoznanac postavlja Isusu pitanje: „Tko je moj bližnji?“ (Lk 10,29). Time zapravo želi ograničiti krug ljudi kojima je dužan ljubav. Isus na njegovo pitanje ne daje teorijsku definiciju, nego priča priču o čovjeku koji silazi iz Jeruzalema u Jerihon, upada među razbojnike i ostaje napola mrtav pokraj puta. Svećenik i levit, ljudi kulta, „vjerski profesionalci“, vide ga, ali se ne zaustavljaju. Dolazi Samarijanac, stranac, prezreni, pripadnik naroda s kojim Židovi nemaju zajedničkih odnosa. Zaustavlja se i upravo on postaje bližnji ranjenome.

Isus tako potpuno okreće perspektivu. Pitanje više nije: „Tko spada u kategoriju moga bližnjeg?“, nego: „Hoću li ja postati bližnji onome tko je u potrebi?“ Bližnji, dakle, nije prvenstveno onaj tko je meni blizak po krvi, naciji, struci ili vjeri, nego onaj tko se učini bliskim čovjeku u potrebi. Bližnji nije definiran krvnim vezama, nego srcem koje se otvara. Nije definiran zemljopisno ili pravnim statusom, nego pogledom koji se zaustavlja, koljenima koja se savijaju, rukama koje podižu.

Pitanje „tko je moj bližnji?“ u bolnici poprima izuzetnu oštrinu. Ovdje se ono snažno nameće i izaziva bistrenje naših odgovora. Ovdje se susreću ljudi koji se nikada ne bi susreli da nije bolesti, osobe različite dobi, obrazovanja, svjetonazora, vjere ili nevjere. A ipak, u trenutku patnje, svi su jednako krhki. Bolesnički krevet briše mnoge razlike. Bližnji tada može postati onaj tko ti doda čašu vode, onaj tko ti pridržava ruku dok čekaš nalaz, onaj tko ti tiho šapne: „Molim za tebe.“ I sam bolesnik u svojoj slabosti može postati bližnji drugome bolesniku pogledom razumijevanja, riječju ohrabrenja, strpljivošću prema osoblju.

Za vas, zdravstvene djelatnike, ovo Evanđelje ima posebno značenje. Vaš poziv je svakodnevno „prelaženje s druge strane ceste“, ustrajno premošćivanje razlika kako biste prišli ranjenom čovjeku. Biti liječnik, medicinska sestra, tehničar, fizioterapeut, farmaceut, čistačica, administrativni radnik ili volonter u bolnici znači neprestano ulaziti u tuđu patnju, često i u tuđu intimu, sa strahovima, suzama, ponekad i ljutnjom ili nestrpljivošću. Vaše ruke, vaš umor i vaša strpljivost postaju produžene ruke Krista, jedinoga pravog Samarijanca, koji u vama nastavlja svoju prisutnost uz ranjenoga čovjeka. Vi ne morate svaki put postaviti pitanje: „Tko je moj bližnji?“ jer u svakom bolesniku, u svakoj obitelji koja zabrinuto čeka pred vratima, u svakome kolegi koji je već iscrpljen, već imate odgovor.

Ovo je Evanđelje istovremeno i utjeha jer poručuje da Isus ne traži savršenstvo, nego raspoloživost srca. Ne kaže da je uvijek moguće riješiti sve, ali je moguće pokazati brigu, ne biti ravnodušan. Ponekad će vaš osmijeh učiniti više od lijeka. Ponekad će kratke, ali iskrene riječi „tu sam“ biti najdublji dodir milosrdnog Boga. U svijetu u kojem postoji opasnost da pacijent postane „slučaj“ ili „broj“, prispodoba o milosrdnom Samarijancu poziv je da u svakom licu prepoznate osobu koju Bog ljubi i da time, polako ali sigurno, oblikujete bolnicu u prostor življenja ove prispodobe, gdje pitanje „Tko je moj bližnji?“ svaki dan dobiva isti odgovor: „Onaj kojemu si danas iskazao milosrđe.“
 
2. Poviti rane uljem i vinom
U srcu Isusove prispodobe stoji gesta milosrdnog Samarijanca koji ranjenom čovjeku povija rane uljem i vinom (usp. Lk 10,34). Ta je slika više od opisnog detalja, ona je duboka poruka o Božjoj nježnosti i o naravi prave kršćanske skrbi. Ulje je kroz cijelu povijest Izraela smatrano znakom utjehe, ozdravljenja i posvećenja. Njime su se pomazivali kraljevi, proroci, bolesni i umirući. Vino je znak radosti, ali i čišćenja, jer se koristilo za dezinfekciju rana.

Za nas kršćane, ulje i vino ne označavaju samo medicinsku gestu, nego nas upućuju na sakrament bolesničkog pomazanja i na euharistiju, dva mjesta gdje Krist liječi najdublje rane čovjeka. Oni upućuju na sakramente kojima Bog liječi čovjeka na njegovoj najdubljoj razini: uljem u sakramentu bolesničkog pomazanja, vinom u euharistijskoj čaši Novoga Saveza. Služenje bolesnicima u vjeri prepoznaje tu sakramentalnu dimenziju. Kada se rana previja, to je za vjernika više od medicinske rutine, to je duboka gesta milosrđa koja odražava Kristov dodir.

Rad u bolnici, kad je prožet vjerom, ovu ustanovu preobražava u kuću ozdravljenja ne samo tijela, nego i duše. Svaki lijek, svaki uređaj, svaki stručni zahvat nalazi puninu kada je praćen toplinom ljudskog pogleda i riječima nade koje umiruju srce. Bog u Kristu ne prolazi mimo našeg trpljenja, on ne stoji na distanci, nego silazi s puta, spušta se k našim ranama i povija ih vlastitim milosrđem. Ako budemo u stanju na licima bolesnika prepoznati lice Onoga koji donosi pravu utjehu, u svakoj našoj gesti bit će vidljiva snaga ulja utjehe i vina radosti.
 
3. Idi pa i ti čini tako
Na kraju prispodobe Isus ne ostavlja slušatelje u sferi osjećaja, nego daje jasnu zapovijed: „Idi pa i ti čini tako“ (Lk 10,37). To nije samo lijepa moralna poruka, nego poziv na obraćenje, na promjenu iz mentaliteta promatrača u mentalitet sudionika, od onoga koji promatra rane svijeta izvana prema onome koji se usuđuje „zaprljati“ ruke tuđom patnjom. Isus kao da kaže: ne budi samo onaj koji tumači zapovijed ljubavi, nego je provodi i u djelo u konkretnim situacijama života. Isus ne traži od nas nešto što on sam nije učinio. On se prvi zaustavio nad čovjekovom ranom i to do mjere križa.

Za vas, zdravstvene djelatnike, taj poziv ima posebno snažan odjek. U okruženju u kojem ste često preopterećeni, umorni, suočeni s administracijom, nedostatkom osoblja i velikim očekivanjima, lako je postati samo „izvršitelj postupaka“. No Isus vam povjerava više. Poziva vas da budete služitelji milosrđa, a ne samo stručnjaci. Vaša kompetencija i profesionalnost ostaju nužne, ali vaša blagost, strpljivost, poštovanje dostojanstva svakog bolesnika ono su po čemu mnogima Božje lice prvi put u životu postaje opipljivo. Vaša prisutnost uz bolesnički krevet, vaš pogled koji se zaustavlja, vaše prihvaćanje i onda kada je bolesnik težak, nervozan ili ustrašen postaju tiha propovijed Evanđelja.

Za bolesnike poziv „Idi pa i ti čini tako“ poprima drukčiji oblik, ali ne manje važan. Svatko u svojoj situaciji može pronaći način na koji može iskazati milosrđe. Ponekad je to spremnost prihvatiti pomoć bez gorčine, dopustiti drugima da budu Samarijanci; ponekad je to praštanje i strpljivost s onima koji su zakasnili, pogriješili ili bili grubi; ponekad jednostavno zahvalnost za najmanju gestu dobrote. Trpjeti s vjerom znači pretvoriti bol u molitvu, a nemoć u dar, prinijeti Bogu svoje suze za svoje najmilije, za liječnike i sestre, za druge bolesnike. Tada i bolesnički krevet postaje oltar na kojemu se prinosi žrtva ljubavi.

U liku svete Barbare Crkva nam pokazuje kako izgleda osoba koja je do kraja shvatila Isusov poziv. Ona se nije bojala patnje ni progona, nije se zatvorila u sebe, nego je u tamnici vjere pronalazila svjetlo. Pred prijetnjom smrti nije birala mržnju, nego povjerenje u Boga. U njoj vidimo ženu koja ljubi do kraja, koja zna da se svjetlo ne skriva ni u najdubljoj tami. Ona je poput Samarijanca koji ne okreće glavu od čovjeka u opasnosti.

Neka nam zato njezin zagovor izmoli hrabrost kako bi svatko od nas, u svome poslanju, čuo Isusove riječi kao upućene osobno njemu: „Idi pa i ti čini tako.“ Za zdravstvene djelatnike da idu u svoju smjenu, u svoju ambulantu, na svoj odjel i da čine tako. Za bolesnike da idu u svoj dan, sa svojim bolovima, terapijama, strahovima i da čine tako prihvaćajući, opraštajući, moleći. Za sve nas da krenemo u svoje obitelji, zajednice, odnose i činimo tako jer tamo gdje se netko usudi živjeti djelatno milosrđe, tu Kristovo svjetlo, divno zasjalo u životima svetaca, rasvjetljuje sve rane svijeta.
 
Braćo i sestre, zaključujem s mislima da se svi mi nalazimo na putu iz Jeruzalema u Jerihon. To je životni put pun uspona i padova, radosti i patnje. Na tom putu svaki čovjek barem jednom padne, osjeti se napola mrtav od bolesti, gubitka, straha ili usamljenosti. No, Bog nije usputni prolaznik u našim životima, kakvi su bili svećenik i levit iz prispodobe. On je uvijek onaj koji se sagiba, koji se ne boji zaprljati ruke našim ranama, koji nas podiže i vodi prema blaženstvu svoga doma.

Blagdan svete Barbare, djevice i mučenice, neka nam obnovi svijest o pozivu na milosrđe. Ona, jedna od Četrnaest svetih pomoćnika u nevoljama, zaštitnica onih koji se suočavaju s opasnošću i smrću, podsjeća nas da vjera nisu samo riječi, nego hrabrost ljubiti do kraja, čak i u tamnici progona ili bolničkoj sobi. Djelatna ljubav koja se zaustavlja pored čovjeka u nevolji i nas čini Kristovim učenicima.

Neka vas sve Duh Sveti osnaži kako biste ovdje na Rebru živjeli taj poziv sagibajući se nad ranama drugih jer u njima susrećemo Krista. Neka Gospodin svima bolesnima bude snaga u trpljenju, a svima koji služe na ovome mjestu neka udijeli mudrost, strpljivost i srce puno milosrđa. Amen.