Zagrebačka nadbiskupija

Drage sestre,
liturgijska godina ne počinje vatrometom ni blještavilom gradskih trgova, nego tihim Gospodinovim kucanjem na vrata ljudskoga srca. Prva nedjelja došašća stavlja nas pred veliku istinu da Bog dolazi među nas. Ovo nije samo pobožna rečenica, nego srž kršćanske vjere. Naš Bog nije dalek, nego se uvijek iznova približava čovjeku, ulazi u našu povijest, naš život, naše rane i našu nadu.

Došašće je vrijeme koje budi srca. Zove nas da se uspravimo, da otvorimo oči, da ponovno pronađemo put prema Bogu. Crkva nas uči da to vrijeme čekanja nije pasivno, nego duboko djelatno. To je vrijeme unutarnje priprave, vrijeme molitve, vrijeme razlučivanja, vrijeme u kojemu se vraćamo izvornim životnim pitanjima: Tko sam? Kamo idem? Što očekujem na kraju svoga životnog putovanja?

U toj duhovnoj pedagogiji mogu nam pomoći misli svetoga Bernarda iz Clairvauxa. U svojem čuvenom „Petom govoru o došašću“ (Sermo V, De Adventu) on govori o trostrukom Kristovu dolasku, trostrukom „adventu“ i to: dolasku u povijesti, dolasku u duši i dolasku u slavi. Ta trostruka dinamika daje nam okvir razumijevanja došašća i čitavoga kršćanskoga života. Zato, drage sestre, danas želimo razmišljati o ta tri dolaska i dopustiti da svaki od njih dotakne naše srce, našu savjest i naš hod.
 
1. Kristov prvi dolazak u skromnosti Betlehema
„U prvom dolasku Gospodin je došao u slabosti tijela“, riječi su svetoga Bernarda kojima je htio ukazati na put poniznosti koji je izabrao Sin Božji. Umjesto da se rodi u palačama, rodio se u štalici. Umjesto da ga okružuju dvorjani, prvi su mu se naklonili pastiri. Umjesto da ga svijet prepozna i pozdravi, uskratio mu je konačište.

To je poruka Božića. Bog dolazi malen i neprimjetan kako bi nam otkrio da spasenje ne započinje silom, nego poniznošću. U Betlehemu vidimo Boga koji ne gazi nego podiže, ne prisiljava nego poziva, ne budi strah nego nudi blizinu. On ne ulazi u ljudsku povijest kao moćnik, nego kao dijete koje želi biti prihvaćeno.

Ovaj prvi Kristov dolazak poziv je i nama da preispitamo svoje vrednote. Upitajmo se prepoznajemo li doista Isusa u našoj svakodnevici ili tražimo izvanjski sjaj? Možemo li ga uopće vidjeti ako nas vodi samo logika uspjeha? Betlehem je lekcija poniznosti. Tko traži Boga, mora se spustiti u jednostavnost, u tišinu i zahvalnost. Ponizno srce najviše sliči srcu Božjemu.

Došašće nas tako poziva da pripravimo svoj Betlehem. To ne znači samo pospremiti kuću i obaviti sve izvanjske poslove. To u prvome redu znači pripraviti srce. U njemu se mora naći prostor za Boga. U njemu mora utihnuti buka. Ono mora postajati mjesto gdje će zasjati Svjetlo svijeta. Prvi dolazak nas također uči da Bog ne traži savršene, nego raspoložive; ne traži idealne uvjete, nego otvorena srca.
 
2. Drugi Kristov dolazak u skrovitosti svake duše
Sveti Bernard nastavlja: „U ovome međudolasku Gospodin dolazi u snazi Duha... Ovaj međudolazak, tako reći, put je koji povezuje prvi i posljednji … u ovome (dolasku) naš je odmor i utjeha.“ To je onaj najtajanstveniji i najosobniji Kristov dolazak, njegov dolazak u dušu. To je dolazak koji se događa danas, baš sada, unutar našega života, unutar naših borbi, unutar naših odluka i osobnih sudbina.

Krist dolazi u dušu nevidljivo, ali stvarno. Dolazi preko svoje Riječi koja dira savjest, preko sakramenata koji nose njegovu prisutnost, preko molitve koja otvara nutrinu, preko ljudi koji su nam poslani kao putokaz ili kušnja. Njegov se dolazak prepoznaje u nadahnućima koja nas pokreću na dobra djela, opraštanje, prepoznaje se u miru koji se javi usred nemira, u snazi koja nas podiže kad ne vidimo izlaza.

Ipak, drage sestre, najveća opasnost drugog dolaska jest duhovna usnulost. Isus nas opominje: „Bdijte!“ A Pavao dodaje: „Vrijeme je da se probudite.“ San je stanje u kojemu se čovjek kreće, nešto čini i planira, ali ne razumije krajnju svrhu i smisao svojih postupaka, ne prepoznaje Božju prisutnost. San može biti život u navikama, život bez dubine, život koji se provodi, ali se zapravo ne živi.

Došašće je poziv da se probudimo. To ne znači samo više obveza, nego više svjesnog prepoznavanja Krista u svakodnevnom trenutku. Znači veću osjetljivost za dobro i manje površnosti i užurbanosti koje nas učine slijepima za Boga. U ovome drugom dolasku Krist traži srce koje sluša, koje razlučuje i koje se otvara. Sveti Bernard kaže da je ovaj drugi dolazak put, most između Betlehema i posljednjega suda. Ako ga propustimo, možda nećemo biti spremni ni za Kristov dolazak u slavi.
 
3. Treći Kristov dolazak u slavi
Sveti Bernard završava riječima: „U posljednjem dolasku Gospodin će doći u veličanstvu slave.“ To je Kristov dolazak na kraju vremena, njegov povratak kao Kralja i Suca. Taj dolazak nije događaj koji budi strah, nego nadu. Mi ne čekamo sud kao nešto strašno, nego kao trenutak istine i pobjede Božje ljubavi.

U eshatološkome dolasku Krist dolazi kako bi dovršio povijest i ispunio svaku žudnju za pravdom, otvorio vrata vječnosti, uklonio svaku tamu, sjedinio stvorenje s njegovim Stvoriteljem. To je dolazak u kojemu će svaka suza biti obrisana, u kojemu više neće biti smrti, u kojemu će ljubav biti mjerilo svega.

Crkva nas na početku došašća podsjeća na taj treći dolazak kako bismo živjeli budno. Ne znamo dana ni časa. Nema kalendara koji ga bilježi, nema vijesti koje ga najavljuju, nema izvanjskih znakova koji će nas probuditi u posljednjem trenutku. Zato Isus ponavlja: „Bdijte!“

Ne bdijemo sa strahom, nego s nadom. Bdijemo kao oni koji znaju da život ima cilj. Bdijmo kao ljudi koji vjeruju da svako dobro djelo ima vječni odjek, da svaka žrtva ima smisao, da svaka vjernost donosi plod. Treći Kristov dolazak podsjeća nas da ništa što je učinjeno iz ljubavi nije izgubljeno. On nas uči da su za vječnost otvoreni samo oni koji znaju čekati Gospodina s povjerenjem.
 
Drage sestre, trostruki Kristov dolazak nudi nam tri snažne poruke za ovo sveto vrijeme.

Prvo, Betlehem nas poziva na poniznost. Poziva nas da prigrlimo jednostavnost. Uklonimo iz srca oholost koja nam zatvara put prema Bogu. Pripravimo svoje srce kao jaslice otvorene za njegov dolazak.

Drugo, skriveni dolazak u dušu poziva nas na budnost. Pronađimo vrijeme za molitvu, za tišinu, za sakramente. Osluškujmo. Prepoznajmo gdje nas Krist susreće danas. Otvorimo mu srce kako bi ga preobrazio iznutra.

Treće, dolazak u slavi poziv je na nadu. U vremenu koje često nosi strah, tjeskobu i nesigurnost, kršćanin je čovjek koji zna da povijest ide prema susretu s Kristom. Živimo kao ljudi koji čekaju Gospodina, ne pasivno, nego djelatno, u ljubavi, milosrđu i poštenju.

Molimo danas: Dođi, Gospodine Isuse! Dođi u našu povijest, dođi u naše srce, dođi u našu budućnost. Dođi u našu Crkvu, u naše obitelji i u naš narod. Probudi nas iz sna, utješi nas u slabosti, vodi nas prema svjetlu! Blagoslovi ovo došašće kako bi ono i za nas bilo vrijeme milosti i nutarnje preobrazbe.

Neka Gospodin učini da ga dočekamo s poniznošću, budnošću i nadom. Blagoslovljeno vam došašće, drage sestre!