Biskup Šaško predvodio misno slavlje župne svetkovine sv. Franje Ksaverskoga u Vugrovcu
Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u srijedu 3. prosinca misno slavlje župne svetkovine sv. Franje Ksaverskoga u Vugrovcu. Na misnom slavlju koncelebrirali su svećenici Sesvetsko-vugrovečkog dekanata predvođeni dekanom preč. Zlatkom Pavetićem i župnikom vlč. Filipom Lucićem.
Na početku misnoga slavlja biskup Šaško pozdravio je sve okupljene kazavši: "Župna je zajednica obitelj povezana jačim vezama i od najjačih zemaljskih povezanosti jer živi od Božjega Duha. I kao u obiteljima, i u drugim zajednicama koje čuvaju snagu spomena, tako i u župnoj zajednici - još i puno dublje - slavlja svetih zaštitnika vraćaju na izvorište, prepoznaju darove Božje prisutnosti, obnavljaju snagu i smisao. Pritom je nužan pogled prema prošlomu koji se tamo ne zaustavlja. Naime, povijest je živa onda kada se iz nje rađaju novi obzori. S tim raspoloženjem gledamo i život svetoga Franje, neodvojiv od Krista - radi novih obzora koje nam Gospodin otvara i u došašću nam pomaže da budemo osjetljiviji, pozorniji na malenosti!"
"Sveti je Franjo slijedio nadahnuće koje mu je Gospodin dao i koje ga je obuzimalo do te mjere da mu ništa drugo nije trebalo", istaknuo je mons. Šaško i dodao kako nas život svetoga Franje Ksaverskoga uči tome "da bismo uistinu prihvatili i živjeli ljepotu Božje ljubavi, postoji samo jedan put: prenositi drugima, vjerno i velikodušno, dar koji je Bog darovao nama."
Tumačeći liturgijska čitanja biskup Šaško u homiliji je poručio kako "Evanđelje ne progovara samo o čudu umnažanja kruha, nego o više čudesa: o ozdravljenjima, o čudu mnoštva koje, iako je umorno na tome pustom mjestu, ne odlazi; ostaje s Isusom, dirnuto, zahvaćeno nečim što ima samo Isus i što nitko drugi ne može dati; o čudu sedam kruhova i malo riba koje netko daje u Isusove ruke, pouzdajući se u Isusa; o čudu dijeljenja u kojemu je hrane dovoljno za sve. Prema otajstvenom Božjem pravilu događa se da se ono što podijeliš s drugima umnaža. Čudo umnažanja počinje onda kada - u slobodi darivanja - moj kruh postaje našim kruhom, našim svagdanjim kruhom. Najčešće je kruh za mene - materijalno pitanje, a kruh za moje bližnje je duhovno pitanje. Čudo je što Bog glad u svijetu zaustavlja po našim rukama kada nauče darivati."
"Pravo čudo je u ljudima koji daju na raspolaganje ono malo što imaju. Dakle, čudo nije obilje koje će se očitovati kasnije, nego skromnost, malenost koju se dijeli prije toga. Tu zapravo sve započinje", kazao je biskup Šaško i dodao kako je tu sve započelo i za svetoga Franju Ksaverskoga. Podsjetio je na prijateljstvo sv. Franje Ksaverskoga i sv. Ignacija Loyolskoga i istaknuo kako "pravo prijateljstvo postoji samo radi krjeposti, odnosno radi duhovnoga i moralnoga napretka, pri čemu svaki od prijatelja drugomu želi dobro, znajući da je samo dobro - u širini svoga značenja koje uključuje istinu i ljepotu - put ispunjen radošću. Zato je sveti Ignacije Franji Ksaverskom u bratskoj iskrenosti i s dubokim uvjerenjem rekao: "Takvo veliko srce (kakvo je tvoje) i takva plemenita duša ne mogu se zadovoljiti prolaznim zemaljskim častima. Tvoja težnja mora biti slava koja traje vječno." I ponavljao mu je Isusove riječi: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9, 25)"
"Na početku došašća s pogledom prema Božiću sveti Franjo Ksaverski poziva nas da volimo svoju vjeru i da ju njegujemo. A taj dar kršćanske vjere i pripadnosti Crkvi njeguje se ponajprije molitvom, ali i upoznavanjem. Znamo - kako nam je to prenijela drevna mudrost - znamo da ne možeš istinski voljeti ono što ne poznaješ! Ako nešto volimo, to želimo više i poznavati, cjelinu, ali i svaku sitnicu", naglasio je mons. Šaško i pozvao vjernike da upoznaju i produbljuju svoju vjeru poput sv. Franje Ksaverskoga: "Franjo Ksaverski je, itekako poučen, krenuo u nepoznato, ali noseći u srcu poznato, noseći Krista i Božju ljubav prema ljudima, uvjeren da je upravo Krist, njegova smrt i uskrsnuće te dar njegova Duha, ono što treba svaki čovjek. Franjo je bio kršćanin velike ljubavi i velikoga znanja kojim i danas pokazuje osobito mladima, studentima i studenticama, nositeljima odgovornih služba u društvu, radi čega treba učiti; radi čega je kršćanstvo uvijek promicalo učenje, znanost i znanje općenito."
Na kraju homilije biskup Šaško kazao je: "Puno puta vidimo da se i kršćanstvo raznim duhovnostima želi svesti na odgovor na pitanje: Kako se ja osjećam? Ali to nije središnje kršćansko pitanje. U središtu je pitanje: Kako živi, kako se osjeća moj bližnji kraj mene i sa mnom? Dakle, upoznajmo više svoju vjeru, da bismo ju više voljeli; da bismo više voljeli bližnje i dijelili s njima život i tažili glad, tako slojevitu i tako bolnu, ako ne blagujemo hranu vječnosti. Živimo više Kristovu prisutnost u nama, da bi drugi ljudi u nama (jasnije) vidjeli i zavoljeli Krista", zaključio je pomoćni biskup.
Na kraju misnoga slavlja zahvalu je uputio župnik vlč. Filip Lucić te je biskupu Šašku uručen prigodni dar.
Tekst: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
Fotografije: Stipo Crnjak
Na početku misnoga slavlja biskup Šaško pozdravio je sve okupljene kazavši: "Župna je zajednica obitelj povezana jačim vezama i od najjačih zemaljskih povezanosti jer živi od Božjega Duha. I kao u obiteljima, i u drugim zajednicama koje čuvaju snagu spomena, tako i u župnoj zajednici - još i puno dublje - slavlja svetih zaštitnika vraćaju na izvorište, prepoznaju darove Božje prisutnosti, obnavljaju snagu i smisao. Pritom je nužan pogled prema prošlomu koji se tamo ne zaustavlja. Naime, povijest je živa onda kada se iz nje rađaju novi obzori. S tim raspoloženjem gledamo i život svetoga Franje, neodvojiv od Krista - radi novih obzora koje nam Gospodin otvara i u došašću nam pomaže da budemo osjetljiviji, pozorniji na malenosti!"
"Sveti je Franjo slijedio nadahnuće koje mu je Gospodin dao i koje ga je obuzimalo do te mjere da mu ništa drugo nije trebalo", istaknuo je mons. Šaško i dodao kako nas život svetoga Franje Ksaverskoga uči tome "da bismo uistinu prihvatili i živjeli ljepotu Božje ljubavi, postoji samo jedan put: prenositi drugima, vjerno i velikodušno, dar koji je Bog darovao nama."
Tumačeći liturgijska čitanja biskup Šaško u homiliji je poručio kako "Evanđelje ne progovara samo o čudu umnažanja kruha, nego o više čudesa: o ozdravljenjima, o čudu mnoštva koje, iako je umorno na tome pustom mjestu, ne odlazi; ostaje s Isusom, dirnuto, zahvaćeno nečim što ima samo Isus i što nitko drugi ne može dati; o čudu sedam kruhova i malo riba koje netko daje u Isusove ruke, pouzdajući se u Isusa; o čudu dijeljenja u kojemu je hrane dovoljno za sve. Prema otajstvenom Božjem pravilu događa se da se ono što podijeliš s drugima umnaža. Čudo umnažanja počinje onda kada - u slobodi darivanja - moj kruh postaje našim kruhom, našim svagdanjim kruhom. Najčešće je kruh za mene - materijalno pitanje, a kruh za moje bližnje je duhovno pitanje. Čudo je što Bog glad u svijetu zaustavlja po našim rukama kada nauče darivati."
"Pravo čudo je u ljudima koji daju na raspolaganje ono malo što imaju. Dakle, čudo nije obilje koje će se očitovati kasnije, nego skromnost, malenost koju se dijeli prije toga. Tu zapravo sve započinje", kazao je biskup Šaško i dodao kako je tu sve započelo i za svetoga Franju Ksaverskoga. Podsjetio je na prijateljstvo sv. Franje Ksaverskoga i sv. Ignacija Loyolskoga i istaknuo kako "pravo prijateljstvo postoji samo radi krjeposti, odnosno radi duhovnoga i moralnoga napretka, pri čemu svaki od prijatelja drugomu želi dobro, znajući da je samo dobro - u širini svoga značenja koje uključuje istinu i ljepotu - put ispunjen radošću. Zato je sveti Ignacije Franji Ksaverskom u bratskoj iskrenosti i s dubokim uvjerenjem rekao: "Takvo veliko srce (kakvo je tvoje) i takva plemenita duša ne mogu se zadovoljiti prolaznim zemaljskim častima. Tvoja težnja mora biti slava koja traje vječno." I ponavljao mu je Isusove riječi: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9, 25)"
"Na početku došašća s pogledom prema Božiću sveti Franjo Ksaverski poziva nas da volimo svoju vjeru i da ju njegujemo. A taj dar kršćanske vjere i pripadnosti Crkvi njeguje se ponajprije molitvom, ali i upoznavanjem. Znamo - kako nam je to prenijela drevna mudrost - znamo da ne možeš istinski voljeti ono što ne poznaješ! Ako nešto volimo, to želimo više i poznavati, cjelinu, ali i svaku sitnicu", naglasio je mons. Šaško i pozvao vjernike da upoznaju i produbljuju svoju vjeru poput sv. Franje Ksaverskoga: "Franjo Ksaverski je, itekako poučen, krenuo u nepoznato, ali noseći u srcu poznato, noseći Krista i Božju ljubav prema ljudima, uvjeren da je upravo Krist, njegova smrt i uskrsnuće te dar njegova Duha, ono što treba svaki čovjek. Franjo je bio kršćanin velike ljubavi i velikoga znanja kojim i danas pokazuje osobito mladima, studentima i studenticama, nositeljima odgovornih služba u društvu, radi čega treba učiti; radi čega je kršćanstvo uvijek promicalo učenje, znanost i znanje općenito."
Na kraju homilije biskup Šaško kazao je: "Puno puta vidimo da se i kršćanstvo raznim duhovnostima želi svesti na odgovor na pitanje: Kako se ja osjećam? Ali to nije središnje kršćansko pitanje. U središtu je pitanje: Kako živi, kako se osjeća moj bližnji kraj mene i sa mnom? Dakle, upoznajmo više svoju vjeru, da bismo ju više voljeli; da bismo više voljeli bližnje i dijelili s njima život i tažili glad, tako slojevitu i tako bolnu, ako ne blagujemo hranu vječnosti. Živimo više Kristovu prisutnost u nama, da bi drugi ljudi u nama (jasnije) vidjeli i zavoljeli Krista", zaključio je pomoćni biskup.
Na kraju misnoga slavlja zahvalu je uputio župnik vlč. Filip Lucić te je biskupu Šašku uručen prigodni dar.
Tekst: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
Fotografije: Stipo Crnjak