Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo i sestre u Kristu,
danas slavimo blagdan svetoga Nikole Tavelića, prvoga kanoniziranog hrvatskoga sveca koji je svojim životom i smrću potvrdio da se Krist doista može ljubiti više od svega, više od samoga života. Rođen u Šibeniku, odrastao na tlu natopljenu vjerom i marijanskom pobožnošću našega naroda, Nikola je u sebi nosio duboku svijest da vjera nije samo riječ, nego način života; nije samo pripadnost Crkvi, nego dar vlastitog srca Bogu.

Njegovo ga je poslanje vodilo od dalmatinskih obala do Jeruzalema, središta otajstva spasenja. Tamo je mučeništvom završio svoj zemaljski hod. No i prije negoli je prolio krv, on je prinio žrtvu vlastitoga života Bogu jer je svakoga dana, kako kaže Isus u današnjem evanđelju, „uzimao svoj križ“ i slijedio Gospodina.

Te su Isusove riječi: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“ (Lk 9,23), formula života svetoga Nikole Tavelića, a ujedno i program svakoga istinskog kršćanina. U toj rečenici sabrana je čitava logika evanđeoskog života, logika koja se protivi svjetovnoj mudrosti i samodostatnosti.

Krist nas, braćo i sestre, ne poziva da tražimo sigurnost, udobnost ili priznanje. On nas poziva da ga slijedimo putem darivanja, predanja, križa. Taj put ne vodi u tamu, nego u svjetlost uskrsnuća. To je put kojim je išao sveti Nikola Tavelić i svi sveci prije i poslije njega. To je put koji i nas Gospodin danas poziva ponovno otkriti jer samo onaj tko zna nositi križ s ljubavlju, zna se i radovati uskrsnuću.
 
1. Odreći se samoga sebe
U dubini Isusova poziva da se odreknemo sami sebe krije se istina koja je suprotna duhu ovoga svijeta. Dok svijet govori: „Sačuvaj sebe, brini se za svoje, traži svoje dobro“, Krist kaže: „Zaboravi sebe, daruj se, ljubi do kraja.“ U toj suprotnosti između svijeta i evanđelja rađa se pravo učenikovo poslanje. U svijetu u kojemu se čovjeka potiče da gradi „sliku o sebi“, da se uzda u svoje sposobnosti, da živi po svojim željama i planovima, Krist poziva na put poniznosti i samoprijegora. Odreći se samoga sebe znači odreći se iluzije da smo sami sebi dovoljni i odreći se samodostatnosti koja nas udaljuje od Boga i bližnjih.

To ne znači prezirati sebe, nego postaviti Boga u središte vlastitoga života. Nije to gubitak dostojanstva, nego njegovo ispunjenje. Čovjek koji se odriče sebe zapravo oslobađa svoje srce od tereta sebeljublja. Čovjek koji ljubi Boga iznad svega, u Bogu nalazi sama sebe.

Sveti Pavao to izriče riječima: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). To je središnji put svakoga kršćanina: živjeti ne više za sebe, nego za Onoga koji nas je ljubio do kraja.

Sveti Nikola Tavelić tražio je Krista u svemu: u molitvi, u braći, u žrtvi, u ljudima kojima je služio. To je put koji rađa slobodom jer samo onaj tko se zna odreći sebe, sposoban je ljubiti. Njegov lik uvijek pomalo žulja i propituje nas koje je društvo učinilo osjetljivima na pojmove tolerancije, različitosti, uključivosti i nenametljivosti. Koliko god se njegov način svjedočenja vjere iz naše perspektive činio nametljivim i nerazboritim, Crkva je, ubrojivši ga među kanonizirane svece, posvjedočila barem dvije stvari: uvjerenje da je kršćanska poruka, poruka spasenje za sve ljude te čistoću njegove nakane u želji da to spasenje svi postignu.

Njegov čin odgovor je na Božju želju da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, a cijeli njegov život odgovor je na tu milost koju je sam primio. To je put svetoga Nikole Tavelića, ali i poziv svakome od nas na odvažnost u svjedočenju radosne vijesti spasenja. Iskrena ljubav prema svakom čovjeku ne nosi ni primisao netolerancije i isključivosti. Ono što nam često nedostaje i što natkriljuje sve drugo je upravo nesebična ljubav prema Bogu i bližnjemu.
 
2. Uzeti svoj križ
Isus nas poziva da svoj križ uzimamo danomice. U toj jednostavnoj riječi danomice skriva se čitav realizam kršćanskoga života. Križ nije samo dramatičan trenutak mučeništva, nego svakodnevna postojanost, tihi napor vjernosti, neprestano „da“ Bogu i ljudima. Nositi križ ne znači samo podnositi nevolje, nego ih prihvatiti u svjetlu ljubavi.

Križ je škola ustrajnosti. Nositi križ znači prihvatiti težinu služenja, biti vjeran i kad je teško, opraštati kad nas izdaju, moliti kad nas ponižavaju, ostati postojan kad nas svijet zaboravi. To znači ne bježati od žrtve, ne uzvraćati mržnjom na mržnju, nego blagoslovom na prokletstvo. Križ nije simbol poraza, nego otajstvo ljubavi koja spašava.

U križu se, kaže sveti Pavao, objavljuje „Božja snaga i Božja mudrost“ (1 Kor 1,24). Onaj tko ustrajno nosi svoj križ, bez gunđanja i ogorčenja, postaje dionik Kristova otajstva. Jer križ nije samo drvo patnje, nego drvo života. Na njemu se umire svijetu, ali se rađa Bogu.

Sveti Nikola Tavelić zasigurno ne bi bio u stanju doći u džamiju u Jeruzalemu i pozvati na vjeru u Krista da nije bio osvjedočen o lakoći njegova jarma i slatkoj utjesi križa.

I zato, braćo i sestre, kad nas Isus poziva da uzmemo svoj križ, on ne traži od nas izvanredna djela, nego vjernost u malim stvarima: ustrajnost u molitvi, činjenje dobra u skrovitosti, svjedočenje blagosti u svijetu grubosti, nade usred kušnji. Čineći tako, bit ćemo spremni i na izvanredna djela ako se od nas budu tražila.
 
3. Izgubiti život da bi se spasio
Krist nas u evanđelju podsjeća da onaj tko želi spasiti svoj život, tko se grčevito drži za svoje interese, ugled, sigurnost i moć zapravo sve gubi. No, tko izgubi život poradi Krista, taj ga spašava. (usp. Lk 9,24)

Ova naizgled proturječna, a uistinu spasonosna istina, stoji u središtu kršćanske vjere. Ona razbija svaku sebičnost i ruši mit o životu koji se mjeri posjedovanjem, uspjehom ili ugodom. U Božjim očima ne živi onaj tko čuva sebe, nego onaj tko se daruje. Tko život pokušava sačuvati kao vlastiti posjed, zatvara ga u skučenost i strah; tko ga daruje Bogu, otvara ga vječnosti.

Isusov paradoks „izgubiti da bi se spasilo“ zapravo je zakon ljubavi. Ljubav je uvijek i umiranje, ali upravo u tom umiranju rađa se novi život. To je logika darivanja. Čovjeka ne ispunjava sebičnost, nego nesebično darivanje.

Sveti Nikola Tavelić razumio je tu logiku. Njegova je ljubav prema Bogu bila veća od ljubavi prema životu jer je znao kako je život bez Krista tek privid postojanja.

Njegovo mučeništvo nije bilo čin prkosa, mržnje ili osude prema drugima. Naprotiv, bilo je posljednji čin ljubavi. Umro je s riječima vjere na usnama, s pogledom uprtim u Onoga koji je prvi položio svoj život za nas.

I mi smo, braćo i sestre, pozvani na istu dinamiku darivanja. Možda nas Bog ne poziva na mučeništvo krvlju, ali svakoga dana poziva nas na žrtvu vjernosti u obitelji, na odricanje u službi, na strpljivost u bolesti, na šutnju kad bismo mogli uzvratiti. Svaki put kad izgubimo nešto iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, tada zapravo spašavamo ono najvažnije, svoje srce i svoju dušu.
 
4. Vjernost Kristu ima svoju plaću
Krist jasno kaže: „Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti“ (Lk 9,26). To nije prijetnja, nego poziv na hrabrost, na dosljednost i na vjernost u svijetu koji se sve više srami Boga. U tim riječima Isus ne zastrašuje, nego budi savjest: želi nas probuditi iz duhovne mlakosti, iz one opasne šutnje u kojoj se čovjek skriva kako ne bi morao svjedočiti istinu.

Vjernost Kristu nikada ne ostaje neprimijećena u Božjim očima. Kao što piše sveti Pavao: „Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas“ (2 Tim 2,11-12).

Vjernost je, u evanđeoskom smislu, više od moralne postojanosti. Ona je izraz postojane ljubavi. Biti vjeran Kristu ne znači samo obdržavati zapovijedi, nego ostati uz njega i onda kada je to teško, kad je lakše šutjeti, povući se, ne isticati vjeru. U doba kada se mnogi odriču evanđelja da bi bili prihvaćeni ili barem tolerirani, vjernik je pozvan ostati hrabar svjedok. Ne svojim riječima, nego svojim životom jer svijet se ne mijenja raspravama, nego svjedočanstvom.

Sveti Nikola Tavelić bio je upravo svjedok vjernosti. On nije ustuknuo pred opasnošću, nije se sramio imena Kristova. Upravo zbog te vjernosti, njegov je život postao dokaz da svetost nije apstraktna ideja, nego mogućnost svakoga čovjeka koji se usuđuje vjerovati do kraja.

Takva vjernost zaslužuje nagradu. Ona se ne sastoji u osobnom probitku, pa makar to bila i kruna svetosti. Sastoji se u onom dobru koje su sveci htjeli za druge. Stoga je prava nagrada žrtve svetoga Nikole Tavelića u dobru duša za koje je izgarao. Možda nikada nećemo saznati u čijim je životima njegova žrtva urodila plodom, ali možemo biti sigurni da ona nije izostala.

Zato, braćo i sestre, u vremenu kad se vjera često svodi na osjećaj, a hrabrost ustupa mjesto šutnji, sveti Nikola Tavelić poziva nas da se ne stidimo Kristove vjere i da je ne prikrivamo iz straha da ćemo biti drukčiji, nego da upravo tom različitošću budemo svjetlo svijeta. Jer kako reče Gospodin: „Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,11-12).

Neka nas hrabrost današnjega sveca ohrabri da nikada ne posumnjamo u plodove vjernosti Kristu jer on nikada ne ostavlja svoje vjernike.
 
Draga braćo i sestre, u vremenu kada svijet veliča uspjeh, samodostatnost i moć, kada se cijeni samo ono što se može posjedovati, kupiti ili pokazati sveti Nikola Tavelić stoji pred nama kao tih, ali snažan proročki znak. On nas poziva na ponovno otkrivanje evanđeoske mjere života, one koja se ne ravna po tržištu, nego po križu; ne po ljudskim uspjesima, nego po Božjoj vjernosti; ne po moći, nego po ljubavi i gorljivosti za spasenje duša.

Njegov nas primjer propitkuje i izaziva: jesmo li spremni biti ludi u očima svijeta poradi Krista?

Put svetosti, o kojem nam govori život svetoga Nikole Tavelića, možda nam je puno bliži negoli na prvi pogled razumijemo.

Braćo i sestre, svetost nije izvan naših mogućnosti jer ona nije ljudski pothvat, nego Božje djelo u nama. Bog ne traži savršenstvo, nego predanost. Ne traži veličinu, nego vjernost u malome. I upravo tu, u svakodnevnim križevima, u tihom darivanju, u malim žrtvama iz ljubavi, rađa se svetost, poput plamena koji ne sagorijeva, nego pročišćava i čini nas sposobnima za velike stvari.

Neka nas zagovor svetoga Nikole Tavelića učini hrabrim svjedocima vjere u ovom vremenu da i mi, poput njega, ne gasimo životni plamen, nego sagorijevamo u ljubavi prema Bogu i bližnjima. U svijetu koji sve mjeri prolaznim mjerilima, odvažimo se živjeti za ono što je vječno. Učimo od svetoga Nikole Tavelića da samo ljubav prema Bogu i bližnjemu daje smisao životu.

Neka nas njegov primjer osnaži, a njegov zagovor vodi kako bismo i mi poput njega bili „živi oltari“ na kojima Bog svakoga dana obnavlja lice Crkve i svijeta. Amen.