Zagrebačka nadbiskupija

Draga braćo biskupi i svećenici,
s radošću vas sve pozdravljam na početku ove, Treće sjednice Prezbiterskoga vijeća. Zahvaljujem vam na vašem zauzetom i vjernom služenju Crkvi u Zagrebačkoj nadbiskupiji te na spremnosti da svojim iskustvom i savjetom pridonosite zajedničkom razlučivanju i vođenju naše mjesne Crkve. Poseban pozdrav upućujem članovima koji se danas prvi put pridružuju radu Prezbiterskoga vijeća. Vama, draga braćo, želim čestitati na povjerenju koje vam je iskazano i potaknuti vas da u ovaj Zbor donesete svježinu svoga svećeničkog iskustva i gorljivost pastirskoga srca. Neka vam ovaj mandat bude plodonosan u izgradnji zajedništva i u promicanju pastoralnoga djelovanja u našoj Nadbiskupiji.

Središnja tema našega današnjeg zasjedanja jest pastoral braka i obitelji. Čini mi se prikladnim za okvir naših promišljanja uzeti upravo odlomak iz današnjega Evanđelja po Luki 8,16-18, u kojemu Isus govori o svjetiljci koja se ne stavlja pod posudu, nego na svijećnjak, da svijetli svima koji ulaze. Riječ Gospodnja nas poučava da je naše poslanje učiniti vidljivim ono što nam je povjereno, svjetlo vjere, svjetlo evanđelja, svjetlo Kristove ljubavi. A jedno od prvih mjesta gdje se, prema božanskom naumu, to svjetlo na poseban način očituje jest obitelj.
 
1. Obitelj je svjetiljka
Obitelj je po svom poslanju poput svjetiljke čija je svrha da posluži svjetlu, da svjetlost učini korisnom pokazujući drugima put, grijući i pružajući toplinu i sigurnost onima koji ulaze u kuću. Upravo takvo poslanje čini uvijek aktualnim naziv koji se od prvih kršćanskih vremena pripisivao obitelji, a to je da je ona domus Ecclesiae, kućna Crkva. U vremenu u kojemu obitelj proživljava velike transformacije i eksperimente raznih ideologija, potrebno je neprestano podsjećati na njezino uzvišeno poslanje. Stoga je sveti Ivan Pavao II. u pobudnici o obitelji Familiaris consortio upravo od nas pastira zatražio poseban napor u zadaći da svjetiljku obitelji držimo na svijećnjaku ne dopuštajući da je se stavljanjem pod posudu liši njezine uzvišene zadaće (usp. Familiaris consortio, br. 86).

Isus nam jasno kaže: „Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost“ (Lk 8,16). Zašto je obitelj ta svjetiljka? Ponajprije zbog toga što je zajednica osoba kojima je vlastita usmjerenost jednih na druge. Muž i žena, otac i majka, roditelji i djeca, rodbina - svi nose odgovornost da njihovo zajedništvo „oživotvoreno ljubavlju“ postane znak nade i svjetla u svijetu koji često ne razumije ili zanemaruje snagu vjernosti, darivanja i trajne ljubavi. Deklaracija Dignitas infinita podsjeća nas da „ljudsko dostojanstvo uključuje i sposobnost preuzimanja obveza prema drugima, koja je svojstvena samoj ljudskoj naravi.“ Ta sposobnost se razvija upravo u obitelji i širi se na sve ljude i na sve stvoreno (usp. Dignitas infinita, br. 27-28).

U suvremenoj kulturi privremenosti i zamjenjivih odnosa, obitelj je pozvana pokazati da postoji ljubav koja je trajna, koja se ne boji žrtve i koja ne odustaje pred teškoćama. Kršćansko svjedočanstvo koje roditelji svojoj djeci prenose životom, a ne samo riječima, ne može se ničim nadomjestiti. Ako roditelji mole zajedno, ako se međusobno poštuju, ako praštaju jedni drugima, tada djeca odrastaju u ozračju svjetlosti i primaju orijentir za cijeli život.

Stoga pastoral braka i obitelji ne može biti sporedan, dodatak ili tek „jedan od programa“ u našoj nadbiskupiji. On je srce pastorala. U obitelji svijetli ili se gasi plamen vjere budućih naraštaja, štoviše, sama „budućnost čovječanstva ovisi o obitelji“ (Familiaris consortio, br. 86). Ako želimo Crkvu koja živi, ako želimo društvo koje se ne gubi u tami, onda moramo pomoći obiteljima da svijetle u punini svoga poslanja.

Neka naše zajedničko promišljanje u ovom Zboru doprinese iznalaženju novih načina potpore obiteljima i osvješćivanja njihova poslanja u svijetu. Posebnu pažnju potrebno je usmjeriti na obitelji ranjene u svojim odnosima, parove koji trpe iskustvo neregularnih bračnih situacija. Crkva i kršćanska obitelj, „koju prožima i podržava nova zapovijed ljubavi, prihvaća i poštuje i služi svakom čovjeku“ (Familiaris consortio, br. 64.) i nitko se ne smije osjećati odbačen ili manje vrijedan. A kad svećenici stoje uz obitelj, podupiru je i prate, tada i sama Crkva postaje vjerodostojnija i snažnija u svome svjedočenju.
 
2. Obitelj kao prostor istine
Isus nas u evanđelju podsjeća: „Ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći“ (Lk 8,17). To su riječi koje nas vraćaju na temeljnu antropološku i duhovnu zakonitost da čovjek ne može živjeti u trajnom bijegu od istine o onomu što mu je kao biću vlastito. A prvi prostor gdje se ta istina živi i uči jest obitelj.

U obitelji se čovjek prvi put susreće s istinom o sebi: tamo spoznaje svoje granice, ali i svoj potencijal; tamo otkriva da nije središte svijeta, nego da je dio veće cjeline. Ako unutar obitelji vlada iskrenost i sebedarje, onda djeca rastu zdravo, učeći razlikovati dobro od zla, ljubav od sebičnosti, iskrenost od laži. No, ako se u obitelji živi u laži, u prikrivanju i prešućivanju, tada nastaju duboke rane koje djeca nose kroz cijeli život.

Suvremeni čovjek često želi sakriti istinu: nekada od sebe samoga, zatvarajući oči pred posljedicama svojih postupaka; nekada od bližnjih, skrivajući slabosti i pogreške; a nekada i od Boga, kao da je moguće zakloniti se od njegova pogleda. To vrijedi i za bračne odnose. Koliko je samo brakova ranjeno zato što supružnici nisu imali hrabrosti otvoreno govoriti jedno drugome, zato što su skrivali rane, prešućivali krize, odgađali iskreni razgovor!

Stoga je jedna od važnih zadaća pastorala obitelji pomoći supružnicima, roditeljima i djeci da kompleksnost svojih odnosa žive u istini, da ne bježe od problema, ne skrivaju teškoće, nego da ih prepoznaju i zajednički prevladaju.

Ovdje dolazimo i do naše svećeničke odgovornosti i ispita zrelosti. Ako želimo pratiti obitelji na putu istine, moramo biti spremni ući u njihovu stvarnost, u njihove rane i njihove krize. Pastoral obitelji ne smije počivati na idealiziranim slikama koje stvaraju osjećaj nedostižnog ideala, nego na stvarnom životu, sa svim njegovim poteškoćama i nesavršenostima.

Na poseban je način potrebno stvarati prostore unutar župa gdje se obitelji mogu osjećati sigurno, gdje njihovi članovi mogu otvoreno govoriti o svojim teškoćama i primiti pomoć i podršku. Duhovno vodstvo, sakramenti, programi savjetovanja i formacije, bračni susreti i sl., sredstva su pastorala obitelji s kojima treba nastaviti. Pritom su svećenici pozvani biti svjedoci istine, ali i Božjeg milosrđa jer istina bez ljubavi ranjava, a ljubav bez istine vara.

Ako obitelj postane prostor istine, tada ona postaje i prostor slobode. Djeca koja odrastaju u takvom domu ne boje se života jer znaju da istina, koliko god ponekad bila teška, uvijek oslobađa. Crkva tada postaje vjerodostojna majka koja stoji uz svoju djecu, pokazujući da u zajedništvu istine i ljubavi raste pravi čovjek i da se gradi prava zajednica.
 
Draga braćo svećenici, pred nama je zadatak pronalaženja najboljih načina za otvorene, djelotvorne i kreativne oblike pastorala braka i obitelji u našoj nadbiskupiji. Ne radi se o tome da izmišljamo nešto posve novo jer blago Crkve već nam je darovano. Radi se o tome da na svijećnjak stavimo ono što već imamo i što je Bog darovao svojoj Crkvi: ljepotu sakramenta ženidbe, snagu obiteljske molitve, svjedočanstvo roditeljske vjernosti i radost djece i mladih koji su naša budućnost.

Pozvani smo ne samo proklamirati vrijednost obitelji nego stajati uz nju, pratiti je, podupirati i braniti. Naša svećenička služba postaje vjerodostojna kada naše obitelji osjete da Crkva stoji uz njih, u njihovim radostima i u njihovim kušnjama.

Neka nas u tome poslanju vodi Blažena Djevica Marija, Majka i Kraljica obitelji. Ona, koja je u Nazaretskoj kući čuvala svjetlo vjere i ljubavi, neka i nas uči kako biti vjerni čuvari i promicatelji svetosti života u braku i obitelji. Neka zagovara naše obitelji kako bi bile svjetiljke Kristova svjetla, a naša nadbiskupija bila prepoznata kao živa zajednica vjernika po kojoj svjetlo Kristove ljubavi sve obasjava.